SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Sunday, April 22, 2018

Novi Komentari i linkovi

NOVI KOMENTARI


Saima - Bože pomozi

Uz Dubravkin komentar - Link na video klip


Uputstvo: KAKO POSLATI PRILOG

Saturday, April 21, 2018

Bože pomozi

Ako je suditi po uspjehu naše raje razasute svijetom zemlja u kojoj smo živjeli nam je dala dobru osnovu pa smo se, uglavnom, dobro snašli u novim sredinama. Razlog za to je svakako solidno obrazovanje koje smo sticali u starom kraju. Iako nismo bili bogata zemlja, niti su nam škole bile dobro opremljene, sticali smo znanja koja su nam omogućila da se relativno lako snađemo, čak i u najrazvijenijim zemljama svijeta.

Kada se sjetim svog fakulteta, na kojem nije bilo gotovo niti jednog udžbenika, često se pitam kako smo mogli studirati i polagati ispite koristeći se većinom zabilješkama koje smo hvatali za vrijeme predavanja. Situacija se kasnije malo popravila ali daleko je to od onoga što sam zatekao na fakultetu na kojem sam proveo zadnjih 18 godina, na kojem studenti imaju i više nego im treba a ipak se ponekad bune i traže više.

Moram priznati da nisam upoznat kakvo je stanje u obrazovanju u starom kraju nakon ovog zadnjeg rata kada su demokrati zasjeli na svoje stolice, a privatluk postao glavni model privređivanja, ali ako je suditi po ono malo informacija do kojih dolazim preko digitalnih medija, stvari ne izgledaju sjajno. Jednom sam pisao o jadnom stanju u zgradi u kojoj je sada smještena Tehnička škola, nekada ponos grada, koja je u ono naše vrijeme odgojila na hiljade tehničara i budućih inžinjera, magistara i doktora nauka. Kakvi diplomci izlaze iz njenih učionica ovih dana ne znam ali gledajući slike učionica uništenih zbog krova koji prokišnjava, punih mahovine i vlage, stvari ne izgledaju dobro. Za novu vlast je to očigledno manje važno ali je zato veoma bitno da se u školu uvede vjeronauk i da učenici imaju odgovarajući udžbenik, kao i udžbenik historije u kojem će se učiti o događajima iz zadnjeg rata onako kako to odgovara onima koji su sada na vlasti.
Nisam primijetio ni da se učenici puno bune zbog postojeće situacije što me posebno ne začuđuje. Predpostavljam da su za njih bitnije neke druge stvari kao što je, na primjer, izgradnja kapele u studentskom naselju u kojoj će se učenici moći moliti bogu kad god im to padne na pamet. Inicijativa je to samih studenata koji su svjesni da je direktna veza s Bogom mnogo važnija od znanja koje bi trebali sticati, jer od tih znanja u sredini u kojoj žive, nema puno fajde. Poslovi se dobijaju preko veze a i pomoć Boga  nije za odbaciti.

Ni o novim profesorima ne znam puno ali prateći, prije nekoliko godina, izbor novog rektora Univerziteta, znanje u starom kraju je na niskoj cijeni. Nepismenost nekih od kandidata je za mene bila zapanjujuća ali, eto, tako je to u mom rodnom gradu, gdje je sada puno važnije da se u školstvu biraju oni koji će djecu i omladinu obrazovati u novom duhu koji sada tamo vlada.
Puno toga vezano za obrazovanje u gradu ne znam pa tako nisam vidio niti jedan novi udžbenik ali predpostavljam da su svi pisani na čirilici, pismu koje je smo svi mi iz onih predratnih vremena učili ravnopravno s latinicom pa se sada možemo snaći kada stignemo u posjetu gradu, gledajući table na kojima su pojedini dijelovi grada napisani čirilicom i na engleskom. Srećom, u onoj bivšoj državi su nas učili oba pisma a i engleski sam naučio, što pjevajući pjesme Beatlesa i Rollingstonesa i drugih svjetskih bendova tokom šezdesetih, što služeći se stručnom literaturom radeći u Profesionali (da ne spominjem dvadeset i kusur godina na specijaliziciji u Americi gdje su me početkom devedesetih poslali moji bivši sugrađani) pa sada nisam zbunjen kad ugledam tablu koja me upućuje gdje su Srpske Toplice, Obilićevo ili Lazarevo.


