Srbska (ne) čast

Siguran sam da je većina koja navraća na ovaj blog čula za ove „humanitarce“ iz Srbije koji su prošetali ulicama našeg grada početkom januara, tačnije na dan kada je proslavljano stvaranje manjeg blentiteta, te crne mrlje svakog poštenog čovjeka. Internet je bio preplavljen vijestima o ovim „divnim, plemenitim“ momcima koji su oduševljeno dočekani u našem gradu, naročito od strane mladih. Na facebook-u sam vidio na desetine fotografija današnje omladine Banjaluke jer su se mnogi utrkivali da se uslikaju sa ovim „humanitarcima“, vjerojatno jer im je humanost najvažnija stvar u životu pa, bar na ovaj način, žele da daju svoj doprinost.

Šetnja srbske (ne) časti Gospodskom, ulicom koja je mnogim
prognanima ostala u posebnom sjećanju

Omladina grada sa svojim idolom

Sa facebook stranice "humanitaraca"

„Humanitarci“ su nešto ranije (u decembru) bili gosti narodne skupštine manjeg blentiteta a primio ih je i Mile iz Mrčajevaca, diplomirani mesar nekadašnje Poljoprivredne škole u našem gradu, nekadašnji SKOJ-evac i Reformista, a zadnjih godina glavni zaštitnik srpskog naroda, koji se, prema pisanjima nekih koji situaciju bolje poznaju, posebno istakao u ovom zadnjem ratu trgujući naftom i cigaretama (istina, s pristojne udaljenosti od ratnih događaja) dok su drugi ginuli u „odbrambeno-otadžbinskom“ ratu, toj velikoj borbi „nenaoružanog naroda“ (nedaj bože da neko spomene avione, tenkove, minobacače, mitraljeze, borbena vozila i slične „igračke“ bivše JNA) , koji se samo branio da ostane „svoj na svome“ (pri tom učinivši brojne zločine koji su procesuirani od „političkog i pristrasnog“ suda za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji u Hag-u). Dakle, da sumiram, naš grad je bio počašćen dolaskom „humanitaraca“ iz Srbije, kojima su se priključili njihovi članovi iz manjeg blentiteta, a neprijatelji srpskog naroda oko toga digoše nepotrebnu buku, kao da se radi o, nedaj (opet) bože, nekakvim paravojnim formacijama.

"Humanitarci", gosti narodne skupštine manjeg blentiteta

I Mile je dao svoj doprinos značaju ove posjete

Kome bi moglo pasti napamet da nabildane, istetovirane mladiće u maskirnim uniformama nazove paravojnim formacijama. Zar bi neko mogao pomisliti da je Bojan Stojković, vođa i osnivač „humanitaraca“, momak čija fotografija s automatom plastično iskazuje njegovu ljubav da pomogne drugome, pripadnik bilo kakve paramilitarne formacije. Kako je moguće u tu grupu strpati nekoga koga njegovi sljedbenici i simpatizeri nazivaju komandantom? ...

Bojan, spreman za "humanitarni rad"

Pa kako neko može reći a se ne radi o "humanitarcu"?

Čestitka na facebook-u povodom rođendana komandatna,
pardon, glavnog "humanitarca

Mogao bih ovako nastaviti u nedogled. U svemu rečenom je najžalosnije da se naš grad ponosi prisustvom osoba kao što su Bojan i njegovi pajdaši. Riječi osude “normalnih” iz našeg grada su rijetke, tihe, ne čuju se. Slično kao početkom devedesetih kada smo bili prisiljeni da ga (dobrovoljno) napustimo.

Čini mi se da su ovakve pojave, nakon godina indoktrinacije, postale normalne, da se prihvaćaju bez otpora, da su mozgovi isprani i više ne prepoznaju zlo. Da li će to donijeti sreću većini koja sada živi u našem gradu, pokazat će vrijeme. Srećom, nisam tamo i lično me sve puno ne tangira ali nisam mogao a da se ne osvrnem na još jedan moralni pad grada u kojem sam rođen i gdje sam proživio lijepih četrdesetak godina. A taj pad je započeo prije više od 25 godina i ne zaustavlja se. Nažalost.