Bože pomozi

Ako je suditi po uspjehu naše raje razasute svijetom zemlja u kojoj smo živjeli nam je dala dobru osnovu pa smo se, uglavnom, dobro snašli u novim sredinama. Razlog za to je svakako solidno obrazovanje koje smo sticali u starom kraju. Iako nismo bili bogata zemlja, niti su nam škole bile dobro opremljene, sticali smo znanja koja su nam omogućila da se relativno lako snađemo, čak i u najrazvijenijim zemljama svijeta.

Kada se sjetim svog fakulteta, na kojem nije bilo gotovo niti jednog udžbenika, često se pitam kako smo mogli studirati i polagati ispite koristeći se većinom zabilješkama koje smo hvatali za vrijeme predavanja. Situacija se kasnije malo popravila ali daleko je to od onoga što sam zatekao na fakultetu na kojem sam proveo zadnjih 18 godina, na kojem studenti imaju i više nego im treba a ipak se ponekad bune i traže više.

Moram priznati da nisam upoznat kakvo je stanje u obrazovanju u starom kraju nakon ovog zadnjeg rata kada su demokrati zasjeli na svoje stolice, a privatluk postao glavni model privređivanja, ali ako je suditi po ono malo informacija do kojih dolazim preko digitalnih medija, stvari ne izgledaju sjajno. Jednom sam pisao o jadnom stanju u zgradi u kojoj je sada smještena Tehnička škola, nekada ponos grada, koja je u ono naše vrijeme odgojila na hiljade tehničara i budućih inžinjera, magistara i doktora nauka. Kakvi diplomci izlaze iz njenih učionica ovih dana ne znam ali gledajući slike učionica uništenih zbog krova koji prokišnjava, punih mahovine i vlage, stvari ne izgledaju dobro. Za novu vlast je to očigledno manje važno ali je zato veoma bitno da se u školu uvede vjeronauk i da učenici imaju odgovarajući udžbenik, kao i udžbenik historije u kojem će se učiti o događajima iz zadnjeg rata onako kako to odgovara onima koji su sada na vlasti.

Nisam primijetio ni da se učenici puno bune zbog postojeće situacije što me posebno ne začuđuje. Predpostavljam da su za njih bitnije neke druge stvari kao što je, na primjer, izgradnja kapele u studentskom naselju u kojoj će se učenici moći moliti bogu kad god im to padne na pamet. Inicijativa je to samih studenata koji su svjesni da je direktna veza s Bogom mnogo važnija od znanja koje bi trebali sticati, jer od tih znanja u sredini u kojoj žive, nema puno fajde. Poslovi se dobijaju preko veze a i pomoć Boga  nije za odbaciti.

Ni o novim profesorima ne znam puno ali prateći, prije nekoliko godina, izbor novog rektora Univerziteta, znanje u starom kraju je na niskoj cijeni. Nepismenost nekih od kandidata je za mene bila zapanjujuća ali, eto, tako je to u mom rodnom gradu, gdje je sada puno važnije da se u školstvu biraju oni koji će djecu i omladinu obrazovati u novom duhu koji sada tamo vlada.

Puno toga vezano za obrazovanje u gradu ne znam pa tako nisam vidio niti jedan novi udžbenik ali predpostavljam da su svi pisani na čirilici, pismu koje je smo svi mi iz onih predratnih vremena učili ravnopravno s latinicom pa se sada možemo snaći kada stignemo u posjetu gradu, gledajući table na kojima su pojedini dijelovi grada napisani čirilicom i na engleskom. Srećom, u onoj bivšoj državi su nas učili oba pisma a i engleski sam naučio, što pjevajući pjesme Beatlesa i Rollingstonesa i drugih svjetskih bendova tokom šezdesetih, što služeći se stručnom literaturom radeći u Profesionali (da ne spominjem dvadeset i kusur godina na specijaliziciji u Americi gdje su me početkom devedesetih poslali moji bivši sugrađani) pa sada nisam zbunjen kad ugledam tablu koja me upućuje gdje su Srpske Toplice, Obilićevo ili Lazarevo.

Neko se može upitati zašto mi baš sada pade na pamet da pišem o obrazovanju i pismu u rodnom gradu kada je to što se tamo događa poznato svima nama koji u njega navraćamo kao turisti. Trend pretvaranja Banjaluke u srpsku palanku je počeo davno, vjerojatno još od zemljotresa 69., a rat je samo zadao smrtni udarac njenoj multietničnosti. Tako je i u drugim gradovima i gradićima manjeg blentiteta, a konci se vuku iz glavnog grada koji diktira šta i kako treba raditi. Iz jednog od ovih gradića siže mi i gornja obavijest Udruženja Ekokultura (naletih na nju na facebooku), a ja još uvijek ne mogu da vjerujem da je ovako šta moguće.

A izgleda da jeste. Tu, čini mi se, više ni sva Božja mudrost ne može pomoći.

UZ SAIMIN KOMENTAR