Neko se može upitati zašto mi baš sada pade na pamet da pišem o obrazovanju i pismu u rodnom gradu kada je to što se tamo događa poznato svima nama koji u njega navraćamo kao turisti. Trend pretvaranja Banjaluke u srpsku palanku je počeo davno, vjerojatno još od zemljotresa 69., a rat je samo zadao smrtni udarac njenoj multietničnosti. Tako je i u drugim gradovima i gradićima manjeg blentiteta, a konci se vuku iz glavnog grada koji diktira šta i kako treba raditi. Iz jednog od ovih gradića siže mi i gornja obavijest Udruženja Ekokultura (naletih na nju na facebooku), a ja još uvijek ne mogu da vjerujem da je ovako šta moguće.

A izgleda da jeste. Tu, čini mi se, više ni sva Božja mudrost ne može pomoći.

UZ SAIMIN KOMENTAR



Monday, April 16, 2018

Milica, jedna u majke...

Sigurnost da ce sa nasom generacijom nestati i sjecanja na dio naseg sretnog i lijepog zivota u bivsoj domovini je velika!

Mi , koji smo vec u serioznoj dobi, te koji smo se nastojali dokazivati u zemljama u koje smo dospjeli ratom, logorima i progonstvom, te svim preprekama koje su bile na putu tog dokazivanja i samopotvrdjivanja, zelimo na ovom jedinstvenom mjestu blogga "Slike i dogadjaji" otrgnuti od zaborava bar dio tih sjecanja. Neki kazu zbog svoje djece, neki da ostane zapisano, neki zbog eventualnih svjetskih kronologija, iako je svijet cipova i svih oblika danasnje virtualne pismenosti nesiguran i neizvjestan, kao i sama ljudska cud! Pritom je mozda najmanje vazno jesmo li iz Banja Luke, Sarajeva, Prijedora, Trebinja, Mostara, Dervente ili Foce, te bilo kojeg kraja Bosne i Hercegovine, iz koje smo svi stigli tamo gdje sada jesmo i gdje nastojimo sumirati nase zivote. ali sa uvijek nostalgicnim osvrtom na doba sigurnosti, solidarnosti, ljepote zajednickog zivljenja, postovanja okoline i cuvanje prelijepih obicaja sredina iz kojih smo ponikli!

No, stvarni povod ovom uvodu je drugog tipa i slijedeceg sadrzaja:

Sredinom aprila, naime, navrsava se pet godina kako je ovaj ovozemaljski zivot napustila moja draga majka, u svojoj 90.-toj godini, ostavljajuci mene i mog sina u neizmjernoj tuzi i zalosti, kao i mog brata, ali posto smo i ja i moj sin proveli najvise vremena sa mojom mamom, a Kenanovom nikad zaboravljenom nenom, dajem sebi za parvo - da je ovaj gubitak za nas najveci i zalost za njom trajna u nasim ionako super izsenzibiliziranim srcima!

Kao i godina prije ove, mislila sam da sjecanje na nasu majku objavim u sarajevskom Oslobodjenju", ali sam ubrzo shvatila da za to vise nema potrebe, jer mnogi koji su poznavali i postovali i voljeli moju mamu nisu medju zivima, a mladjima niti ja niti moj sin vise ne predstavljamo nista, jer nismo u Sarajevu, pa kako ce se sjecati ili uzdahnuti za mojom majkom!

Zato sam odlucila da o toj dragoj zeni napisem ove redove, jer sam imala taj izuzetni zivotni privilegij da me je bas ona rodila. odgajala, pazila, njegovala, divila se i ponosila mojim uspjesima, kao na privatnom planu, tako i u mojoj strucnoj karijeri!

Moja mama je rano ostala bez majke, po kojoj se ja zovem Saida, a i nju i bracu su odgajale tetke, oceve sestre sa mnogo ljubavi i paznje, uceci je i odgajajuci po pravilima i obicajima patrijarhalne muslimanske sredine, u kojoj su se njegovali rodjacki odnosi, krajnje uvazavao komsiluk, pomagalo slabijim, postovali stariji i nemocni, djeci pruzala ljubav i paznja svake vrste!

