Bosna ljetos (ljeto 2017)

Na moje veliko iznenađenje prije par dana mi stiže prilog od Emire. Od kako je otišla u penziju i skrasila se na Floridi, ne javlja se. Vjerojatno ima svojih zanimacija pa nema vremena da nam se javi. A siguran sam da bi imala mnogo toga interesantnog da nam ispriča. Ovako, moram biti zadovoljan da se javila makar ovaj put. A razlog javljanja je bio moj nedavni komenatar i spominjanje Ljubije, nekada lijepog gradića koji je u ovom zadnjem ratu preživio mnogo toga ružnog o čemu smo saznali mnogo kasnije. Evo šta nam Emira priča o njenom prošlogodišnjem susretu s njenim (rodnim) gradom.

Stižem u Prijedor na autobusku stanicu i izlazeći iz ograđenog staničnog prostora, privuče mi pažnju žuti minibus. Kad sam ugledala da za koji minut ide u Ljubiju,  poželih otići prošetati ulicama mog djetinjstva, vidjeti naše lijepe parkove, kuće u kojima smo stanovali, školu, možda čak nekog i prepoznam. Uskočim u autobus u zadnji čas. Samo pola sata vožnje. Usput gledam kroz prozor. Uživam u zelenilu, u plavom nebu, jutarnjoj izmaglici u daljini, obrađenim njivama, lijepo uređenim dvorištima. Nešto mi posebno drago što nema nakaradnih visokih kućerina kao na putu prema Prijedoru. Sve je nekako usćuperno , prisno, čisto, puno cvijeća. Voćke okrečenih stabala, uredna mala dvorišta. 

Usput prolazimo i kroz sela gdje su se dogodili strašni zločini u zadnjem ratu. Izgleda da i u njima ima života. Barem ljeti. Zatim prolazak kraj partizanskog groblja. Zaraslo, ali još uvjek ogrđjeno. Kraj groblja pruga, sad zapuštena, zarasla korovom, na nekim mjestima čak namjerno zasuta pijeskom. Sjećam se kako smo kao djeca, u vozu, uvjek tražili mjesto kraj prozora da bi vidjeli  to groblje, puni poštovanja prema poginulim partizanima.  Ne prolaze više vozovi, niti oni s vagonima punim rude, niti oni što su puni đaka putnika.

Prolazimo kroz Donju Ljubiju. Nešto mi neobično. Puno obnovljenih kuća, ne velikih, puno cvijeća oko njih. Ima i onih zaboravljenih i zanemarenih. Pred svakom obnovljenom, u hladovini sto i klupe da se domaćini odmore, popiju kafu s komšijama. Izgleda da se je život ovdje normalizovao. Onda se sjetih da je to vjerovatno ‘dijaspora’. Dolaze, obnavljaju kuće, provode godišnji odmor tu, a onda na jesen ponovo nazad. 

I evo, ulazimo u moju Ljubiju. Radujem se, pokušavam se sjetiti kad sam zadnji put bila u Ljubiji. I onda počinjem primjecivati da ‘iako je sve isto - ništa nije isto’. Zgrade su tu, ali kako izgledaju. Na mnogim  propale fasade, nema prozora, čak ni okvira. U bolje sačuvanim se i stanuje, jer se na nekim prozorima raširilo divno njegovano cvijeće, vide se i zavjese koje lepršaju. Sve u suprotnosti sa susjednim stanom gdje nema ni prozorskih okvira, samo rupe. I to me čini još tuzžnijim. Mora biti jako teško umjesto susjeda imati praznu zapuštenu rupu. Koliko optimizma u sebi moraju imati vlasnici cvijeća, a moraju imati i snage da se bore protiv te tuge oko njih.

Sljedeća zgrada sa urušenim krovom. A ipak na drugom kraju iste  zgrade neko stanuje. Vidi se veš na štriku razapetom preko prozora. 

Nailazim na školu. Još je tu i izgleda pristojno. Ispred nje podugačka zgrada koju su nekad zvali ‘momačka’ jer su u njoj stanovali samci. Ni jednog jedinog prozora na njoj, ni okvira. 

I tako polako, prolazim kraj kuća. Mislim na one koji su u njima stanovali nekad. Čini mi se da još uvjek čujem glasove djece kako igraju između dvije vatre, žmire. Vidim nas kako trčimo za sankama sa deda mrazom, kako pravimo snješka bijelića, kako se grudamo i sankamo, vidim nas kako sjedimo i igramo zaloga ili u divne ljetne večeri hvatamo svjetlace i stavljamo u kosu. 

Polako idem prema drugom kraju ulice, prema kući u kojoj smo stanovali prije nego smo otselili iz Ljubije. 

Ugledam bolnicu i ne mogu dalje. I bolnica kao strašilo. Bez prozora, kao bez očiju, zarasla u korov. A koliko se ljubijske djece u njoj rodilo. Koliko života spašeno.  Iza bolnice nekad je bio bazen gdje smo učili plivati. Znam da je iste sudbine kao i bolnica. Propao, uništen. Samo malo bolje izgleda bivša direkcija rudnika, bivši radnički dom gdje su se održavali svi kulturni događaji. Ograđeni, zarasli u travu, polupanih prozora polako čekaju šta će biti s njima. 

Zadnji rat je slomio moju Ljubiju. Sad izgleda kao geto.  

Skoro je podne, nije rano, ali su ulice puste. Pokoja mačka lijeno prođe pored mene. Na jednom mjestu kokoši šetkaju ispod balkona gdje stoje drva složena i ostavljena za zimu. 

Vraćam se nazad prema autobuskoj stanici. Ispred kafića prvi gosti. Bučni. Ispred parkirana dva  velika džipa, mercedes i bmw. Ne mogu vjerovati. Koji kontrast sa svim ostalim u Ljubiji.

Ostali,  koje sam srela  čutljivi, gledaju u stranu. Negdje sam pročitala da većinsko stanovništvo današnje Ljubije čine srpske izbjeglice iz Hrvatske. Ljudi koje su vladari rata otjerali s njihovog i doveli u tuđe. Bez posla, bez imanja, mnogi u godinama. Sad su se našli u procjepu i samo pokušavaju da prežive. 

I ne samo oni. Bivši stanovnici Ljubije su uglavnom vani, naravno, ako su preživjeli pogrom 92., i logore u koje su ih odvodili. Mnogi nisu. Strašni zločini su se desili u Ljubiji i okolini prve godine zadnjeg rata. Nikad se neće ni saznati koliko je ljudi tada stradalo. Njihova familija zna. 

I rudnik je u ovih 25 godina propao, a hranio je nekad hiljade i hiljade ljudi u Ljubiji, Prijedoru i okolini. 

Vraćam se na autobusko stajalište. Vidim ženu, mladu, nasmješenu. Pozdravim. Ona odgovori osmjehom. Prvi osmjeh od kako sam došla. Pođem govoriti o vremenu. Željela sam da pričam o Ljubiji, o sadašnjem životu, o svemu. Žena mi znakovima pokaže da me ne čuje. Gluhonijema.  Osmjehivale smo se jedna drugoj do dolaska autobusa pa i kad smo izlazili iz njega. Umjesto doviđenja. 

Ne znam zašto ali mi taj njen topli nemušti osmjeh nekako popravi utisak o današnjoj Ljubiji  i njenim stanovnicima. 

Emira