Bibliotela - nastavak

Desetak dana nam je bio Frane sa porodicom u Sarajevu. Unučica Aneta sa tri i pol mjeseca je “predeverala” putovanje od Tbilisija – Istanbula - Sarajeva i nazad. To je bila velika briga u ovo nesigurno zimsko vrijeme i avionska putovanja.

Unuk Dorian i unuka Aneta

U posjetu nam je došla i Vicina bliska rodjaka iz Šibenika sa dva prijatelja. Prvi put u Sarajevu. Bilo je veselo hodali smo svuda, vrijeme nije bilo loše. 

Svi na broju na “neviđenoj gozbi” kako kažu Dalmatinci

U kući se televizija palila samo za crtane filmove za unuka. Da je došlo i do rata mi ne bismo znali. 

Njihovim odlaskom jedan dan je trajala koma, a ja sam imala i problema sa grlom. 

Poznati restoran “Brajlović” na Ilidzi sa rodicom Sanjom iz Šibenika

Sve se nekako dovelo u red i danas sam nastavila sa sredjivanjem knjiga. 

U medjuvremenu sam se čula sa Saidom, koja je bila oduševljena Emirinim prilogom. Zaista kad sam ga pročitala i ja sam shvatila da Emira posjeduje i talenat i emocije i dobru memoriju. Saida je rekla da je od riječi do riječi mogla i ona da napiše svoje uspomene iz Dervente, ali ne tako lijepo i emotivno kao Emira. Tako smo isto djetinjstvo imali i svi mi u mojoj ulici.

Slanje mog prvog priloga “Biblioteka” i Coova konstatacija da ono Nazorovo doživljavanja rata i partizanska ideologija, danas ne pije vise vode: ja kad god nešto pišem nikad ne razmišljam da li nešto pije vode ili ne kod čitalaca ovog bloga. Jednom sam pisala da za svaki prilog koji napišem i vidi se moje ime bloger može da ne klikne i riješi sve svoje probleme vezano za moje stavove. 

Meni je lično ovo jedini način i jedino mjesto gdje ja mogu izraziti svoj bunt i uraditi bar nešto da budem ja. Tako je bilo i na početku rata, čitav rat, a traje još i danas. 

Shvatila sam Coa kad je saznao za sudbinu daljeg rođaka iz Ljubije i da je reagovao baš onako kao osoba koja nije ni mogla drukčije. 

A možete zamisliti moj život kad se ja svakodnevno srećem sa takvim sudbinama, pred kontejnerima. Svakodnevno su u gradu protesti, blokade radnika i boraca kojim su oduzeta osnovna ljudska prava, opljačkane i privatizirane firme. I u zadnje vrijeme su tu transparenti a i slike druga Tita. Ljudi su ti koji donose i fašizam i antifašizam a po meni su najveći” krivci “ ravnodušni koji uživaju u svom materijalnom bogatstvi i duhovnom siromaštvu.

Jedan dragi golub koji se nije uplašio mog IPoda i moje blizine

Od kada su počeli minusi svakodnevno stavljam hranu na prozor za vrapce i golubove. Kuham makarone.

Staklo na prozoru su isprljali, a moja  komšinica se šokirala zbog toga. Muž joj svaki dan glanca džip na parkingu, a ja joj kažem da se i ja šokiram kad to vidim. Moj prozor prljav a moja duša puna uz saznanje da su na ovim minusima ptice nahranjena. U prirodi se ništa živo ne miče a snijeg prekrio travu.

Danas sam pročitala Natašin komentar tako da sa Emirinim prilogom i Natašinim komentarom imam novu energiju da nastavim sa “Bibliotekom”. Hvala vam obadvijema.

puno. Pozdrav Saima

NASTAVAK.....

Jutrošnjeg slaganje knjiga, na red dodje i Konfucije.

Ja sam 1984. godine ispred moje firme koja se tada zvala OOUR TELEGRAF I TELEFON, radila u Press centru u Skenderiji za vrijeme Olimpiskih igara.

U hodnicima Skenderije  bili su razni veliki izdavačkih knjiga iz bivše Jugoslavije. Među njima i veliki BIGZ, Beogradski izdavačko-grafički zavod. Knjige su tada bile skupe za naš standard, ali su se kupovale i izdavači su zarađivali. Danas su knjige jeftinije ali izdavači propadaju.

Šaljem ovaj pasus, za koji ne znam ko ga je i kad štrihirao. U knjizi se ne zna kad je tačno Konfucije živio, jedni spominju VII a drugi XIII vijek. Nebitno. Ali tekst i danas aktualan. Ogroman broj ljudi na Balkanu žive od mitova i legendi koji po meni nemaju nikakve veze sa zdravom logikom.

Dio dnevniku koji opisuje Vladimir Nazor o dolasku u dvorac Ostrožac na Uni.

Čitajući ove odlomke misli mi se velikom brzinom vraćaju u godine od 92-95 u mojoj zgradi. Sve je bilo uništavano, ljudi ubijani, snajperima,”avionskim” mrtvima, tenkovskom granatama. Glad, žeđ, nedostatak grijanja. Zimi nam se na velikim minusima u stubištima, na stropu iznad stepeništa, stvaralo neko inje koje je ličilo na stalaktita u Postojinskoj jami, koje smo mi strugali partfišima.
Sve što su partizani izdržavali po “ šumama i gorama” mi smo izdržavali u vlastitom gradu, zgradi, stanu na kraju dvadesetog vijeka.

Danas je dan nezavisnosti BIH. Bez obzira na sve naše muke, na sve naše dušmane BiH JE NEZAVISNA DRŽAVA, ČLANICA UN-a . Samo da borba protiv današnjih stranaka i političara do oktobra ove godine osvijesti sve njene narode to bi mogla biti zemlja ugodnog življenja.

Kad bi mogao Co danas staviti uz ovaj prilog i video iz Lorisa, za podsjećanje onima koji sve to negiraju. 

Pozdrav Saima