Moja istorija
Tri puta sam na youtube ponovo odgledala intervju Josipa
Pejakovića na N1 televiziji, intervju čovjeka koji je za mene najtalentiraniji, najpošteniji čovjek u
Bosni u cijelom mom sedamdesetgodišnjem životu. Javili su prije par dana da je
u bolnici zbog nekih zdravstvenih problema. Toliko mislim o tome i to mi kvari
dnevno raspoloženje kao da mi je najbliži rod.
I Srbi i Hrvati ( mislim na političare i parlamentarce) vrlo često izjavljuju da ne žele da žive sa muslimanima, jer smo mi dva svijeta. Oni kulturni i školovani, a mi nekulturni i neobrazovani.
Dio njegovog intervju koji se odnosi na situaciju u
Hrvatskoj i njegovo lementiranje o
ulozi bosanskih Hrvata, tj u najvećem
broju Hercegovaca, u hrvatskoj politici, danima me proganja da napišem ovaj prilog.
Gledajući kroz
istoriju, najveće zlo Hrvatskoj donjeo je
Ante Pavelić, rodjen u BiH, osnivajući NDH i tadašnju politiku. Šta se
za to kratko vrijeme te države dešavala zna se mnogo i potkrepljeno je
dokumentima i filmskim materijalima. S druge strane, od Josipa Broza i stotine
hrvatskih rodoljuba stvorili su republiku Hrvatsku, koja je u novoj Jugoslaviji
bila za ponos svojom kulturom, umjetnošću,
sportistima, književnicima, narodnim herojima i
prirodnim ljepotama.
U posljednjem ratu, od 92-ge u svim vladama bilo je sve više Hercegovaca (velikih Hrvata), a Rojsova teorija (ko je jamio,
jamio), koja je postala moralno pravilo i proširila
se na sve djelove bivše
domovine i nažalost traje i danas.
Ta sorta ljudi pojavila se i u Srbiji. Istočna Hercegovina, Drašković, Šešelj i
njihovi sljedbenici počeli sa
nacionalizmom i fašizmom.
Josip rekao da su u Hrvatskoj politici mnogi ljudi došli iz nekih vukojebina i kad se rode
i progledaju, prvo što vide na kućnom
pragu je poskok. A poskok je opasna životinja.
A priroda i ljudi se sjedinjuju.
Baveći se
slikama i kućnom očevom arhivom nailazim na mnogo stvari koje sam i
zaboravila da imam.
Ovi razbijači Bosne
su nam najviše prvo na vjerskoj, pa onda
nacionalističkoj, retorici zatrovali
neobrazovane i zapuštene ljude.I Srbi i Hrvati ( mislim na političare i parlamentarce) vrlo često izjavljuju da ne žele da žive sa muslimanima, jer smo mi dva svijeta. Oni kulturni i školovani, a mi nekulturni i neobrazovani.
Ja danas šaljem
sliku iz Domaćinske škole u Banja Luci koju je moja majka pohađala 1936 kad je imala 16 godina. Ove
tri gospodje u sredini su bile: jedna Bosanka pravoslavne i druga katolkinja a
gospodja u crnoj haljini sa bijelom kragnom je bila Austrijanka, rodjena u
Bosni i udata za Bosanca. Mama je umrla 1992 god i često je gledala svoje slike. Znala bi govoriti ko je ko
ali mladost nije nikad bas raspoložena da često sluša jedno te isto. Mladost je uvijek u fazonu "danas je
danas". Upamtila sam samo da je djevojka ispred moje mame, mama od Enise
Osmančević Čurić, dragog Lojze, supruga.
Moja mama je od svoje majke (islam) naslijedila kuhinju,
moralne zakone, odijevanje na kojem je samo lijepa kerana šamija
obilježavala muslimanke. Od ovih
gospodja je naučila toleranciju i ljubav
prema drugom i drugačijem (zato
ja nisam imala problem sklapanja
braka sa drugim i drugačijim
kod tako odškolovane majke), naučile praviti makovnjače i orahovače, Saher torte, čistoću i red u dvorištima (Austrija), modu u oblačenju itd, itd.
Ove sve osobine su imale i gradjanke pravoslavke i
katolkinje. Zbog toga smo mi Bosanci takvi
i kod mnogih kulturnih susjeda smo omiljeni.
Obzirom da se danas istorija iskrivljuje na sve strane i da
su devedesetih, rejsovi, patrijarsi, biskupi i njihovi učenici
"navijali vodu na svoj mlin" bez milosti, i narodu donijeli
"najvažnije karakteristike",
vjeru, kod nas (način oblačenja), slave, mise za oprost zločincima. Danas malo, malo pa se
medjusobno sastaju i kao ispravljaju "krivu Drinu". Malo Morgen,
kasno su se sjetili.
Zbog svega toga ja ne odustajem pisati da smo mi u Bosni
90-tih bili pravi evropski muslimani. Svi su imali pravo da u svome srcu i duši nose svoju vjersku istinsku veličinu.
Bila bih sretna kad bi i drugi iz svojih porodica, ako imaju
ikakvu dokumentaciju u svojim domovima,
svih etnosa, ostavljali bilo kakve tragove i na bilo koji način, budućim generacijama, ako i dalje u Bosni i Hercegovini budu
postojale tri istorije.
Uh, umorih se ali ipak srdačan
pozdrav.
Saima
Labels: saima
posted by co | 3:25 PM
7 Comments:
Draga Saima
ova slika je bas lijepa uspomena i za istoricare vrijedan document o zivotu iz tog vremena. Cini mi se kroz istoriju da su zene uvijek bile prakticne i vise miroljubive u rijesavanju problema. Mislim da im je priroda dala tu ulogu za ocuvenje ljuske vrste.
Na tvoj poziv ostalima da pisu o primjerima gdje razlicite vjere i nacije zive bez problema, ja sam odgovirila prilogom i osvrtom na Montreal. To je samo primjer jedne akcije ljudi dobre volje. I ovdje ima ljudi koji su ekstremisti, koji mrze sve one, o kojima ne znaju nista. Ovih dana je godisnjica masakra u dzamiji u Quebec City, gdje je mladic pucao na ljude dok su de molili, ubio 6 ljudi i nekoliko ih je bilo tesko ranjeno.
Sto se tice mene i mojih, ja nemam slicnih slika.
Ja sam dijete ciji otac dolazi iz katolicke familjie a majka iz pravoslavne, oboje bosanci.
Muzev otac je iz banjalucke muslimanske faamilije a majka katolkinja iz Hrvatske.
Ziveci tako nikad nismo imali osjecaj neke pripadnosti, nasa djeca su bila okruzena ljubavlju i paznjom sa svih strana, i to im je oduzeto nasim odlaskom. Posebno mladja kcerka,koja je bila previse mala da shvati sta se dogadja izvan nase sire porodice. Pisala sam malo o njenom vjencanju prije dvije godine, tokom veceri mladenci su trazili od nas dvije mame da pozdravimo skup prije vecere i da nesto kazemo o nasoj djeci.
Ja sam tad izrazila mojo srecu gledajuci svu tu mladost, veselu Anu i veliki broj njenih prijatelje iz Montreala, sjecajuci se kako je bila tuzna prvih dana ovdje, otrgnuta iz toplog okrilja familije. Vecina gostiju, ako ih mogu nazvati "nasih" su mi poslije rekli da sam ih rasplakala.
Puno pozdrava od Dubravke
Ne znam koliko se Banjalučana sjeća Domaćinske škole, vjerojatno ne mnogo. Ni ja je se vjerojatno ne bih sjećao da se blizu naše kuće na Pedgrađu, u ulici Vlade Vitjuka, stotinjak metara od mjesta gdje se u nju skretalo s glavog puta Banjaluka – Bosanska Gradiška, nalazila zgrada koju su svi zvali upravo Domaćinska škola. Predpostavljam da se upravo radi o školi o kojoj Saima govori jer ne vjerujem da ih je u Banjaluci bilo više. U doba moga ranog djetinjstva, često sam koristio kraticu do škole Ivan Goran Kovačić prolazeći kroz dvorište Domaćinske škole, pa onda uz ogradu imanja časnih sestara stizao do našeg imanja koje je s gornje strane graničilo s njihovim imanjem.
U to doba u zgradi je živjelo više familija a čini mi se da je u jednom njenom dijelu bila smještena uprava Poljoprivrednog zavoda koji je veliko imanje, koje je vjerojatno nekada pripadalo školi, koristilo kao obradivu površinu na kojoj su uzgajali pšenicu. U toj zgradi je, između ostalih, živjela familija Kampuš, porijeklom, koliko se sjećam, Madžari. Čini mi se da je gospodin Kampuš (ime sam mu zaboravio), bio direktor zavoda ali nisam siguran. Jasna Kampuš (udata za pozatog Banjalučkog pjesnika Ismeta Bekrića), je bila najbolja drugarica moje sestre Mire a njen brat Feđa (oženio Asiju-Siku Gušić), najbolji drug mog pokojnog brata Ive (bio im vjenčani kum). Bila su to prava prijateljstva, kao i mnoga druga u ono naše doba. Oboje ih se veoma dobro sjećam iako ih nisam vidio godinama a nekada su veoma često svraćali u našu kuću, kao što su moja sestra i brat često išli kod Kampuša. Sestra Mira se udala u Mostar, Jasna već odavno živi u Ljubljani, Feđa je završio, čini mi se u Rijeci, a moj brat je umro u Požegi. Zgrada škole je davno srušena i vjerojatno se je ne bih uopće sjetio da je Saima ne spomenu. Ovo je samo još jedan dokaz koliko smo svi, na ovaj ili onaj način, bili povezani, za razliku od sadašnje situacije gdje se čini sve da se ljudi mrze.
Dragi moji
Toliko su lijepi ovi komentari od vas dvoje, da sam odlucila da mi pozdravite vasu konstitutivnu djecu i pozdravite ih od tete Saime.
Za Bosnu svi koji su ikad bili u njoj znaju i pricaju o njenoj ljepoti. A tak kad nasi politicari krenu u borbu za nase konstitutivne narode, satrase se od brige i ljubavi svaki za svoje, a osnovni cilj im je da razbiju Bosnu i stvore jedni svoje pasaluke a drugi satelite pomažući da naprave Veliku Hrvatsku.i Velike Srbije. " Ali nijesmo mi od juce" .
A ne znaju budale, da su ih zaj...........li, stotine Bosanaca čijim genima i u venama teče konstitutivna krv, pa nek je sad djele na krvna zrnca i broje, broje, broje do besvjesti.
Ja mislim Co da je to bila ta škola. Mama je pricala da su od Sehera do Banskih dvora dolazile pjeske a onda fijakerom jer je bila daleko.
To joj je bila cesta prica i lijepa sjecanja. Ja sad razmisljam kakva je to morala biti radost. Puni fijakeri mladih djevojaka i njihovog smijeha i radosti. Meni je skolski period ostao u prelijepim uspomenama a mi smo imali svasta i dogadjaja i slobode.Njima je to mozda bio jedini izlazak.
Puno pozdrava svim mojim konstitutivnim i normalnim Bosancima. Saimaslikeidogadjaji
Ponovo sam pročitao moj posljednji komentar na Saimin prilog i shvatio da sam napravio grešku. Stari se, moždane čelije slabe i nije čudo da se potkradu greške kao u mom slučaju kada sam pisao o prijateljima mog brata i sestre iz djetinjstva. Ne znam kako mi se to omaklo i greška se mora ispraviti.
Naime, u zgradi nekadašnje Domaćinske škole je stanovala familija Kampuš, i Feđa je bio prijatelje mog pokojnog brata Ive ali Jasna, prijateljica moje sestre Mire nije njegova sestra. Jasnino prezime je Rolih i njen je otac bio direktor o kome sam govorio.
Neko će reći da sada to i nije toliko bitno ali ja osjećam potrebu da ono što napišem bude istinito pa tako nisam mogao tek tako preći preko greške.
Pitam se da li ce nakon ovog nacionalistickog divljanja i preseljavanja iz BiH isceznuti bosanski duh zauvijk, ili je ostao negdje sakriven i ne izlazi na ovu vjetrometinu, ali ce opet jednom izaci.
Jasna Rolih je supruga Ismeta Bekrica naseg pjesnika i zive u Sloveniji gdje su se skrasili nakon poplave fasizma u Banja Luci. Ismet radi aktivno na "Banjaluckim zuborima" i ostalim casopisima i aktivnostima vezanim za nas bivsi grad. Grupa entuzijasta ,medju kojima je i Ico, pokusava da dokaze da smo zivjeli u tom gradu koji danas od ulica do politike je prozet nacionalistickim obiljezjima i politikom. Grad po kojem slobodno setaju ratni zlocinci, privredni kriminalci i oni koji unistise duh grada i pretvorise ga u veliko selo ( Glamoc,Drvar, Petrovac, Stricici ili neka sela sa Durmitora).
Pozdrav Aljosa
Dragi Matko, pa i ti ovim prilogom pokazuješ da bosanski duh postoji dok ti postoje sjećanju u srcu i glavi? g-DJ-a Saima je dobro napisala da veliki broj ljudi koji dolaze u Bosnu odlaze oduševljeni .
Moja sestra je došla onim finim kombijem sa 8 prijatelja iz Njemačke. Bilo ih je petero. Ostali su 20 dana i bili u BL, SA i MO.
Došli su bukvalno ošamućeni ljepotama Bosne i dobrotom ljudi. Stalno su mojoj sestri govorili da je blesava, kad je iz ovakve zemlje došla u Njemacku Njihov sreća je sto ni riječ ne razumiju nas jezik i nemaju pojma kako ovde narod živi.
Kad bi vise ljudi znalo ovu tehniku sigurno bi se vidjelo da duh Bosne još postoji.
Pozdravi iz BL( ove zime depresivne i jadne) od Milice P. Koja čeka ili radnu vizu za Sloveniju ili posao Dipl. Veterinara u B L ili okolici.
Post a Comment
<< Home