SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Friday, October 25, 2019

Tri dana u Banjaluci

Bisera i Džida kod mene
Nakon mislim skoro 40 godina i više vraćam se vozim iz Banjaluke u Sarajevo i prilog pišem u vozu.
Došla sam prije tri dana.

Razlog dolaska je posjeta prijateljici koja je došla iz Švedske. U mojoj ulici, djetinjstvo smo proveli u druženju.  Bili smo puno na ulici ali nismo bili uličari, nego dobra i fino odgojena djeca. Poštivali  smo starije i bili poslušni kad je god kome trebalo.  Sjećam se rečenice nashi roditelja: “Nemojte slučajno da mi komšija dodje na vrata da se požalli na vas”. Znalo se šta bi sljedilo iza tog. Ne znam kako je danas u ulicama. Ja kad spomenem Biseru, Zinku, Dragicu, Nadu, uvijek dodam epitet “najbolja prijateljica” jer su naše emocije jednih prema drugima bile zaista takve. Danas  smo razbacane po svijetu ali kad se sretnemo i “jednom u sto godina” to je praznik a misli prema svima što sam starija sve češće.

Relikvije iza Čajevačke zgrade
Tako je bilo u ova tri dana sa Biserom i rodicom Džidom koja se udala za našeg komšije Slavu iz “čajevačke zgrade”. Vrijeme u Banjaluci ljetno. Očišćeni kesten pred Elektro tehničkim fakultetom sladji nego ikad. Naši sati i sati su prolazili u sekundama.

Burek kod Tešnjaka (Zeleni most) kao da su ga pravile naše nane, majka a i mi same.

Ispred Čajevačke zgrade opet sirotinja pravi neke  zaloga u svom jadu i bijedi moleći od Boga pomoć. Stotinjak metara dalje od toga pored crkve u našoj ulici gradi se velelepni objekat za stanovanje “radnika” crkve . Od naroda i državnog budžeta. Nema nama u EU po mom mišljenju dok vjera vlada iznad svakoga i sviju.

Prošli Doboj  u Federaciju.

Malo, malo, sela pa džamije i pored fine kuće od imama. Ja dobra posla bez krampa i motike i prolivenog znoja.

Objekat za božje ljude
Otišla sam do Zelenog mosta koji je obnovljen i slikala Vrbas s “vidikovca” uz komentar prolaznika. Da je lijep. Odmah sam dobila odgovor od starijeg gospodina ”da se takvi mostovi u svijetu prave za tri puta manje para. Sve pokradoše.”

Voz, kao u Evropi, stajao je dvadeset godina u Sarajevu na stanici dok se ne dogovoriše ko će i kako voziti “do pola a ko od pola”. Zadnju godinu samo se mašinovodje promjene u Doboju. Povratna karta 35 KM za penzionere. Obaviještenja za sve koji dolaze avionom da znaju za ovo. Iz Sarajeva polazi svaki dan u 15 i 40 i stiže u Banjalukuu 20 i 40. U polasku iz Sarajeva voz ima WI-FI i punjač za mobitel. A u povratku iz Banjaluke ima TV iznad glave i gledaju se filmovi.

Pozdrav svima od Saime iz voza.

Crkva u mojoj ulici

Pogled na zeleni most

U daljini Studenac i obala ispod moje kuće

Vidikovac

Voz iz Banjaluke

TV u vozu

Labels:

Saturday, October 19, 2019

Novi Komentari i linkovi


Saima - Od svega po malo
Nostalgicar - Od svega po malo


Friday, October 18, 2019

Četvrti (bl)entitet


Početak je devedesetih. U Hrvatskoj je rat već počeo a u Bosni se kuva. Strani emisari traže riješenje da rata ne bude a Boga mole da ga ne nađu. U predstavi učustvuju i naši političari, praveći se da su i oni za to a svi znaju da su karte već podijeljene i samo se čeka ko će povući prvi potez. A naivan svijet se nada najboljem, misleći da rata u Bosni ne može biti jer smo tako izmiješani da nas niko ne može zavaditi.