Po zavrsetku Osnovne skole, moja mama je primljena Domacinsku skolu u Derventi, koju su organizirale i vodile casne sestre, na celu sa obericom, kasnije glavnom medicinskom sestrom u Gradskoj bolnici u Derventi!

To je bila skola! Tu skolu su uglavnom pohadjale muslimanske djevojke(!!!) i prema maminom pricanju, mnoge su i odustajale, a najbolje ucenice su bile Safeta Hadzidervisagic, Nevresa Imamovic i, naravno, moja draga mama !!

Nevresa Imamovic, sestra poznatog derventskog krojaca Fahira Imamovica je decenijama bila  i najbolja "snajderica" u Derventi, kojoj su ugledne derventske gospodje povjeravale sivenje svoje odjece, a zahvaljujuci mojoj mami, gdja Nevresa je sila i moju odjecu, pa je komplet od sirove indijske svile bez boje, sa najbolje uradjenim "sajmicama" na svijetu, sa sesirom od susile, kupljenim u Zagrebu, predstavljao njeno vrhunsko umijece i dozivio promociju na vjencanju moga brata u Sarajevu 1974. godine! Zahvaljujuci mojoj mami taj komplet postoji i danas i prodacu ga na "vintage"-aukciji u Svedskoj, da bih izdala knjigu recepata' moje mame!

U toj skoli se ucilo sve i moja mama je postala takva kucanica, da se o njenim vjestinama i znanju pricalo ne samo medju rodbinom i komsilukom, nego i medju rodjacima i familijama u drugim gradovima, a kada sam ja dolazila sa tatom mojoj tetki u Zagreb, tetka je dovodila svoje prijataeljice i iz mog koferica slozenog kao u njemackog vojnika, vadila vestice, bijele heklane dokoljenice sa kicankama, isheklane volane na haljinicama, napravljenim od padobranskog platna ili od neke kosulje iz UNRINOG paketa, te ih pokazivala kao umijece moje drage mame! Ja se jos sjecam da je tata znao reci, kada bi mama nesto popravila u kuci ili zavezala i slozila: "Ti si bolji inzinjer od mene!" Niciji ves nije bio tako bijel, niko nije znao ustirkati i popeglati ves i odjecu kao moja mama, njen "stoperaj" je bio "kunststoperaj", a sesir, ruzu ili sal znala je napraviti kao najbolja modistica!

Tako je to bilo godinama, zivjelo se u uzajamnom postovanju i uvazavanju, najbolje prijataeljice moje mame su bile gdja Mancika Vujic, Madzarica udata za Srbina, gdja Ljuba Micic, zena direktora i vlasnika Tvornice koze i obuce u Derventi, sestre Veselic, Sefika I sakagic, kasnije Alibegovicke, Jusufbegovicke i druge!

Njihovo prijateljstvo i ljubav prema mojoj mami sam uzivala i ja, kao i moj brat, jer kada god su imale nesto lijepo u oskudnim vremenima 50.-tih i 60.-tih godina proslog stoljeca donosile su nama i darivale nas, kao sto je i nasa mama njihovoj djeci!



O kulinarskim vjestinama moje mame sam napisala poseban prilog, pa i njega prilazem (link na članak)! No, pored svega toga, moju mamu, osim prirodne ljepote koju je naslijedila od svoje majke, su krasile i mnoge druge osobine, a bez obzira na porijeklo, karakter su joj obiljezavale i zavidna skromnost i enormno strpljenje!

Drugi svjetski rat i bombardovanje Slavonskog Broda je prezivjela sama skoro sve do samog kraja, jer je tata otjeran u konclogor, a ovaj rat takodjer sama u mom stanu na sarajevskom Visnjiku, u okruzenju mog dragog i dobrog komsiluka, koga skoro vise ni nema, kao ni moje drage majke!

Nama djeci, meni i mom bratu je rekla: "Izlazite sto prije iz ovog grada, spasavajte sebe, svoju djecu i moje drage unuke, a ja cu se vec snaci i kako bude ovom komsiluku bice i meni!"

Zahvaljujuci tom komsiluku, njenoj umjesnosti i zivotnoj mudrosti, prezivjela je strasnu opsadu Sarajeva, od ves‑kuhinje i podruma u mojoj zgradi napravila skloniste u kome se okupljao citav komsiluk za vrijeme bombardovanja i strasnog granatiranja naseg grada! Kada je granata pogodila kucu moje drage komsinice gdje Vrcek, stare uciteljice, ciji je ucenik bio i Bakir Izetbegovic, moja mama joj je ustupila Kenanovu sobu u kojoj je ona spavala vise od osam mjeseci i dijelila ratne zalogaje sa mojom mamom, sto ona nikad nije zaboravila, i svaki put, kada sam ja dolazila u Sarajevo poslije rata, za moj docek, kao znak zahvalnosti, donosila svoju "orahnjacu", onu divnu "Uskrsnju", koju je tako umjesno znala napraviti i ispeci!

"Caritas"-ove casne sestre su za vrijeme rata u Sarajevu moju mamu snabdijevale lijekovima, humanitarnom pomoci, donosile rasadu povrca za vrt koji je mama sama oformila iza moje zgrade i dijelila komsiluku plodove paradajza, malo salate, mahuna i rastike, jer je u ratno vrijeme i jedan paradajz ili saka visanja iz naseg dvorista predstavljalo najveci dar! Zato je moja mama, kada je papa Ivan II dolazio u Sarajevo i Banja Luku, talijanskim casnim sestrama ponudila smjestaj u mom stanu, sto su one rado prihvatile, te joj se poslije iz I talije i pismeno zahvaljivale i poslale veliki paket hrane, koji je moja majka podijelila sa mojim dragim komsijama i prijateljima!

Jevrejska humanitarna organizacija "La Benevolencija" i njeni clanovi su mojoj majci nudili i evakuaciju iz opkoljenog Sarajeva, na cemu se mama zahvalila, ali su je snabdijevali i uredno dostavljali lijekove i vitaminske preparate za odrzavanje opceg imuniteta organizma, od cega su patili svi stanovnici opsjednutog grada!

Na kraju ove tuzne price, mozda suvise zenske, samo da dodam da od muslimanske organizacije "Merhamet ", prema kazivanju moje mame, nikada nije dobila ni kilogram brasna niti bocu ulja, jer je jednom u sklonistu rekla: "Nikada nije ime Allahovo vise devalviralo k´o danas, nema kó ga ne uzima u usta!"

"Aferim!" i neka Ti je vjecni rahmet draga moja majko!

Zasto naslov "Milica, jedna u majke..."? Poslije rata i nakon uspostavljanja normalnog televizijskog programa u Sarajevu, moj brat Edo je mojoj mami instalirao kablovsku televiziju cim je to bilo moguce. Voljela je da gleda crnogorski satelitski program, koji je prenosio divne muzicke programe u kojima je ona uzivala. Prilikom mojih posjeta njoj i Sarajevu iz Svedske, znale smo osvanjivati slusajuci te programe, koji su pocinjali kasno, a ona narocito voljela pjesmu "Milica, jedna u majke" koju je pjevala Merima Njegomir.

"Isto kao Ti u mene..!" znala bi moja mama prokomentirati sadrzaj i tekst pjesme i meni reci: "Nemoj jos na spavanje, hocu da mi oci ostanu na Tebi dok se pjesma zavrsi!"

Eto, takva je bila moja draga majka!

P.S. Bice mi vrlo drago ako ovaj tekst procita i nasa Milica iz Banja Luke, koja se javila na nas blogg u povodu mog teksta "Cudna jada od Saraj´va grada...".

Ovaj tekst je posvecen indirektno i njoj i njenoj hrabroj odluci da buducnost potrazi u Sloveniji i ja joj zelim svaku srecu i napredak!  
Slovenija je divna zemlja, uredjena po mjeri covjeka kao nijedna od drzava nastalih raspadom Jugoslavije, a koju sam ja upoznala "sa kraja na kraj". Sve to zahvaljujuci mom dragom djedu "Lordu", koji je sluzio vojsku u Celju i pricao o najljepsoj alpskoj dolini u blizini Celja - Logarskoj dolini u koju sam ja sa porodicom odlazila na ljetovanje, o Mozirju, izvoru rijeke Soce, Ljubljani, Portorozu i Bledu.

Na Bledu sam bila sa tatom jos kao djevojcica, a Bled i Vintgar su bili i destinacija mog svadbenog putovanja, gdje sam provela dest dana sa mojim rahmetli muzem Seadom!

Prilagodjavanje u novoj sredini sa novim jezikom nije lako, ali je moguce uz jaku volju i zelju, sto je Milica vec pokazala. Uz srdacan pozdrav nasoj Milici iz Banja Luke, njenoj mami i svim bloggerima ma gdje bili.... 

Saida Bahtijarevic-Bekic

Labels:

Monday, April 09, 2018

All Inclusive

Ima par prijatelja koji se zabrinu ako se na blogu ne javim par dana. U našim godinama odmah se pomisli na najgore, što je i normalno. Jer mnogo naših godišnjaka već oru nebeske njive, kako to lijep reče Balašević a i na nama što smo jo ostali je da se polako pripremamo za taj posao.


Na sreću, sa mnom je sve u redu. Skokuli smo na nedelju dana na Karibe jer su nam oni mnogo bliže od našeg Jadrana pa tu nema dilema. Do starog kraja nam najčešće treba više od 24 sata lomatanja po avionima i aerodromima a let do Kariba traje nešto više od tri sata i već isti dan smo na plaži. Uz to, čovjek ne treba da brine brigu šta će i kako će. All inclusive aranžman uključuje zaista sve pa čovjeku ostane samo da pusti mozak na pašu i uživa. Ali, Internet mi ne da mira pa ujutro poslije buđenja i uveče prije spavanja prošetam našim portalima da vidim šta se to kod nas lijepog događa.

A događa se svašta. Banjaluka je, kao što je i red za glavni grad manjeg blentiteta, u centru zbivanja. Tu se donose odluke od izuzetne važnosti za tamošnji živalj a glavnu ulogu u većini slučajeva ima diplomirani mesar iz Bakinaca, zadnjih desetak i kusur godina glavni mesija, čovjek koji se za sve pita, sudija, pop, vrhovni komandant, jednom riječju, bog i batina tog naprednijeg dijela nekadašnje mi domovine.
Neki dan čitam tako o proslavi policije manjeg blentiteta i raznim svečanostima na kojima se veliča njena uloga. Otvaraju se novi centri obuke, nabavljaju se nove uniforme, naoružava se "dugačkim cijevima", a sve u cilju odbrane od mrskog neprijatelja iz Federacije. Mile je tu glavni jer on dobro zna da su oni iz drugog djela spremni k'o zapeta puška pa njegov narod ne smije biti uhvaćen nespreman kao što je to bilo početkom devedesetih. Mi koji se sjećamo tih dana vrlo dobro znamo kako su nam komšije bile naivne i kako smo ih mi uhvatili na spavanju.

Sveopću euforiju tamošnji mediji podstiču napisima o naoružavanju Srbije, koja je, kako to oni lijepo znaju reći, garant mira u starom kraju. Pored oružja koje se nabavlja od majke Rusije, govori se i o nekom specijalnom naoružanju koje nema niko, koje je razvijeno samo u Srbiji a puca na sve strane. Čitam i divim se. Vidim da se na čuvanju mira radi punom parom pa mi nekako lakše.
Onda opet čitam kako e se od slijedeće godine u tom istom manjem blentitetu uvesti novi udžbenici historije u kojima će se posebna pažnja posvetiti obrazovanju mladih naraštaja o istinitim događajima iz odbrambeno-otadžbinskog rata. Kaže Mile da je dosta laži kojim se cijeli svijet služi kada govori o onome šta se desilo u Bosni i da je krajnje vrijeme da se prava istina iznese na vidjelo kako, kojim slučajem, mlade generacije ne bi odrastale u neznanju ili, nedaj Bože, pod uticajem neprijatelja.

Kada sam već spomenuo Boga, i tu ima velikih novosti. Mile, naravno, a ko bi drugi, najavljuje da se od slijedeće godine u srednje škole uvodi vjeronauk. Istinski vjernik Mile, kojeg su komunisti prije devedesetih zaveli na krivi put pa je ostao prikračen za izučavanje Biblije, kae da se treba vratiti korijenima (tu ne mislim da korjenje koje je spominjao jedan drugi političar u ona predratna vremena). Na taj način se, kaže Mile, razvija ljubav prema manjem blentitetu (a i šire), koji je od životne važnosti za naciju.
Dok se brčkam u toplom karipskom moru a glavna briga mi je da ne izgorim na suncu, zamišljam kako je lijepo živjeti u starom kraju koji se, polako ali sigurno, vraća u srednji vijek kada nije bilo ovih novih tehnologija pa je čovjek živio bezbrižno u neznanju, ne razbijajući glavu nepotrebnim stvarima. Čini mi se da je upravo u to doba čovjek mogao pustiti mozak na pašu jer drugi brinu njegove brige, pričaju mu samo ono što želi čuti, a uz to osjeća sigurnost, na jednoj strani zbog braće koja će ga zaštiti, a s druge, tu je i Bog, koji je, naravno, na njegovoj strani. A Bog je, kao što svi znamo, svemoćan i tu sve diskusije prestaju.

Kući se vraćam za par dana i moje opuštanje uz morske valove će se privesti kraju. Mom odmoru će doći kraj a kod kuće me čekaju svakodnevne obaveze tipičnog američkog penzionera. Moram priznati da pomalo zavidim svima onima u starom kraju jer ih Mile, kako to vidim, polako ali sigurno vodi u blagostanje slično onom u kraljevstvu nebeskom kojem all inclusive aražman ne može politi ni na ruke. Ali, šta tu čovjek može uraditi. Svakom ono što je zaslužio i za šta se borio. Pošteno je tako.

Tuesday, April 03, 2018

U Sarajevu...

… se toliko lijepog događa, samo ako u to nisu uključene vlasti (ili federalne ili na državnom nivou). Razni umjetnici, organizacije, pojedinci čine sve zbog čega turisti dolaze u Sarajevo.

Izvještaji govore da je u prošloj godini evidentirano oko milion turista. Tu spada i naša raja iz cijelog svijeta. Ne sviđa mi se nikako da je to dijaspora.

Obzirom da je na ovom blogu ostalo toliko istinitih događaja, direktnih imena ljudi koji će ostati upamćeni i po dobru i po zlu u onim teškim vremenima, ja sam odlučila da budem banjalučka reporterka iz Sarajeva.

Vrlo često se naše komšije sa obe strane trude da ga predstave fundamelističkim, punim vehabija, terorista i umotanih žena. Ali mnogi koji dolaze u njega dobronamjerno uvijek se oduševe i prenose divne priče i lijepe utiske u cijeli svijet.

Tako je i u Banja Luci. Samo se nešto lijepo dešava ako organizuju hrabri i kulturni Banjalučani.

Inače, Banja luka je zimi mrtav grad, samo Dodik i Cvijanovićka iskaču i iz paštete na svim medijima. Mislim da definitivno uspijeva jer u Banja Luci živi 50% ljudi koji sve znaju šta se dešavalo ali se boje da se to sazna i da se o tome priča. A Dodik ih drži u strahu i uvjerenju da ih samo on može spasiti, ako se otcjepi i budu "mala Velika Srbija". Vrlo često se čujem sa našom rajom koja su tamo u izbjeglištvu od 92-ge. Pobjegli od mobilizacije. A tamo ih lovili ko životinje, bježali dalje i oni i domaći. A one koji su ostali i dalje zovu Bosancima i vole ih "ko Bajro mater".

Tako je i na Grbavici. Oni koji su ostali sve više pričaju šta se dešavalo ali ih je sigurno 50% otišlo i napustilo svoje domove i prodalo svoje stanove.


Ja u prilogu šaljem članak sa koncerta Duo Cellos.

Bila smo, uživali, taj osjećaj punoće i u srcu i u duši je neopisiv. Držalo je dugo.

Milan Bandić je bio i rekao da će ih slušati i u Zagrebu, ali u Sarajevu je to posebno.

To sam i ja doživjela tako kao da je cijela Zetra i vazduh treperila.

I ovo će jednog dana Sarajlije i naša raja saznavati kakav je to sad grad i pored svog zla koje ga je bukvalno pregazilo.

Pozdrav Saima

Labels: