SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Tuesday, October 31, 2017

Josip Pejaković...

... je dao intervju u " Avaz-u. Šaljem naslov i samo jedan isječak od fantastičnog čovjeka kojeg vole svi bosanski patrioti koji misle svojom glavom i dive se svemu što je u svojoj bogatoj karijeri napravio. To su ljudi i iz prošlog sistema, to su svi koji se osjećaju kao Bosanci, neovisno kojoj religiji pripadaju i koji do bola vole ovu našu napaćenu a prelijepu zemlju Bosnu.



Ovako počinjem i zbog Aljošinog zadnjeg priloga umjesto samo komentara.

Održati u dalekoj Kanadi ovakvu lijepu manifestaciju u čast 100-te godišnjice od rodjenja velikog književnika Maka Dizdara.
Koristim priliku da zamolim Aljošu da uputi moje iskrene čestitke svima koji su u ovom učestvovali.

Čini mi se da polako počinju da pušu neki bolji vjetrovi kod normalnih ljudi u pogledu smanjenja šutnje od ljudi koji imaju šta reci i koji shvaćaju da treba više da prodju samo svađe  i samo priče o ratu za kojeg još uvijek nema realnog prikaza stanja i priznavanje istine o svemu sto se dešavala.
Došlo je vrijeme priče o vjekovnoj kulturi i ljepotama Bosne, o njenoj istoriji i svim grabljicima i pljačkašima koji su kružili iznad njenog neba i žarili i palili po njenoj zemlji.

Za mene su ovi zadnji najgori, jer sam živa samo za njihova vakta.

Saida

Ovo je u trećem dijelu posvećeno mom poznanstvu i susretu sa Saidom Bahtijarević koja se nedavno javila na blog. Njoj je otac bio iz poznate banjalučke porodice Bahtijarević.

Oženio se dervenčankom i ostao u Derventi cijeli život. Ona se sa nostalgijom sjeća odlazaka sa ocem u Banjaluku ali joj Banjaluka nije tako bliska i poznata kao nama. Možda je i to bio razlog sto se nije češće javljala na blog. Ja sam prije rata često prolazila kroz Derventu na putu  za Banjaluku. To je bio zaista lijep mali gradić. Iz njega su i Duraković Prof Enes i njegove sestre Mevlida i Raza. Posebni ljudi i ugledni gradjani Sarajeva od davnina.

I moj vjenčani kum Aco Ilišković, koji je za mene bio čovjek - gromada. ( šteta sto nije i ostao). Na Braču sam upoznala Gajura i Esmu (brat im se družio s mojim Zlatkom u Holandiji). imali su najpoznatiju čevapčinicu u Derventi. Sad imaju najbolji restoran i hotel, na najboljem dijelu Supetra na Braču. Bila je odlična tvornica cipela "Unisove" tvornice., poznatu Gimnaziju i šta sve ne.

Od kad je Derventa pripala RS-u nikad ništa za ovih 25 god nisam čula ništa. Kao da je bez kulture i multietičnosti umrla.

Susret sa Saidom u njenom stanu, susret sa knjigama i slikama i okus njene baklave razlog su ovog teksta na blogu.



Slikala sam Andersenova bajke koje je dobila na poklon kad je imala 10 godina a otac je kupio kad je bio na službenom putu u Zagrebu. Sjetim se i svog oca da je dizao kredite samo za dobre ali i skupe knjige.
Sad kad vidim tu ljepotu i sjetim se šta se danas kupuje desetogodišnjacima imala bi sve razloge da padnem u depresiju od tuge.







Nestane dalje inspiracije, nakon posljednje rečenice. 

Pozdrav Saima


Knjiga koju je njen otac uokvirio Politikom

Vice i Saida

Saida i Saima ispred njene zgrade

Labels:

Thursday, October 26, 2017

Manifestacija 100. godina Mak Dizdar

Azra Durić otvara poetsko druženje
U nedjelju, 22.10.2017, u gradu Kitchener (Kičener) jugozapadni Ontario, Kanada održano je druženje poštovaoca pjesničke riječi posvećeno 100-godišnjici rođenja velikog bosansko - hercegovačkog pjesnika Maka Mehmedalije Dizdara. U skoro prepunoj prostoriji centralne biblioteke Kitchener, nakon višemjesečnog rada grupe entuzijasta, udruženja žena iz Bosanske zajednice iz gradova Kitchener, Cambridge, Guelph i Waterloo, i brojnih  volontera oživljeno je sjećanje na Maka Dizdara, njegovu poeziju inspirisanu emocijama i ljepotama kraja u kojem se rodio, kao i srednjovjekovnim nasljedjem.

Minka Mujagić - Slovo o Maku
Skup je otvorila Naila Jusufagić - Džinić iz organizacione grupe koju su činile i Azra Durić, Minka Mujagić i Indira Zukan, volonteri  koji su pripremali tehničku izvedbu i prezentaciju video zapisa i pjesama u izvođenju Indeksa i Arsena Dedića. Pojedine recitacije je na tamburici pratila Silvija Perija.

Mlađe generacije su dale svoj doprinos
Minka Mujagić - Zapis o zemlji
recitujući pjesme Mjesečina i Dažd. Lejla Džinic i Adelisa Zukančić su svojim recitacijama dale dodatno značenje pjesmama  svojom vrsnim recitovanjem na engleskom jeziku.

Skupu su prisustovali poštovaoci djela Maka Dizdara iz Toronta , Londona, Sent Ketrina, Miltona  i drugih susjednih gradova u Ontariu, koji su ocjenili skup izuzetno pozitivno i izrazili želju da se skup ponovi u njihovim gradovima.

Skup su materijalno pomogli sponzori: Mirsad Sarić Mediagategroup Inc; Fatima Vukosav CIBC Mortgage Advisor; Daniella Devine Decor; Medina Peco TrevelOnly; Zlatko Ziggi Ramić RE/MAX Twin City Realty Inc Brokerage; Eurocan Special Foods; Indira Zukan Realtor Royal LePage Wolle Realty Brokerage; Gourmet Pizza Waterloo i fondacija Mak Dizdar.

Aljoša Mujagić

Lejla recituje Mjesečinu na engleskom

Adelisa Zukančić - Dažd na engleskom jeziku

Labels: , ,

Saturday, October 21, 2017

Breda


Šetnja lijepim nizozemskim gradom Breda, 15-tak minuta vozom od grada gdje mi se sin skrasio. Da on ne završi u Nizozemskoj vjerojatno nikada ne bih upoznao ljepote malih nizozemskih gradova koji su puni historije, za razliku od većine naših, gdje se ruši sve što nas podsjeća na prošlost. Ove posjete me u mislima uvijek vraćaju na Banjaluku i njene turističke atrakcije, kojih gotovo da i nema. Da ne dođoše Austrijanci i ne zasadiše aleje, grad bi gotovo potpuno bio bez duše. Ovo što je izgrađeno nakon ovog zadnjeg rata ga pretvori u srpsku palanku, sa mnoštvom višekatnica na kojima ratni profiteri opraše novac opljačkan od naroda, posebno onih protjeranih.

Od moderne željezničke stanice, na kojoj je uvijek živo, jer Nizozemci jako puno koriste željeznicu, se do starog centra grada dolazi kroz prelijep gradski park s vodoskocima i starim drvećem, te travnjakom na kojem se odmaraju uglavnom mladi. Visoko, zdravo drveće dodatno doprinosi miru koji se osjeća dok lagano šetamo prema utvrdi s desne strane. Čitam natpis: Kasteel van Breda. Tvrđava, utvrda, kasarna, okružena vodom. Opet veza s Banjalukom. Izgleda da se bez toga nikuda ne može maknuti.

Namjera nam je da svratimo do glavnog trga, Grote Markt-a, kojeg ima gotovo svako nizozemsko mjesto. Uz Grote Markt je obavezno i najveća crkva, Grote Kerk, čiji nam zvonik služi kao orijentir dok šetamo lijepo kaldrmisanim ulicama s malim trgovima na kojima su bašte restorana i kafića prilično pune.

Bašte restorana na Grote Markt-u su prepune svijeta. Prelijep dan je izmamio mnoge na ulice a uz lijepo vrijeme, uz razgovor, ide kavica, čaša vina ili piva. Poneko zamezi. Imam osjećaj da se ovdje živi ležerno, bez frke tipične za Ameriku. U nekim baštama su sve stolice okrenute prema prolaznicima, slično kao što je to običaj u Parizu. Tražimo mjesto gdje ćemo popiti kavu (ja je u zadnje vrijeme izbjegavam i umjesto nje naručujem kapućino, nadajući se da ću na taj način prevariri stomak). Sjedamo u baštu u blizini Grote Kerk, narućujemo kave, a malo kasnije vino, pivo i malo meze. Posmatramo raju koja šeta, komentiramo. Većina je vitka, posebno djevojke, a ni stariji se ne daju. Kakva razlika od Pittsburgh-a i većine američkih gradova gdje je vidjeti normalno građenu osobu premija.

Kasnije, nastavljamo obilazak. Od glavnog trga vodi nekoliko ulica s trgovinama a svaku od njih nazivam Gospodskom jer me podsjećaju na ulicu koja za većinu nas prognanih ima posebno značenje. Da li bi i Nizozemci činili isto da ih, kojim slučajem zadesi ista sudbina kao nas, ne znam, ali ja u svakom gradu tražim ulicu u kojoj sam proveo najljepše dane svoje mladosti.

Na povratku kući, svratismo u Begijnhof, kompleks malih kuća s crkvicom i vrtom u kojima su živjele žene koje su svoje živote posvetile katoličkoj crkvi. Posjed je pretvoren u muzej. Sličan kompleks smo vidjeli u Leeuwarden-u, gradu u kojem je rođena snaha.

Od Begijnhof-a nastavismo šetnju uskim kaldrmisanim ulicama s trgovinama i kafićima, zavirujući u dvorišta u kojima se, ponekad, smjestila baštica restorana sa samo par stolova. Tu se sastaju oni koji izbjegavaju vrevu glavnog trga.

U Roosendaal smo stigli u predvečerje udobnim, lokalnim vozom, prevoznim sredstvom koje se u Nizozemskoj jako puno koristi zbog svoje udobnosti i efikasnosti. Kakva suprotnost u odnosu na našu Bosnu gdje je dobar željeznički saobraćaj misaona imenica.

























Labels:

Friday, October 20, 2017

Naša djeca

Pisala sam ranije o snimanju filma "Snovi se vraćaju kući " prije nešto vise od desetak godina.
Film je na "Sarajevo-film" festivalu 2015 dobio " Srce Sarajeva" za dugometražni dokumentarni film.

Redatelj Mladen Mitrović sa svojim filmom putuje po svijetu i svugdje film nailazi na lijep i emotivan pristup razne vrste gledatelja. Film je preveden na engleski i pristupačan većini mladih u svijetu kojima je engleski "drugi  materinji jezik".

Kad budem u Hrvatskoj stalno sam u situaciji da slušam kukanja i nezadovoljstva mještana Rakovog sela o državi i životu kakav imaju, a da ništa ne čine da sami to promjene. Stalno misle da će odnekud s neba pasti onaj život, kad su svi radili u firmama i bavili se poljoprivredom i raznim zanatima "u fušu".

Svaki dan mislim da je izreka "da iza svakog zla stoji neko dobro"  i da se odnosi na mnoge moje prijatelje, susjede i poznanike, čija su djeca protjerana zajedno sa svojim roditeljima, danas kao odrasli ljudi, imaju lijepe živote iskoristivši šanse koje su im se pružale.

Neki dan mi je prijateljica poslala insert iz filma koji je promijenio radni naslov "Snovi su vraćaju kući" u "U potrazi za snom." Obaviještena sam da će se film prikazivati 24. oktobra u Amsterdamu.
U prilogu šaljem insert iz filma sa mojim Franom.

Pozdrav Saima

Labels: