SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Wednesday, January 31, 2018

Banja Luko i ta tvoja djeca...

Niti sa pravom rođene Banajalučanke, niti sa pravom raseljenog lica, niti sa pravom zaustavljenog kroničara, već sa željom i emotivnim pravom , koje ne postoji ni u jednoj jurisdikciji, htjela bih da od zaborava otrgnem jednu "family story" i poklonim je svim Banjalučanima - starijim da se prisjete, mlađim da se zamisle i nešto zapamte!

Da je život u Banja Luci izgledao drukčije, humanije, zdravije, da je Banja Luka bila "Krajiška ljepotica" u koju su svi rado svraćali, da je i mladost i starost uživala u svom gradu, da je kultura i društveni život  cvjetao, da je pozorište bilo uvijek puno, plesnjaci također, izletišta okupirana porodicama, momcima i djevojkama, da su se na Kastelu izmijenjivali uzdasi i obećanja zaljubljenih, da su škole i fakultet bili  otvoreni za svakoga, da su pijace i dućani bili puni, da se slavio Prvi maj, 8. mart, svi državni praznici, svi blagdani i sve slave, da su pobožni odlazili u svoje bogomolje kad im "duša zaište", da je i Vrbas možda bio-zeleniji, sve će to sigurno potvditi prezimena preko 2000 banjaluckih familija koje su prisilno napustile svoje sigurne domove i svoja možda iskonska ognjišta, kojima danas nema ni traga, ili za kojima se samo žali ili pokazuju već muzejske fotografije!

Svakako da su sve te familije imale i djecu i svoje "starce ", koje su sa sobom vodile u nepoznato, spasavajući samo goli život i bježeci ispred strašnih nakana krvnika i agresora. Od tih zbjegova, bijegova , logora i deportacija, nakon četvrt stoljeća, ostale su traumatična i nikad izliječena sjećanja, a u domovini,  pa i u narodu opjevanoj Banja Luci - ostali su narasli i otrovni nacionalizam, opskurnost življenja, i laži, kojom se hrane i dalje obmanjuju preostali stanovnici tog lijepog i nikad prežaljenog grada.

Da je Banja Luka ostala i u mom srcu, najviše je zaslužan moj tata Midhat Bahtijarević i njegova sestra, moja draga tetka, jer su nas "vodili u rod" u Banja Luku i pričali o Banja Luci čitavog svog života! Tetkin stan u Zagrebu je u pravom smislu bio i najveća banjalučka ispostava!

Multikulturalnost Bosne i Hercegovine, pa time i Banja Luke je uništena, pa poneki svijetli primjeri ne mogu potvrditi taj skoro pa aksiom, ali su uveliko doprinijeli da danas raseljeni Banjalučani lijepo i skladno žive u novim kozmopolitskim sredinama, što je prvenstveno plod ranijeg našina života, ali i instiktivni nagon da se život nastavi i nova sredina i ljudi prihvate, koju i oni sami danas obogaćuju.

No, sjetne lamentacije jedne vremešne "lady", kako me je nazvala jedna rođena Banjalučanka, mogle bi ispisati više stranica, pa želim da se vratim obećanoj "porodičnoj priči " o familiji moga oca, familiji Bahtijarević, koja je po mnogo čemu obilježila Banja Luku I koja je decenijama zatomljena u mom srcu.

Porodično stablo Bahtijareviča.
Autor: Sead Bahtijarević

Jedan od vrijednih Bahtijarevića uspio je napraviti i "geneaološko stablo" Bahtijarevića, koje seže od sredine 18.stoljeca, a moji izvori potvrđuju da Bahtijarevići potiču od perzijskog nomadskog plemena  Bahtijari, koji su svjetski poznati po izradi "bahtijari" perzijskih ćilima, o čemu sam prevela i čitavu knigu i na što sam vrlo ponosna. Kretanje nomada po ranijim carstvima su razlog da su sigurno putevima Otomanskog carstva, Bahtijari dospjeli i do Bosne, pa i Banja Luke, a stapanjem sa balkanskim stanovništvom dobili i slavensko"ić" u prezimenu !

Naime, moj pradjed, hadži Hivzaga Bahtijarević bio je ugledni gradonačelnik Banja Luke s kraja 19. i početkom 20. stoljeca, znači za Austro-Ugarske, a ono "hadži" znači i da je obavio "hadž", hodočašće u Meku, i to od vlastitog hada (imetka ), što je i vjerski postulat, a ne kao današnji novokomponovani vjernici, okorjeli nacionalisti i premijeri iz naše Bosne, koji to čine iz pomodarskih i hipokrizijskih pobuda i to visokokomercijalnim letovima do Džede i na račun države, jedne od najsiromašnijihu današnjoj Evropi.

No, za mene kao potomka u trećem koljenu, najznačajnija i najljepša ljudska osobina pradjeda je bila da je visoko cijenio obrazovanje i nauku, te da su sva trojica sinova - Edhem ( moj djed ), stare amidže Omer i Smail - završili studije u Beču, vratili se u Bosnu i nastavili u njoj živjeti do kraja svojih života!

Pradjed je imao i lijepo uređenu kuću na sprat, sa više odaja.

Moj djed Edhem-aga (Edhem) Bahtijarević je bio vrlo druželjubiv, pa se često sastajao sa svojim vršnjacima. Neki su svirali i pjevali, pa su u kući Bahtijarevića priređivali lijepa druženja. U kući preko puta sastajale su se djevojke, i slušale svirku i pjesme, davale oduška svojoj mašti i spjevale ovu poznatu banjalučku sevdalinku, koja je poslije Drugog svjetskog rata, kada begovi i age nisu više bili omiljeni i popularni, doživjela i novokomponovanu verziju, kakvu pamti i pjeva većina Banjalučana, ali ja sa ponosom navodim njen original!

Vrbas voda nosila jablana...

Vrbas voda nosila jablana...
Na jablanu kujundžija Mujo,
Kujundžija tako Ti Tvog nama, 
Skuj Ti meni ašik momka mlada,
Uzmi urnek iz našeg džemata!

Sa ljepote Smail-efendije,
Sa visine age Edhem-age.
Sa dva bega dva Džinica mlada!

Sa ponosa bega Mustajbega
Sa jordama bega Hasan-bega,
Skuj Ti meni takvog momka mlada!

Djedov brat, amidža Omer, završio je medicinu u Beču, te specijalizaciju iz kirurgije i osnivač je Kirurgije u sarajevskoj bolnici "Koševo."

U Sarajevu je bio oženjen sa Kadrijom Sofić, te divnim stanom na Obali br.12. kasnije premješten u Travnik, gdje smo ga i ja i moj brat posjećivali još kao djeca.

U vremešnijoj dobi se zaljubio u svoju medicinsku sestru, ponovo se oženio, i kao stariji dobio Dženeta i Dženetu, koji se kao Bahtijarevicć potomci nalaze i na našem geneaološkom stablu!

Amidža Smail je bio student Trgovačke akademije u Beču, kasnije dugogodišnji direktor Tvornice duhana u Banja Luci. Imao je divnu i prelijepu kćer Majdu, koja je bila banjalučka Alida Vali. Majda se poslije studija u Zagrebu udala i preselila u Split.
U ratu 1992. naša rodica Majda je pokazala svoju humanost, prihvatajući mene i moga sina našim dolaskom u Split iz bombardovanog Sarajeva, odakle smo nastavili za Zagreb, a poslije 13 mjeseci za Švedsku!

Moj djed Edhem Bahtijarević i moja nena Mubera Džinić, iz poznate i bogate banjalučke familije Džinića, imali su četvoro djece: prvog sina - mog tatu Midhata, sinove Mirzu i Murisa, te kćer Rašidu. U tom familijarnom okruženju, među tom "banjalučkom djecom", počinje i naš "Bahtijarevića život ", u kome smo i ja i moj brat Edhem ( Edo ) uživali i provodili nezaboravnu mladost posječujući ih i družeći se sa njima.

Slika mojih roditelja

Moj otac je bio vrlo pragmatičan čovjek, izuzetno zainteresiran za tehniku i motore, te je uvijek morao posjedovati nesto "na točkovima", tako da je još u Banja Luci bio poznat po svom motoru, kožnoj jakni i kapi, kada je odlazio na porodič na imanja u Piskavice i Gredu. Kasnije su to bili automobili, pa Zagreb, Evropa i sl. (Vodio je 70.-tih godina predstavništvo njemačke firme "Buschjost" za elektromagnetne ventile, što je pokrivalo cijelu Jugoistočnu Evropu, pa sam ja kao student, zajedno sa mojim tatom, još u to vrijeme proputovala cijelu Njemačku, kasnije Rumuniju, Bugarsku, Makedoniju itd.)

Moj tata Midhat je umro od infarkta tri mjeseca prije moje diplome na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Zagrebu i sahranjen je na zagrebačkom groblju "Mirogoj " u naš    oj familijarnoj grobnici!

Moj amidža Mirza je bio kapetan prekookeanske plovidbe, obišao cijeli svijet sa Titovom Trgovačkom mornaricom, a kada je dospio u mirovinu, kupio kuću u Opatiji, gdje je 1994.god. i umro. Inače, ljepotan i zavodnik, izuzetan esteta i ugodan sugovornik, a svjetske luke i metropole su ga učinile i zanimljivim pripovjedačem, u čemu smo i mi uživali!

Najmlađi sin moga djeda Edhem-age, naš dragi amidža Muris, bio je komercijalista i dugo živio u Italiji, kasnije se preselio u Zagreb, oženio se Marijom Jurakić, Zagrepčankom, našom dragom strinom Cicom, koja je porodici moga brata i meni široko otvorila vrata svoga doma nakon evakuacije iz opkoljenog Sarajeva.

Izuzetno je voljela našeg Murisa, tog šarmantnog i zgodnog Banjalučanina, koji je znao zabavljati čitava društva u zagrebačkoj "Esplanadi", "Palasu" ili "Gradskoj kavani",i sa njom se i danas sastajemo bar jedanput godišnje!

Na kraju, moj brat Edhem (Edo) i ja sa svojim familijama, bježeći iz Sarajeva I strašnog rata, dospjeli na dva kraja svijeta: ja u Skandinaviju, on u Australiju, dvije prelijepe zemlje visoke socijalne sigurnosti, zemlje u kojima je lijepo ostariti, ali i kozmopolitske, kao što je bila i naša familija BAHTIJAREVIĆ!!!

Ovu "family story " stavljam na oltar sjete i nezaborava - pa valjda je trebalo da dovoljno ostarim da bih je mogla i napisati!

"Jer, od mnogih tereta kojima svakom od nas starost pokloni , nađe se i dar, neuništiv pred godinama kojima smo vezani - starost je trezor lijepih uspomena i kako nam tijelo više klone, naš duh i dalje hrane sjećanja. Starom se duhu, ako hoće da duže traje, a svačija je to želja, treba da usadi ta ljepota i radost, iz daljine, iz dubine i ono nekad, ono davno..."


Saida Bahtijarević-Bekić

Labels:

3 Comments:

Anonymous Anonymous said...

Moj prilog " Moja istorija" , poslije toga Dubravkin " Rijetke ptice Montreala" i Saidin "Banja Luko i ta tvoja djeca ....." su se nekako neplanski i nenamjerno poredali.
Na moj tekst Dubravka je tako lijepo opisala vrijeme u kojem ona živi od prvog dana dolaska sa porodicom u Kanadu.
Sva njena Zapažanja pravdi i nepravdi, dobrog i lošeg u novoj sredini,odraz su osobe koja je upravo otišla sa našim osjećajem za drugog i drugačijeg, velikoj ljudskosti, radinosti, ljubavi za svoju porodici koja je uz nju potpuno uklopljena u novu sredinu.
Ovo su moja licna osjećanja prateći je godinama na ovom blogu.
Saidin doživljaj BL je upravo opisao nas grad onakav kakav je bio, doživljavajući ga u godišnjim dolascima. Sada svaku njenu rečenicu doživljavam sa velikom sjetom i ljubavi. To me podsjeća na sve moje odlaske u druge gradove svijeta u kojima sve vidiš, sve upijas i pamtiš.
Mi koji smo živjeli BL nismo ni bili svjesni njene ljepote jer smo to imali uvijek i u svakom trenutka i ne primjećujući.
Ne znam šta se dešava sa mnom u posljednjih godinu dana. Da li je to početak onoga sto se dešava u ovim godinama , kad nisi u svom rodnom mjestu i kad sam u Dalmaciji vidjela mnogo Sahrana ljudi koji su čitav život proveli u dalekim zemljama ali su im posljednje želje bile povratak u rodni kraj, pa makar i ovako.
Mlađe generacije nemaju taj osjećaj, nije im to zona interesovanja. Nije ni meni bila, sad mi je zao. U ratu sam vodila dnevnik i prije nekoliko dana ga malo prelistala..Bilo mi je dragi jer se nekih dogadjaji nikad ne bih sjetila u svim detaljima.
Moja djeca ne pročitaju sve sto se ovde piše, ponekad uhvate vremena pa čitaju.Saima
Zato je uvijek ponavljam da neću odustati dok god Co ima vremena i snage da ovo održava.
Jednog dana će i naši mladi ostariti. Kopkat će isto sigurno kao i mi svoje porijeklo. A istorija Bosne je siromašna, pisali su je osvajači šta su god htjeli ali zbog toga i danas mnogi usvijetu, zbog ovog zla koje nam se desilo., misle da u njoj žive i živili su divlja plemena.
Hvala Saida za tvoj prilog. Jedini komentar je Zaista sam bez teksta.

Ja nisam daleko, 250a- tak kilometara, ali vini mi se da nema dana i noći da u mojoj glavi nisu neprestano slike i ljudi iz BL. Vrbas, korzo,škola , igranje u Domu kulture. Raja iz kole od osnovne do kraja Tehnicke, sva moja raja iz ulice, sva imena, ni jedno zaboravljeno.


Thursday, 01 February, 2018  
Anonymous Anonymous said...

Zaboravih Srdačan pozdrav Saima

Thursday, 01 February, 2018  
Anonymous Anonymous said...


Nakon sto sam procitao Saidin clanak o nasoj familiji , moram se javiti zbog ispravke. Naime , ja nisam autor ovog porodicnog stabla .Moj stric Prof.Dr. Esad Bahtijarevic, nekadasnji direktor Poljoprivredne skole i kasnije profesor na Poljoprivrednom fakultetu u B.Luci posvetio je posljednje godine svog zivota istrazivanju istorije nase familije . Potrosio je mnogo vremena jer je veoma malo pisanih dokumenata , pogotovo iz vremena prije 1700. godine.
Pored ovog velikog poklona nasoj porodici , moj stric Eso nas je zaduzio i izdavanjem knjige viceva mog oca ( "Razbibriga ")Nakon sto je moj otac umro , postavio si je za zadatak da objavi viceve koje je on svakodnevno pricao i po cemu je vise bio poznat nego kao Gradski veterinar .
Svi mi imamo rodjaka kojima se ponosimo ali i onih koje radije ne spominjemo. Mogu reci sa zadovoljstvom da onaj dio moje porodice koji poznam ne pravi razliku medju ljudima po porijeklu bilo koje vrste (nacionalnom , imovinskom ,...), da se osjecamo Bosancima ( sto je za mene isto sto i nekadasnji Jugoslaven ), da smo u zadnje dvije generacije izmjesani kao sto nam je bila i zemlja , da smo u B.Luci stvarali muziku i sport i bjezali od velike politike i rata, da su nam prijatelji bili Ante , Drago, Mili-Zuco , Zoka, Mile-Cigo, Spaso ,Fuco,Toso,Mimi ,banjalucki teniseri , rukometasi , fudbaleri , vrbaslije , mangupi , da smo skoro svi u mijesanim brakovima a djeca nam se zovu Miran, Neven , Dunja, Maja, Vedran ,Zlatko, Majda , Zoran, Emir,Maida , Zina.... ; da smo u familiju doveli Zdenka,Hidanu, Dubravku,Snezanu , Jasnu, Jadranku , Milana,Ahmeta,Dijanu,Steficu..... Nadam se da zasluzujemo ime "raja " i da svakom mozemo pogledati bez stida u oci . Ostalo mi nije vazno . Pozdrav mojoj staroj raji. Sejo

Sunday, 04 February, 2018  

Post a Comment

<< Home