Nude se razna rješenja. Jedno, o kojem se najviše razgovara, je podjela Bosne na tri (bl)entiteta: muslimaski, srpski i hrvatski. To bi, kažu, trebalo riješiti sve probleme. Svako će biti svoj na svome, nema potrebe za ratnim sjekirama koje na Balkanu rade počesto. U tim planovima niko ne spominje one koji nisu ni za kakve podjele, kojima ne smeta što se molimo različitim bogovima (iako bi on trebao biti jedan, ako je tako kako hodže, popovi i svećenici uče) ili se uopće nemolimo. Nas su zaboravili, kao da ne postojimo. Kao da nismo isto vrijedni kao oni kojima svevišnji određuje sudbinu, kunu se u njega i sve rade kako ih on upućuje.

Na istom mjestu kao i prošle godine
Sjećam se razgovora s bivšim komšijama a sada prognanicima kao što sam i sam, kada smo uveče, uz zadnje kapi rakije koje su preostale, maštali kako bi bilo lijepo kada bi se i za nas u toj našoj Bosni našao jedan (bl)entitet, četvrti, u kojem bi živjeli svi oni koje ljude dijele samo na one koji to jesu, i koji nisu. Ali, niko nas nije spominjao, nikome nismo bili važni. Već tada smo bili osuđeni na progon koji će se vrlo brzo dogoditi. U Bosni ostaše samo oni kojima je pripadnost istoj vjeri ili naciji bilo važnije od svega drugoga.

U bašti "Kantuna" u Medulinu
I bi rat. I mnogo mrtvih. I na kraju, Bosnu opet podijeliše, istina ne na tri, već na dva (bl)entiteta (treći ne postoji u knjigama ali u stvarnosti, da) i tako to traje sve od 1995.

I sada bi, tako se bar mislilo, sve trebalo biti u redu. Svako je na svome, svako bira svoga predstavnika u vlasti, svi su zaštićeni. A kako je, znaju oni koji su ostali i koji uživaju u plodovima svoga četvorogodišnjeg rada koji je za posljedicu imao više od 100 hiljada mrtvih, ko zna koliko ranjenih i osakaćenih, i par miliona prognanih. (Bl)entiteti su tu, samo što nema onog četvrtog, za one kojima do rata nikada nije bilo i koji ni danas nemaju gdje da se vrate, čak i ako bi to željeli.

Duženje u "Starom ribaru" u Ližnjanu
Iako tog četvrtog  (bl)entiteta nema, jer ga svjetski i lokalni moćnici nisu planirali (niti željeli), čini mi se da ideja o njemu nije mrtva i da se, malo po malo, ostvaruje. Istra je, čini mi se, dio nekadašnje nam domovine u kojem se oni kojima nije bitno ko je ko polako okupljaju. Od kada su Kušmići i Žiške kupile apartmane u Ližnjanu, malom mjestašcu u blizini Medulina, i od kada smo tamo počeli navraćati ljeti prilikom posjeta starom kraju, primjećujemo sve veću prisutnost naših nekadašnjih sugrađana koji se odlučuju na tihi povratak u stari kraj. I biraju Istru, dio Hrvatske u kojem nacionalizam nije uhvatio korijena, kao što je to slučaj s ostalim dijelovima bivše nam domovine, i u kojoj se ne osjećaju neugodno i neprihvaćeno.

Kume
Ove godine smo se ponovo družili s Žiškama, Kušmićima, bio je tu i Sejo Višić, sreli smo se i s Perom Kolarevićem, a saznali smo za nekoliko familija koje su u procesu preseljenja ili ozbiljno razmišljaju da mirne godine života provedu na ovom lijepom poluotoku o kojem prije tridesetak godina nisu ni razmišljali. Bila su to lijepa druženja koja nam uvijek ostaju u lijepom sjećanju.
Kako sada stvari stoje, tih druženja će biti još, samo da nas zdravlje posluži. A možda će nas tamo uskoro biti više pa će se naša želja o četvrtom (bl)entitetu i ostvariti, ali bez pomoći svjetskih moćnika. I neće to biti (bl)entitet, već okruženje, sredina, u kojoj ćemo živjeti zajedno kao što smo živjeli do demokratskih promjena čije posljedice još uvijek svi osjećamo.


Žiške

KUšmići

Plaža u Ližnjanu

A evo i mene

Labels:

Sunday, October 13, 2019

S unukama na Rabu

Ekipa na Rabu
Druga je ovo godina kako smo na Jadranu proveli desetak dana s unukama. Prošle godine je to bilo na Krku a ove na Rabu. Sin s familijom ljetnje odmore provodi na Jadranu, uglavnom na otocima. Koliko ih ima, trebat će mu godine da ih sve obiđe. A da su lijepi, tu nema dileme.

Jutarnja kavica
Smještaj smo, kao i prošle godine, našli kod istog domaćina tako da smo s unukama bili cijeli dan. A druženja bi počinjala od jutra, kada bi unuke upadale u naš apartman i odmah se penjale na galeriju na kojoj je bio smješten ležaj. Dido je morao štititi Eminu od baby sharka koju je igrala Suada. Cika i smjeh su odzvanjali prostorijom, sve dok doručak nije bio na stolu. A poslije doručka se išlo na plažu, uz obaveznu pauzu za jutarnju kavicu u jednom od nekoliko kafića uz samo more.

Unuka i dido
Dane smo provodili na plaži, uglavnom u blizini lijepo uređenog auto kampa. Uz plažu je smješten restoran u čijoj su se bašti pravile pauze između kupanja. Dok smo mi stariji žeđ ubijali uglavnom hladnim pivom, curice su uživale u sladoledu. Jednom smo posjetili Rajsku plažu u Loparu, te jednu veoma lijepu divlju plažu do koje se moralo spuštati malim puteljkom kroz gusto mediteransko rasljine. Plaže na Rabu su lijepe, pješčane, more toplo, idealno za djecu. Emina gotovo nije izlazila iz vode pa je i dido morao provoditi sate hvatajući frizbi, skakati za njim kao da je mladić, zaboravljajući da se ušlo u sedamdesete. A i u vodi sam morao izigravati spasioca od baby sharka, samo što je ulogu ajkule ovaj put preuzimala nana.

Pogled na grad Rab u predvečerje
Uveče bi gotovo po pravilu odlazili u grad Rab, tipično dalmatinsko mjesto puno starina koji me je ponovo oduševilo svojom ljepotom i uređenošću. Grad je potpuno sređen, nema starina koje nisu obnovljene, s restoranima na svakom čošku. Na Rabu smo ljetovali par puta prije više od 30 godina, i tada mi je ostao u lijepom sjećanju, ali je sada još ljepši, uređenije, i naravno prepun turista iz cijelog svijeta. Domaćini se trude da privuku pažnju gostiju pa se u pojedinim dijelovima gradića održavaju razne aktivosti. Svakako moram spomenuti i veliki, lijepo uređeni park, koji je ostao netaknut u vremenima kada se na Jadranu gradi nemilice i na sve strane.

Šetnja uz mora
Desetak dana druženja s unukama je prošlo ko za tren. Dok smo mi posjetu starom kraju nastavili u Istri, one su ostale na Rabu, da uživaju u toplom moru prije povratka kući u Nizozemsku. Nanu i didu neće vidjeti vjerojatno do slijedećeg ljeta jer nas daljina, ali i obaveze, sprečavaju da se češće družimo. Na lijepe trenutke će me podsjećati fotografije od kojih sam neke izabrao za blog.

