SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Friday, January 12, 2018

Zaustavimo vrijeme i Moj djed "Lord"

Četiri Bahtijarevićke: Dr. Zlata (žena brata Ede), Saida,
Rašida (tetka, rođena Banjalučanka) i Saidina mama Tahira
Da je nostalgija bolest slična reumatizmu, dakle neizlječiva, postoji mnogo i naučno dokazanih primjera. Sa godinama bolest napreduje, ali ju je moguće ublažiti, no kada bi duša i tijelo bili isto, možda i izliječiti!

Pisali su Banjalučani na ovom mjestu mnogo puta o nostalgiji, opisivali svoja osjećanja i žal za životom i gradom i zemljom koji su napustili, olakšavali svoju dušu, izmijenjivali svoja sjećanja na ljude i mjesta i dogadjaje koje nose u srcu i mislima, ma gdje da ih je sudbina rasula!

Za mog jesenjeg i suncem i susretom sa Saimom, našom Banjalučankom u Sarajevu, obasjanog boravka u domovini, desile su se još neke lijepe stvari u mom "poderanom životu", koji zjapi izmedju "htjeti i moći", što zbog objektivnih razloga, a i novookrenute stranice u kalendaru! Naime, bračni par iz Dervente, Fadil i Milica Pelešić, i sami povratnici iz Amerike u svoju voljenu Derventu, izdali su i promovirali knjigu "Zaustavimo vrijeme", koja govori o Derventi, Ukrini, ljudima koji su obilježili Derventu, školama, sportskim klubovima, novinarima, derventskim "sejretima", kao i uglednicima koji su svijetom pronijeli glas o Derventi. Interesantno je, da je predgovor knjizi napisao Fadil, sve ostalo su napisali sami Dervenčani, a knjiga je pisana divnim jezikom koji je danas, u poplavi nekih sličnih knjiga teško naći. Korekturu je izvršila njegova supruga Milica, koja se za njega, rodjenog Dervenčanina iz porodice Pelešić, udala nakon dobijanja zaposlenja nastavnice srpsko-hrvatskog jezika i književnosti krajem 60.-tih godina prošlog stoljeć, u Derventi ! Knjiga je štampana u samo 300 primjeraka, lokalna izdavačka kuća se pobrinula za vrlo dopadljiv dizajn, a meni ju je na stolu ostavio moj brat Edo, koji svake godine na susrete sa Dervenčanima u julu mjesecu, stiže čak iz daleke Australije i grada Pertha.

Knjigu sam pročitala u jednom dahu, i vraćala se tekstovima i slikama - i plakala !

Zašto je knjiga na mene ostavila takav utisak?!  Pa, ja sam, zaboga, rodjena Dervenčanka!!!

Naravno, čim sam odložila knjigu sa stola, nazvala sam svog zemljaka Fadila da mu čestitam, kao i njegovoj supruzi, na trudu i objektivnosti u knjizi, na pominjanju imena koja su i u mom odrastanju značila mnogo, i koja su direktno ili idirektno uticala na moje obrazovanje i formiranje općeg svjetonazora!

Izuzetno se obradovao naš Fadil, iznenadio i zahvalio na pohvalama, pa mi rekao:

"Znaš, mi na ovim današnjim prostorima ne njegujemo kulturu sjećanja, nego kulturu zaborava. Mnogi ljudi koji su obilježili i zadužili Derventu ostaju zaboravljeni, pa smo željeli da im se odužimo i njihove likove i djela približimo bar našoj djeci ili drugima koji pokažu interes, zato je i ovako simboličan tiraž knjige!"

Na moju primjedbu da sam se nadala da ce u knjizi biti pomenut i moj djed "Lord", Fadil mi je rakao;

"Našao sam ja, draga moja, i tvoju sliku u "Derventskom listu ", kada si proglašena najboljom učenicom OŠ "Nikola Tesla", članak kada si kao učenica drugog razreda Gimnazije "Vlado Šuput" dobila nagradu na konkursu Udruženja književnika Bosne i Hercegovine za izvrsnu analizu Andrićeve pripovijetke "Aska i vuk", našao sam i "Lorda" i Esadbega Alibegovića, ali sam mislio da to ostavim za još jednu knjigu. Pa zar Ti ne bi mogla napisati prilog o svom djedu "Lordu", to bi bilo najbolje!"

"Pa, mogla bih !", obećala sam Fadilu, a čitaocima našeg blogga šaljem moj "radni primjerak" priloga o mom dragom djedu po majci Avdibegu F. Porobić "Lordu".


Moj djed "Lord"



Ovaj naslov je lako mogao biti zamijenjen sa "Sjetna oda mom sretnom djetinjstvu", jer je moj djed "Lord" učinio da moje djetinjstvo u Derventi pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća bude i sretno i bezbrizno i bogato, a iz današnje perspektive zahuktalog trećeg civilizacijskog milenija i.. fantastično!!! 

Moj djed po majci Abdulah ( Ferhat-bega ) Porobić, rodjen je 1901. godine na očevom velikom i do sada nikad dokusurenom veleposjedu Meskovina, nedaleko derventskog Rabica, na putu prema Doboju, kao sin prvijenac medju, kasnije, bratom Mustafom i tri sestre, koje su ga čitav život voljele i izuzetno poštovale! Osnovnu školu i Nižu realnu je završio u Derventi, a neposredno pred Prvi svjetski rat, otac ga je poslao na dalje školovanje u Trgovačku akademiju u Sarajevo, u nadi da će Avdo nastaviti upravljati ogromnim imanjem poslije njega. No, sudbina i povijest su umiješali svoje prste i zbog dogadjaja u Sarajevu, otac ga je vratio u Derventu i na Meskovinu. Uskoro je bio i kraj Austro-Ugarske vlasti, nastala Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, pradjed Ferhadbeg se razbolio od raka grla i mladi Avdo ga vodi u Beč na operaciju kod poznatog bečkog otorinolaringologa - ali pomoći nije bilo!

Gubitkom oca Avdo postaje glava familije i nasljednik ogromnog imanja, zajedno sa bratom i sestrama ! No, on je bio glavni i majka se samo uzdavala u njega, on se za sve pitao i za ljude i ljetinu i kmetove i sl.

Naravno da je to teško breme koje mu je palo na glavu, tražilo i svoj odušak na drugoj strani: djed je jako volio konje, imali su ih nekoliko, i za fijakera i za jahanje, i zavolio je konjske trke i često odlazio na hipodrom u Beograd, provodio noći na Skadarliji, u kafanama, odatle odlazio u Peštu, uz čardaš, tokajac i pjevačice osvanjivao, vraćao se poslije na svoju Meskovinu, medju sestre i majku i nastavljao kao i ranije.

Zbog takvog boemskog našina života i hedonističkih poriva, derventski momci iz njegovih krugova su ga prozvali "Lord", što je ostao cijelog svog života, a ja sam i danas, medju pravim Dervenčanima i njihovim potomcima "Lordova unuka", a vjerujem da mnogi i ne znaju moje pravo ime!

Sa nepune 23 godine moj djed "Lord" se zaljubio u prelijepu Saidu Mulabegović, od plemenitog roda derventskih Mulabegovića, i odmah - oženio! Moja nena Saida, po kojoj sam ja dobila ime, rodila je troje djece: moju mamu, dajdzu Izeta i pri rodjenju drugog sina se razboljela od "babinje groznice", bolovala samo nekoliko sedmica - i umrla.

Sa nepune 34 godine moj djed "Lord" je ostao udovac sa troje djece, koje su hranile i odhranile njegova majka i tri sestre sa puno ljubavi i brige, jer ne samo da su voljele svog brata nego su neizmjerno voljele i njegovu ženu, svoju nevjestu, koju su spominjale čitav život, ne samo zbog ljepote i otmjenosti kojom je zracila, nego i zbog njene dobre prirode i fine naravi, koju su uvijek isticale!

Moj djed nikad nije prežalio nenu Saidu, nikad se više nije oženio, čitav svoj dalji život je bio udovac i posvetio ga djeci, unucima, čak i praunucima, te je čak i moj sin Kenan doživio da ga moj djed "Lord" voza Derventom u njegovom "baby baggy-ju" i hrani čokoladnom kremom iz "Kraševog" "Frondy-ja !"

A sada drugi dio, koji bih mogla započeti kao glumac na predstavljanju u sarajevskoj "Audiciji":

"Rodjen sam kao vrlo mlad, kao četvrto dijete u tročlanoj familiji...!" No, šalu na stranu, ja sam rodjena u Derventi krajem oktobra 1947. godine, kada se moj otac Midhat Bahtijarević, iz banjalučke familije Bahtijarevića, vratio iz koncentracionog logora u Njemačkoj, gdje je otjeran pred kraj 1944. god. i kada se u jesen 1946.godine pojavio na vratima djedove kuće - moja majka ga nije mogla prepoznati !

Poslije ženidbe sa mojom majkom, moj tata kao mašinski inžinjer, specijalista za donji željeznicki stroj, dobija namještenje u Slavonskom Brodu, gdje su imali i lijepi stan i gdje je 1944. god. rodjen i moj brat Edhem (Edo), danas umirovljeni gradjevinski inžinjer sa svjetskom reputacijom i adresom u dalekoj Australiji! Slavonski Brod je bombardovan, tata otjeran u konclogor, a mama, koja je ostala sama sa mojim malim bratom i stanom u bunkeru, odlučila da se vrati ocu u - Derventu !!!.

Moj djed "Lord "preuzima ponovo ulogu oca i nježnog i brižnog djeda, što je cijeli život i bio, a mi ostali "Lordovi unuci" do dana današnjeg!

Mama je pričala da je djed bio presretan kada sam se ja rodila, posebno što sam dobila nenino ime, koju on nikad nije prežalio i nikad zaboravio.

Bila su to teška postratna vremena, ali se djed trudio da ne oskudijevamo u bilo čemu, a naši školski dani, posebno moji, su bili radost za mog djeda "Lorda", i on se okolo hvalio i pokazivao moje teke, moj rukopis, moje petice, moje ručne radove, te već tada ulivao u mene izuzetno samopovjerenje i sigurnost, ali i ljubav prema ljudima, koju je i sam osjećao i koje je izuzetno poštovao!

Derventa je tada bila svijet u malom, okolna sela i muslimanska i hrvatska i srpska, ćaršija i muslimanska i hrvatska i srpska, Katolička crkva usred grada, deset metara od nje Gradska džamija sa turbetom, niže uz srpsku varoš Pravoslavna crkva, naši derventski Jevreji - familije Pesah, Montiljo, doktor Sendri, apotekar Justi (u čiju sam apoteku i sama odlazila da kupim neki magistralni lijek za nas ili za nekog od komšija i koji me je uvijek pomilovao kao "Lordovu" unuku i dao mi neku "paljenu" bombonu), svi su bili naši prijatelji i prolazili kroz našu kuću i svi smo se voljeli i poštivali zahvaljujući mom djedu"Lordu". Derventa je imala i dva Ciganluka, Donji - preko Ukrine, i Gornji - niže Doma kulture u Džidića sokaku, što bi se danas reklo dva romska naselja. I tu je moj djed "Lord" bio vidjen gost, bio pozivan na romske svadbe i derneke i poslije pričao da niko ne zna napraviti "škembe čorbu" (tripice) kao Pajdina žena iz Gornjeg ciganluka! (Ironija sudbine je da mezar mog djeda "Lorda" na derventskim Mezarlucima kod Bolnice redovno odrzava, kao i mezar moje mame, nene, pranene i ostalih srodnika - Pajdin unuk,, divno i uredno, zašto biva i izdašno nagradjen od mog brata! )

Moj djed "Lord" je bio i izuzetno talentovan covjek: odlično je crtao, pisao, njegov rječnik je bio izuzetno bogat, a poznavanje literature i klasika i ljubav prema lijepoj riječi nastojao je prenijeti i na mene i mog brata, što je, iz današnje perspektive dragocjeno, mada smo i ja i moj brat završili tehničke nauke!

 Za predstavu "Hasanagince" u derventskom Domu kulture djed "Lord" je naslikao kompletnu scenografiju, kao i kostime, o čemu se u Derventi dugo pričalo, a i druga lokalna pozorišta ga pozivala.

Poznavao je izvanredno gruntovno pravo, pa je negdje krajem 1964. godine stupio u ortakluk sa beogradskim advokatom Špirom Gvozdenovićem i otvorio advokatsku kancelariju u srcu Dervente. Klijentele nije nikad manjkalo, jer su seljaci iz okolnih sela odlazili begu "Lordu" po savjet ili kad su se tužili zbog medje da napiše tužbu i priloži gruntovni izvadak. I ja se sjećam kako su počinjali ti susreti u advokatskoj kancelariji: "Doktore, pusti mi da ti opričam!", čemu smo se ja i moj brat smijali, a djed "Lord" govorio: "To se, djeco, u pravu zove "audiatur et altera pars", iako smo i mi već učili latinski!

No, od svega najvaznije:  moj djed "Lord" mi je poklanjao veliku ljubav, pažnju, ulivao samosigurnost i nikada ništa u mom odgoju i obrazovanju nije bila prepreka - zato što sam bila žensko! Sa takvim samopouzdanjem i samopostovanjem sam krenula i na studij u Zagreb, gdje me je djed "Lord" često posjećivao, a moj tata, Midhat Bahtijarević bio zadužen za - logistiku!

 Na kraju: ovo nije nekrolog nego omen mom dragom djedu "Lordu" uz citat:

"djedovi su ono svjetlo u nama, i što dalje u povijesti od nas - to nam jače sjaju !"

Saida Bahtijarević - Bekić

Labels:

5 Comments:

Anonymous Anonymous said...

Slušam na TV-ima kako Tramp izjavljuje da je genije i da je " zdrav ko dren" ( sto bi nas narod rekao. )
Čitam ovaj Saidin prilog i djelove knjige koju piše o Derventi, pa se onda sjetim Coovih isječaka iz knjige koju on priprema) i onda ostanem bez teksta.koliko se to čita bez daha .Bar ja.
Onda me obuzme osjećanje bijesa na ovaj nas bosansko hercegovački narod koji je većinom neobrazovan , primitivan i neuredan ( sklon životu bez ikakvog reda).
A onda i mnogi koji to nisu spadaju u cutologe ili osobe koji ne mogu pohvaliti nikoga ko to zavrijedjuje.
A oni koji zaista vrijede nose još jednu osobinu SKROMNOST, osobinu koju sa usadili roditelji gradjanskih i malo bogatijih porodica.
Čitam prilog o knjizi i Saidinim komentarima i razmišljam o ovome iz moje mladosti i mojih sjećanja.
Oduvijek se govorilo da je Sarajevo evropski Jerusalem a ja odgovorno tvrdim da je cijela Bosna i Hercegovina bila evropski Jerusalem.
U Banja Luci, Mostaru, Tuzli , Bihaću, Zenici, Derventi Kotor Varosi, Jajcu, Travniku i svim malo manjim i većim mjestima kroz koji sam prolazila u ogromnom broju dolazaka roditeljima iz Sarajeva. U još većoj blizini su bile crkve, katedrale i džamije, a ponegdje i sinagoge. Na mnogim mjestima BIH franjevački samostani a u BL i Trapisti.
Sigurno je zbog toga Bosna imala pored prirodnih ljepota i ovu ljepotu u raznolikosti a time i duhovnosti na pravi način.
A onda dodjose idioti iz udruženih zločinačkih poduhvata, razvališe sve sto se moglo razvaliti , pokradose sve sto se moglo pokrasti.
Neki dan me je " prijatelj" koji čita ovaj blog napao i rekao da SDA nema nacionalni,predznak i ako ne znam šta znaci ono S da naučim.
Ih, masala, samo da se " vlasi ne dosjete" sto se u Nas često govorilo. Napisao Islamsku deklaraciju i robijao zbog želje da Islam postane najvažnija kategorija mnogih ljudi koji su ranije samo u određenim količinama primjenjivali vjerske tradicije.
Danas je to i istinski i lažni glavni dobitak velikog broja bivših muslimana. To je isto i u svim ostalim religijama po cijeloj BIH. Vidi se napredak u raskoši vjerskih objekata i njegovih stanovnika. Uvijek se sjetim i bajramske odore izvezene zlatnim koncem Reisa Cerica. To nikad nije bilo. A pogledajte Papu Franju.
Draga Saida i Co , ja vam ponavljam ono sto sam ja dobila kao savjet pišite, samo pišite, smanjite malo skromnost , jer ovde se govori na ovom blogu najviše licna istina i licno razmišljanja svih dosadašnjih blogera. Bilo je divno i kad je bilo rasprava i iznošenja kontra stavova. Uvijek se nastojalo argumentima suočavati. Sigurna sam da će jednog dana ove mlađe generacije željeti
znati šta je bilo na ovim prostorima.prije mnogo godina.Nazalost naša je nesreća sto nemamo pisane istorije, a ono sto se nalazi u SaimaFranjevačkom samostanu u Fojnicu nije vidjelo ni 10% bosanskohercegovačkoj naroda stotinama godina ranije.
Pozdrav Saima

Saturday, 13 January, 2018  
Anonymous Dubravka said...

Draga Saida, Hvala na ovom lijepom osvrtu na zivot ispunjen iznenadnim tragedijama, ali pun ljubavi. Sreca je odrasti u okruzenju takve familije, gdje se ljudi vole i pomazu. Ima jos uvijek mnogo djece, koja to ne dozive.
Istorija Balkana je jako teska. Slucajno sam nasla jedan stari, kratki dokumentarac is 1945, gdje se moze vidjeti kako je zapad gledao na Balkan u to vrijeme. Pravilno zakljuceno, u sukobima na nasim prostorima, brat ubija brata.
Nisam sigurna da li ce ovaj link uspjeti, vrijedi pokusati.
https://www.nfb.ca/film/spotlight_on_the_balkans/
Pozdrav svima od Dubravke

Saturday, 13 January, 2018  
Anonymous Anonymous said...

Draga Dubravka
Nikad ovo nisam nigdje vidjela. Ali nažalost nisam ni razumjela. Po logici stvari i nešto rijeci engleskog sam ponesto i razumjela. Ali kako u pravilu
često, slike govore vise od rijeci, kraj II svjetskog rata i pored svih užasa, odnjeo je ljudima nadu u bolji život.. Rad i stvaranje novih vrijednosti čini normalnog
čovjeka sretnim. Mi smo do 90-tih u Jugoslaviji napravili čuda. Pogotovo to mislim poslije gledanja ovog videa i vremena u kojem nisam bila ni rodjena.
Zahvaljujem ti se na načinu na kojem uspijevaš pored svih obaveza naći ovako nešto i postaviti na ovaj blog za sva buduća vremena.
Pozdrav Saima




Saturday, 13 January, 2018  
Anonymous Natasa said...

Draga gospodjo Saida!
Dugo sam se premisljala dali da komentiram ovaj Vas prilog. Odlucila sam komentirati iako nisam sigurna da ce komentar biti dobro prihvacen.
Lijepo je to napisana obiteljska prica s puno ljubavi i nostalgije. Ali kad je nostalgija toliko izrazena onda racio slabi. Zao mi je sto to moram reci, ali moram, Vas radi. Prica je tipicno zenski napisana.

Imali ste srecu da ste rodjeni u, kroz nekoliko generacija imucnoj i obrazovanoj obitelji i da su Vas usmjeravali u smjeru pravih ljudskih vrijednosti. U 95% vjerojatnosti okruzenje Vam je bilo drugacije. U onih 5 % osim Vase obitelji ulazi i krug Vasih prijatelja i poznanika, koje ste birali po slicnosti s vasim opredjeljenjem i vrijednostima.

To se dogodilo svima nama koji smo izbjegli, jer nismo mogli razumjeti tko su i na sto su spremni svi ostali.

Govoriti o obitelji bez osvrta na ono sto se dogadjalo tik izvan nje, i sto je sigurno na clanove obitelji utjecalo, nije ozbiljan pristup.
A dogodila se Kraljevina Jugoslavija, zlocini fasisticke NDH, sumnjam da su tada postojala dva "ciganluka", te da Srbi i komunisti nisu zavrsili u Jasenovcu, da nije bilo osvete u FNRJ, Yu, zadnji rat, ...

Zato je to za mene samo romanticna, lijepa prica, naravno s odredjenim ciljem napisana, a mogla je biti prava, snazna prica i vjerujem da ju Vi mozete napisati.

Nadam se da ce te iz ovog kratkog komentara moci zakljuciti sto sam Vam zeljela reci, i svakako, samo s najboljom namjerom.

Srdacan pozdrav, Natasa

Wednesday, 17 January, 2018  
Anonymous Anonymous said...

Draga Natasa, drago mi je da si se javila, jer mislim da sad u tvom životu postoji velika radost koju i sama osjećam , zaleći da nemam puno vremena , kao sto su imali naši roditelji koji su živjeli uz uzrečicu" sve u svoje vrijeme". Nama je to vrijeme ni krivima ni dužnima poremećeno. Želim ti reci da se g- dja Saida sigurno neće ljutiti na tvoj komentar, Ti si meni na ovom blogu dala nekoliko dobrih savjeta na kojima sam ti se mnogo zahvalila. Od trenutka kad sam je upoznala i bila u njenom stanu i vidjela, kolika je borba i snaga bila u njoj da je sve ovo preživjela kao samohrana majka u onim teškim vremenima, A onda sretnom okolnošću uspjela je da izvuče majku iz Dervente u zadnji čas i dovede u Sarajevo. Imala je i sreću da je ona pokupila sve uspomene u knjigama, slikama, sitnim malim stvarima ," koje život znače. "
Ja sam imala predrasude kao i mnogi drugi o tim manjim mjestima. Smatrala sam to provincijom, kao sto su i manje gradove u BIH u Zagrebu i Beogradu smatrali provincijom, ma inače i cijelu Bosnu.
Ja sam je molila da počne pisati na blog, nešto ona nije bas bila spremna. Obzirom da piše da je blog posvećen Banjalucanima, smatrala je da nije odrasla i živila tamo pa da ni njenim prilozima nema mjesta.
Ja sam onda shvatila da ću i ja početi pisati o tim temama,i mom iskustvu sa susretima u mnogim zemljama sa ljudima koji su smatrali Bosnu zemljom u kojoj žive divlja plemena.
Za danas ću poslati jedan isječak iz sarajevskih novina gdje ljudi polako pišu i iz BL o vremenima kulture i ljepote banjalučkog života, prije ovog zla .
Sad sam u fazi pregleda velikog broja albuma iz kojih ću moći slike putem IPoda reprodukovati.i ostaviti na blogu. Bila bi presretna kad bi počelo to da stiže iz kako ja uvijek djelim porodice iz moje mladosti. Bosanci pravoslavci, Bosanci katolici, Bosanci muslimani, Bosanci ateisti , Jevreji i Romi. Nikad drukčije dok sam živa u mom mozgu neće biti ovi današnji TOROVI.Mozda će jednom naši potomci željeti znati šta je to bilo kod nas.
Puno pozdrava Saima

Saturday, 20 January, 2018  

Post a Comment

<< Home