Haarlem

Zima se ove godine kod nas baš neda. Temperature se drže ispod nule još od prije Nove godine, snijeg je padao u par navrata a i groundhog (rođak onih s kojima se svake godine borim da sačuvam povrtnjak) je predvidjeo da proljeća neće biti do kraja aprila. Vrijeme uglavnom provodim u kući, prisjećajući se lijepih trenutaka od prošle godine, nadajući se da će ih biti još. Jedan od njih je i druženje s kumovima u Nizozemskoj, gdje smo obilazili njene lijepe gradove pune historije, one iste koju kod nas uklanjaju i izvrću mnogi, pokušavajući da nađu opravdanja za ono što su u nedavnoj prošlosti radili.

Bicikli, zaštitni znak svih Nizozemskih gradova

„Baza“ našeg kratkog obilaska Nizozemske je bio hotel Ambassador u Haarlemu, gradu 15-tak minuta vožnje vozom od Amsterdama. Grad smo obilazili zadnjeg dana druženja jer smo još ranije planirali da prvo obiđemo Amsterdam i Amersfoort. Vremenska prognoza je najavljivala kišu dan prije povratka za Ameriku pa smo računali da nam je bolje ako smo blizu hotela u slučaju da vrijeme bude jako loše, nego da smo u drugom gradu gdje bi bilo teže da se sklonimo ako zatreba. Srećom, kišilo je samo na momente pa smo mogli švrljati gradom bez većih problema.

Ogromna crkva preko puta našeg hotela

Hotel Ambassador je smješten odmah do glavnog trga, preko puta ogromne crkve, Grote Kerk, koja je nekada davno izgrađena kao katolička ali su je u 16. stoljeću preoteli protestanti. Gledajući tu impresivnu građevinu pitao sam se odakle su stigli novci za njenu izgradnju jer je grad u doba njene izgradnje bio mnogo manji nego danas. Uz to, u gradu postoji još nekoliko prilično velikih crkava što pokazuje koliko je crkva kao institucija nekada bila moćna. Danas ih je priličan broj pretvoreno u muzeje i neke druge kulturne institucije jer su Nizozemci sve manje religiozni. Kod nas u Bosni služenja Bogu je uhvatilo maha u danima demokratski promjena, bogomolje su se počele graditi i još uvijek se grade na sve strane pa se pitam hoće li buduće generacije postavljati ista pitanja kao ja. To vrijedi i za Banjaluku u kojoj njeni sadašnji stanovnici imaju priliku da se pomole za svoje grijehe na svakom čošku. Crkava, dakle, ne manjka ali sam čuo da su prilično prazne. Valjda je to zbog toga što je malo onih koji misle da su griješnici i ne osjećaju potrebu da se iskupe za ono što su prije dvadeset i kusur godina učinili svojim nekadašnjim sugrađanima. Šta će se dogoditi kada zakucaju na vrata svetog Petra, nadajući se da će ih on poslati u raj, ne znam, ali im ja ne bih bio u koži.

Nera i Aida čekaju da i nas dvojica stignemo

Grad Haarlem je pun historije kao, uostalom, većina nizozemskih gradova. Lutali smo gradom nasumice, nepripremljeni, ali smo vidjeli dosta interesantnih građevina, ponekad u veoma uskim ulicama kao što su one u našoj Dalmaciji, s zanimljivim fasadama, šetali uz njegove kanale, ispijali odličnu kavu u malim baštama kafića smještenim u stoljećima starim objektima. Prvi dan smo za večeru jeli odličnu picu u obližnjoj piceriji, a zadnju večeru smo ostavili za posjetu restoranu Dubrovnik u neposrednoj blizini glavnog trga. Restoran je krajem devedesetih otvorila familija iz Hrvatske a sadašnji vlasnik je Španac. Zidove restorana ukrašavaju slike naših naivaca i fotografije dalmatinskih gradova, poneki instrument iz istih krajeva, a prijatnu atmosferu upotpunjuje naša muzika. Kada smo ulazili, pjevao je Oliver, iza njega je na red došla Tereza, a onda je Toše zapjevao „Trešnju“. Ta pjesma za mene ima posebno značenje a, kako sam primijetio, i kuma Aida je odmah reagirala na njene prve taktove. Lijepo složene rime u nekoliko riječi govore o onome što nam se dogodilo. Izgubili smo svoje trešnje, morali smo otići, a sada se njima slade neki drugi. Kada god čujem tu pjesmu sjetim se trešnje u porodičnog dvorišta na Predgrađu, lijepog djetinjstva i dvorišta koje više ne postaje. Slične sudbine su doživjeli mnogi koji sada lutaju svijetom tražeći izgubljeno djetinjstvo i sigurnost koju su nekada davno imali u svom rodnom gradu.

Čeka se večera u restoranu Dubrovnik

Posjeta Haarlemu i Nizozemskoj nas je, bar za trenutak, odvojila od svakodnevice. Opet smo uživali lutajući gradovima lijepo uređene države gdje ljudi ne jure za novcem, brzim autima, bogatstvom. Mnogobrojni biciklisti ne nose zaštitne šljemove kao kod nas u USA, kava se ne pije u autu dok se stoji u gužvi na putu za posao, u restoranu možeš zasjesti koliko ti je volja... Evropa je ipak Evropa, ma koliko Amerikanci hvalili Ameriku i njene mogućnosti.

Dvadesetak dana odmora je prošlo kao tren. Nadam se da će ovakvih posjeta biti još, bar dok nas zdravlje služi. Jer, u svijetu se ima toliko toga vidjeti pa to treba činiti kada