Grad Rab u pozadini

Jenda od uskih iličica u rano poslijepodne
S didom na sladoledu
Na jednoj od mnogobrojnih plaža

Večernji izlazak u grad

Predah u malom restoranu uz obalu



Tuesday, October 08, 2019

Od svega po malo


Nadam se da su dragi Komljenovići stigli svojoj kući u Ameriku. Ako se Co dobro odmorio nek objavi prilog, a ako nije, nek se još odmara i sredjuje utiske o lijepim susretima sa dragim ljudima.
Ja nikad nisam imala mogućnosti da dodjem u Banjaluku u julu i augustu kad dolazi naša raja iz mnogih dijalova svijeta. Meni je uvijek svaki odlazak u Banjaluku bio lijep kad sam susretala staru raju. Svaki grad čine njegovi ljudi.

Dugo slušala slušala da su neki pojedinci vršili propaganda da je ovaj blog opasan, najviše dok je bila živa naša draga Nada, a i zbog mene i Coa. Nijedan moj dolazak nije mi donio nikakvu neprijatnost, a ne znam da li je Cou u ove dvije godine! Prošle godine je dugo bio u Banjaluci zbog stomatologa a i ove je obilazio mnoga mjesta u gradu. Mislim da su kukavice i ulizice najgori tipovi koji tome doprinose.

U Sarajevu je bila uspješno organizovana GEJ parada. Obzirom da smo Vice I ja učestvovali u svim pozitivnim protestima u gradu, ja sam i sama nastavila tu tradiciju.

Šetajući u koloni prišla mi je jedna malecka djevojka noseći smotano platno i zamolila da ga raširimo. Ja sam prihvatila. Bilo je široko kao cijela ulica. Brzo su nam prišli neki Talijani, Englez i Sarajlije. Bilo je nevjerovatno kako su se ljudi odmakli cijelim putem da bi napravili mjesta da se može pročitati šta na njemu piše. Ja nisam vidjela šta piše pa sam pitala sam djevojku. Bila je Zagrepčanka i rekla da piše “Proleteri svih identiteta ujedinite se. “ Toliko je bilo slikanja i osmijeha. Ja sam samo rekla “ Dje me nadje”.

Ova fotografija je iz “ Oslobodjenja”, Frani poslala raja putem Vibera.

Ljeto je prošlo lijepo sa unucima, snahama i sinovima.

Moja draga Zoe je prvi dan kad smo svi sjeli za sto za ručak  podigla ruke sa pogledom u nebo i rekla “Hvala Vice”. To je postalo svakodnevni ritual prije ručka kao što se vjernici prekrste i pomole.

Svi obožavaju Rakovo selo . Zlatkov mladji sin
je 22.07. slavio peti  rodjendan i kad smo pitali koje ima želje rekao je “Da stalno živi u Rakovom selu i da nauči hrvatski.” Rekla sam im da puno ne tuguju jer svi ćemo umrijeti. Bitno je samo da ne prodju kroz život nego da istinski žive život kao sto smo Dida i ja radili.

Ljudi me pitaju kako sam i ja odgovaram.  Zahvaljujući našem mentalnom sklopu urna je kod mene, imam osjećaj kao da je tu i čuva me. Rekla sam djeci da kad i mene kremiranje stave nas u boks u Sarajevu i napišu “Sajma i Vice“ dovoljno, jer su nas uvijek svi tako znali i bit ćemo opet zajedno dok je svijeta.

Sad ću malo poslati fotografija iz mog novog života u kojem crpim snagu zbog naših dragih.
Nisam uopšte razmišljala da napustim ovaj blog jer i on je odraz ljepota u ovoj poplavi bljuvotina na raznim portalima.

Moji susjedi iz Lorisa u djelu zgrade koja je minirana, rat su proveli u Nirnbergu, Njemačka Ona je bila ljekar Zdenka a on elektro inžinjer Zdravko. Divni ljudi. U četvrtak idemo u Rakovo selo.





Družimo se, pričamo o svojim životima i djeci. Juče mi je rekla da se u Njemačkoj upoznala sa divnom banjalučkom porodicom i divno se družila sa Felicitas. Ma sigurna sam da to može biti naša Felicitas koja se javljala na blog i nemoguće je da postoje dvije  osobe sa istim imenom i prezimenom.

Za danas tako od svega pomalo.

Srdačni pozdravi Saima

UZ SAIMIN KOMENTAR



Labels: