SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Sunday, February 25, 2018

Bosna ljetos (ljeto 2017)


Na moje veliko iznenađenje prije par dana mi stiže prilog od Emire. Od kako je otišla u penziju i skrasila se na Floridi, ne javlja se. Vjerojatno ima svojih zanimacija pa nema vremena da nam se javi. A siguran sam da bi imala mnogo toga interesantnog da nam ispriča. Ovako, moram biti zadovoljan da se javila makar ovaj put. A razlog javljanja je bio moj nedavni komenatar i spominjanje Ljubije, nekada lijepog gradića koji je u ovom zadnjem ratu preživio mnogo toga ružnog o čemu smo saznali mnogo kasnije. Evo šta nam Emira priča o njenom prošlogodišnjem susretu s njenim (rodnim) gradom.


Stižem u Prijedor na autobusku stanicu i izlazeći iz ograđenog staničnog prostora, privuče mi pažnju žuti minibus. Kad sam ugledala da za koji minut ide u Ljubiju,  poželih otići prošetati ulicama mog djetinjstva, vidjeti naše lijepe parkove, kuće u kojima smo stanovali, školu, možda čak nekog i prepoznam. Uskočim u autobus u zadnji čas. Samo pola sata vožnje. Usput gledam kroz prozor. Uživam u zelenilu, u plavom nebu, jutarnjoj izmaglici u daljini, obrađenim njivama, lijepo uređenim dvorištima. Nešto mi posebno drago što nema nakaradnih visokih kućerina kao na putu prema Prijedoru. Sve je nekako usćuperno , prisno, čisto, puno cvijeća. Voćke okrečenih stabala, uredna mala dvorišta. 

Usput prolazimo i kroz sela gdje su se dogodili strašni zločini u zadnjem ratu. Izgleda da i u njima ima života. Barem ljeti. Zatim prolazak kraj partizanskog groblja. Zaraslo, ali još uvjek ogrđjeno. Kraj groblja pruga, sad zapuštena, zarasla korovom, na nekim mjestima čak namjerno zasuta pijeskom. Sjećam se kako smo kao djeca, u vozu, uvjek tražili mjesto kraj prozora da bi vidjeli  to groblje, puni poštovanja prema poginulim partizanima.  Ne prolaze više vozovi, niti oni s vagonima punim rude, niti oni što su puni đaka putnika.

Prolazimo kroz Donju Ljubiju. Nešto mi neobično. Puno obnovljenih kuća, ne velikih, puno cvijeća oko njih. Ima i onih zaboravljenih i zanemarenih. Pred svakom obnovljenom, u hladovini sto i klupe da se domaćini odmore, popiju kafu s komšijama. Izgleda da se je život ovdje normalizovao. Onda se sjetih da je to vjerovatno ‘dijaspora’. Dolaze, obnavljaju kuće, provode godišnji odmor tu, a onda na jesen ponovo nazad. 

I evo, ulazimo u moju Ljubiju. Radujem se, pokušavam se sjetiti kad sam zadnji put bila u Ljubiji. I onda počinjem primjecivati da ‘iako je sve isto - ništa nije isto’. Zgrade su tu, ali kako izgledaju. Na mnogim  propale fasade, nema prozora, čak ni okvira. U bolje sačuvanim se i stanuje, jer se na nekim prozorima raširilo divno njegovano cvijeće, vide se i zavjese koje lepršaju. Sve u suprotnosti sa susjednim stanom gdje nema ni prozorskih okvira, samo rupe. I to me čini još tuzžnijim. Mora biti jako teško umjesto susjeda imati praznu zapuštenu rupu. Koliko optimizma u sebi moraju imati vlasnici cvijeća, a moraju imati i snage da se bore protiv te tuge oko njih.


Sljedeća zgrada sa urušenim krovom. A ipak na drugom kraju iste  zgrade neko stanuje. Vidi se veš na štriku razapetom preko prozora. 

Nailazim na školu. Još je tu i izgleda pristojno. Ispred nje podugačka zgrada koju su nekad zvali ‘momačka’ jer su u njoj stanovali samci. Ni jednog jedinog prozora na njoj, ni okvira. 


I tako polako, prolazim kraj kuća. Mislim na one koji su u njima stanovali nekad. Čini mi se da još uvjek čujem glasove djece kako igraju između dvije vatre, žmire. Vidim nas kako trčimo za sankama sa deda mrazom, kako pravimo snješka bijelića, kako se grudamo i sankamo, vidim nas kako sjedimo i igramo zaloga ili u divne ljetne večeri hvatamo svjetlace i stavljamo u kosu. 


Polako idem prema drugom kraju ulice, prema kući u kojoj smo stanovali prije nego smo otselili iz Ljubije. 


Ugledam bolnicu i ne mogu dalje. I bolnica kao strašilo. Bez prozora, kao bez očiju, zarasla u korov. A koliko se ljubijske djece u njoj rodilo. Koliko života spašeno.  Iza bolnice nekad je bio bazen gdje smo učili plivati. Znam da je iste sudbine kao i bolnica. Propao, uništen. Samo malo bolje izgleda bivša direkcija rudnika, bivši radnički dom gdje su se održavali svi kulturni događaji. Ograđeni, zarasli u travu, polupanih prozora polako čekaju šta će biti s njima. 

Zadnji rat je slomio moju Ljubiju. Sad izgleda kao geto.  

Skoro je podne, nije rano, ali su ulice puste. Pokoja mačka lijeno prođe pored mene. Na jednom mjestu kokoši šetkaju ispod balkona gdje stoje drva složena i ostavljena za zimu. 

Vraćam se nazad prema autobuskoj stanici. Ispred kafića prvi gosti. Bučni. Ispred parkirana dva  velika džipa, mercedes i bmw. Ne mogu vjerovati. Koji kontrast sa svim ostalim u Ljubiji.


Ostali,  koje sam srela  čutljivi, gledaju u stranu. Negdje sam pročitala da većinsko stanovništvo današnje Ljubije čine srpske izbjeglice iz Hrvatske. Ljudi koje su vladari rata otjerali s njihovog i doveli u tuđe. Bez posla, bez imanja, mnogi u godinama. Sad su se našli u procjepu i samo pokušavaju da prežive. 

I ne samo oni. Bivši stanovnici Ljubije su uglavnom vani, naravno, ako su preživjeli pogrom 92., i logore u koje su ih odvodili. Mnogi nisu. Strašni zločini su se desili u Ljubiji i okolini prve godine zadnjeg rata. Nikad se neće ni saznati koliko je ljudi tada stradalo. Njihova familija zna. 
I rudnik je u ovih 25 godina propao, a hranio je nekad hiljade i hiljade ljudi u Ljubiji, Prijedoru i okolini. 


Vraćam se na autobusko stajalište. Vidim ženu, mladu, nasmješenu. Pozdravim. Ona odgovori osmjehom. Prvi osmjeh od kako sam došla. Pođem govoriti o vremenu. Željela sam da pričam o Ljubiji, o sadašnjem životu, o svemu. Žena mi znakovima pokaže da me ne čuje. Gluhonijema.  Osmjehivale smo se jedna drugoj do dolaska autobusa pa i kad smo izlazili iz njega. Umjesto doviđenja. 

Ne znam zašto ali mi taj njen topli nemušti osmjeh nekako popravi utisak o današnjoj Ljubiji  i njenim stanovnicima. 


Emira

4 Comments:

Anonymous Izet said...

Ovo je divan jedan emotivni tekst. Citajuci ga misli su mi odletjele u moju Novu ulicu u Rosuljama. Sve iste djecije igre. Hvala mojoj kolegici i poruka da i dalje nastaviti pisati, a divno pise.

Pozdrav svima.
Izet

Monday, 26 February, 2018  
Anonymous sega said...

Zivimo u sijecanjima, lijepim, prelijepim u poredjenju sa sadasnjim vremenima. A koliko je samo Ljubija na prostorima bivse Juge ? Iz vremena svog dijetinjstva, sjecam se svoga predivnog komsiluka, procitajte ova prezimena, iz nekadasnjeg Evropskog Predgradja : Kostanjevac, Jagic,Fail,Kraus,Svijger,Burhan,
Tomljenovic,Kiralj,Suljic,Jovic,Ukmar. To je samo jedan broj, interesantnih prezimena, Evropskog porijekla. Mozda nam je zivot iz tog vremena "pomogao" da lakse, brze i bezbolnije prihvatimo zivot u drugim "domovinama" bez obzira na vijeroispivijesti ili razlicita nacionalna porijekla. Bilo je lijepo stanovati i odrasti u komsiliku gospodje Kraus, gospodje Kiralj, gospodje Burhan ..... i drugih. Pozdrav i postovanje mome starom komsiluku !
Sega

Tuesday, 27 February, 2018  
Anonymous Dubravka said...

Draga Emira
hvala za ovaj lijepi tekst. Kako Sega kaze svi mi cuvamo lijepe uspomene na djetinjstvo. I ja sam prosle jeseni bila u Banjaluci nakon dvadeset i vise godine. Biti u nasem stanu na Starcevici iz kojeg smo otisli na daleki put nije bilo toliko emotivno za mene, kao sto je bilo proci mojom ulicom u Ciganluku koja jos uvijek ima isto ime Novice Cerovica. Tu sam provela prve godine mog zivota do petog razreda. Ostale su samo dvije stare kuce, koje prkose okolnim velikim zgradama i ima jedno tri cetiri rusevine, na koje novi gradetilji jos nisu bacili oko. Prosla sam pjeske cijeli put od rebrovackog mosta preko Dolca do pijace. Nekad sam znala svaku kucu, svaki kamen na tom putu. Sad su tamo neki novi ljudi, dosta kuca je nestalo. To je i normalno, ne mozemo ocekivati da nedjemo nesto isto kao sto je bilo prij e 20 ili 30 godina.
Bila sam i u Gorskom Kotaru, koji nije pogodjen ratom direktno. Ima mnogo praznih kuca odprilike u svakoj trecoj neko zivi i to su obicno stari ljudi. Mladi su svi otisli u vece gradove a najvise u Njemacku. A oni koji su jos uvijek tu, sanjaju da odu bilo gdje u Evropu. Tako isto je u Srbiji, sve velike fabrike su zatvorene, one sto smo ih zvali giganti.
Znaci da je rat koji je razrusio Bosnu, imao domino efect na sve ostale bratske republike.
Kad sam bila u trecem razredu osnovne mi smo isli vozom na ekskurziju u Prijedor i Ljubiju. Dugo sam cuvala komad zeljezne rude, koji sam dobila za uspomenu.
Na kraju mozemo samo reci da smo bili sretni sto smo poceli i zivjeli dobar dio zivota u tom dobu kojeg ovdje u Kanadi zovu "era of inosence", kad su ljudi vjerovali jedni drugima.
Ta era je zavrsena. Nasa djeca nisu imala tu srecu, i to mi je jako zao.
Puno pozdrava od Dubravke

Tuesday, 27 February, 2018  
Blogger co said...

Da se Sega ne javi, zasigurno se ne bih sjetio mnogih bivših komšija jer imena polako ali sigurno padaju u zaborav. Isto tako, ne bi mi palo na pamet kako smo bili šaroliki a danas se u cijeloj Bosni sve svelo na Bošnjake, Srbe i Hrvate. Ostali se, tu i tamo, spomenu, ali ih više, uglavnom, nema.

Oni koji su počeli rat su, kao osnovu, u glavi imali etnički čiste teritotije i u tome su uspjeli. Za tu ideju su se zakačili mnogi vjerujući, da li naivno ili ne, da će se time riješiti svi njihovi „problemi“. Sadašnje sveopće stanje u starom kraju je dokaz da nisu bii u pravu ali tamošnji svijet još uvijek vjeruje samo „svojima“ i živi život kakav živi. Hrvatska je vjerojatno najbolji primjer da imati državu samo za „svoje“ ne garantira sreću i blagostanje. Ljudi odlaze, naročito mladi, jer perspektive nema i neće je biti sve dok je glavni ljudski kvalitet pripadanje nečijoj naciji.

Banjaluka, kao najveći grad manjeg blentiteta, čini mi se, još uvijek daje lažnu sliku da se ide u bolju budućnost, da je danas bolje nego jučer, ako se sudi po onome koliko je novih višepratnica izgrađeno, kakvi se auti voze, koliko je novih vila niklo na ruševinama ogništa protjernih, koliko mladosti ubija dane po bezbrojnim kafićima... Nisam bio u Ljubiji ali vjerujem da je razlika ogromna. A Ljubija je u Bosni, vjerujem, daleko više nego Banjaluka.

Da li će stvari u Bosni krenuti na bolje znat će oni koji će ostati iza nas. Ja sam jedino siguran da tamo više ne bih mogao živjeti jer bi me nacionalizam, primitivizam i lopovluk davno otjerali na „onaj svijet“ da sam kojim slučajem ostao u Banjaluci.

Wednesday, 28 February, 2018  

Post a Comment

<< Home