Milica, jedna u majke...

Sigurnost da ce sa nasom generacijom nestati i sjecanja na dio naseg sretnog i lijepog zivota u bivsoj domovini je velika!

Mi , koji smo vec u serioznoj dobi, te koji smo se nastojali dokazivati u zemljama u koje smo dospjeli ratom, logorima i progonstvom, te svim preprekama koje su bile na putu tog dokazivanja i samopotvrdjivanja, zelimo na ovom jedinstvenom mjestu blogga "Slike i dogadjaji" otrgnuti od zaborava bar dio tih sjecanja. Neki kazu zbog svoje djece, neki da ostane zapisano, neki zbog eventualnih svjetskih kronologija, iako je svijet cipova i svih oblika danasnje virtualne pismenosti nesiguran i neizvjestan, kao i sama ljudska cud! Pritom je mozda najmanje vazno jesmo li iz Banja Luke, Sarajeva, Prijedora, Trebinja, Mostara, Dervente ili Foce, te bilo kojeg kraja Bosne i Hercegovine, iz koje smo svi stigli tamo gdje sada jesmo i gdje nastojimo sumirati nase zivote. ali sa uvijek nostalgicnim osvrtom na doba sigurnosti, solidarnosti, ljepote zajednickog zivljenja, postovanja okoline i cuvanje prelijepih obicaja sredina iz kojih smo ponikli!

No, stvarni povod ovom uvodu je drugog tipa i slijedeceg sadrzaja:

Sredinom aprila, naime, navrsava se pet godina kako je ovaj ovozemaljski zivot napustila moja draga majka, u svojoj 90.-toj godini, ostavljajuci mene i mog sina u neizmjernoj tuzi i zalosti, kao i mog brata, ali posto smo i ja i moj sin proveli najvise vremena sa mojom mamom, a Kenanovom nikad zaboravljenom nenom, dajem sebi za parvo - da je ovaj gubitak za nas najveci i zalost za njom trajna u nasim ionako super izsenzibiliziranim srcima!

Kao i godina prije ove, mislila sam da sjecanje na nasu majku objavim u sarajevskom Oslobodjenju", ali sam ubrzo shvatila da za to vise nema potrebe, jer mnogi koji su poznavali i postovali i voljeli moju mamu nisu medju zivima, a mladjima niti ja niti moj sin vise ne predstavljamo nista, jer nismo u Sarajevu, pa kako ce se sjecati ili uzdahnuti za mojom majkom!

Zato sam odlucila da o toj dragoj zeni napisem ove redove, jer sam imala taj izuzetni zivotni privilegij da me je bas ona rodila. odgajala, pazila, njegovala, divila se i ponosila mojim uspjesima, kao na privatnom planu, tako i u mojoj strucnoj karijeri!

Moja mama je rano ostala bez majke, po kojoj se ja zovem Saida, a i nju i bracu su odgajale tetke, oceve sestre sa mnogo ljubavi i paznje, uceci je i odgajajuci po pravilima i obicajima patrijarhalne muslimanske sredine, u kojoj su se njegovali rodjacki odnosi, krajnje uvazavao komsiluk, pomagalo slabijim, postovali stariji i nemocni, djeci pruzala ljubav i paznja svake vrste!

Po zavrsetku Osnovne skole, moja mama je primljena Domacinsku skolu u Derventi, koju su organizirale i vodile casne sestre, na celu sa obericom, kasnije glavnom medicinskom sestrom u Gradskoj bolnici u Derventi!

To je bila skola! Tu skolu su uglavnom pohadjale muslimanske djevojke(!!!) i prema maminom pricanju, mnoge su i odustajale, a najbolje ucenice su bile Safeta Hadzidervisagic, Nevresa Imamovic i, naravno, moja draga mama !!

Nevresa Imamovic, sestra poznatog derventskog krojaca Fahira Imamovica je decenijama bila  i najbolja "snajderica" u Derventi, kojoj su ugledne derventske gospodje povjeravale sivenje svoje odjece, a zahvaljujuci mojoj mami, gdja Nevresa je sila i moju odjecu, pa je komplet od sirove indijske svile bez boje, sa najbolje uradjenim "sajmicama" na svijetu, sa sesirom od susile, kupljenim u Zagrebu, predstavljao njeno vrhunsko umijece i dozivio promociju na vjencanju moga brata u Sarajevu 1974. godine! Zahvaljujuci mojoj mami taj komplet postoji i danas i prodacu ga na "vintage"-aukciji u Svedskoj, da bih izdala knjigu recepata' moje mame!

U toj skoli se ucilo sve i moja mama je postala takva kucanica, da se o njenim vjestinama i znanju pricalo ne samo medju rodbinom i komsilukom, nego i medju rodjacima i familijama u drugim gradovima, a kada sam ja dolazila sa tatom mojoj tetki u Zagreb, tetka je dovodila svoje prijataeljice i iz mog koferica slozenog kao u njemackog vojnika, vadila vestice, bijele heklane dokoljenice sa kicankama, isheklane volane na haljinicama, napravljenim od padobranskog platna ili od neke kosulje iz UNRINOG paketa, te ih pokazivala kao umijece moje drage mame! Ja se jos sjecam da je tata znao reci, kada bi mama nesto popravila u kuci ili zavezala i slozila: "Ti si bolji inzinjer od mene!" Niciji ves nije bio tako bijel, niko nije znao ustirkati i popeglati ves i odjecu kao moja mama, njen "stoperaj" je bio "kunststoperaj", a sesir, ruzu ili sal znala je napraviti kao najbolja modistica!

Tako je to bilo godinama, zivjelo se u uzajamnom postovanju i uvazavanju, najbolje prijataeljice moje mame su bile gdja Mancika Vujic, Madzarica udata za Srbina, gdja Ljuba Micic, zena direktora i vlasnika Tvornice koze i obuce u Derventi, sestre Veselic, Sefika I sakagic, kasnije Alibegovicke, Jusufbegovicke i druge!

Njihovo prijateljstvo i ljubav prema mojoj mami sam uzivala i ja, kao i moj brat, jer kada god su imale nesto lijepo u oskudnim vremenima 50.-tih i 60.-tih godina proslog stoljeca donosile su nama i darivale nas, kao sto je i nasa mama njihovoj djeci!

O kulinarskim vjestinama moje mame sam napisala poseban prilog, pa i njega prilazem (link na članak)! No, pored svega toga, moju mamu, osim prirodne ljepote koju je naslijedila od svoje majke, su krasile i mnoge druge osobine, a bez obzira na porijeklo, karakter su joj obiljezavale i zavidna skromnost i enormno strpljenje!

Drugi svjetski rat i bombardovanje Slavonskog Broda je prezivjela sama skoro sve do samog kraja, jer je tata otjeran u konclogor, a ovaj rat takodjer sama u mom stanu na sarajevskom Visnjiku, u okruzenju mog dragog i dobrog komsiluka, koga skoro vise ni nema, kao ni moje drage majke!

Nama djeci, meni i mom bratu je rekla: "Izlazite sto prije iz ovog grada, spasavajte sebe, svoju djecu i moje drage unuke, a ja cu se vec snaci i kako bude ovom komsiluku bice i meni!"

Zahvaljujuci tom komsiluku, njenoj umjesnosti i zivotnoj mudrosti, prezivjela je strasnu opsadu Sarajeva, od ves‑kuhinje i podruma u mojoj zgradi napravila skloniste u kome se okupljao citav komsiluk za vrijeme bombardovanja i strasnog granatiranja naseg grada! Kada je granata pogodila kucu moje drage komsinice gdje Vrcek, stare uciteljice, ciji je ucenik bio i Bakir Izetbegovic, moja mama joj je ustupila Kenanovu sobu u kojoj je ona spavala vise od osam mjeseci i dijelila ratne zalogaje sa mojom mamom, sto ona nikad nije zaboravila, i svaki put, kada sam ja dolazila u Sarajevo poslije rata, za moj docek, kao znak zahvalnosti, donosila svoju "orahnjacu", onu divnu "Uskrsnju", koju je tako umjesno znala napraviti i ispeci!

"Caritas"-ove casne sestre su za vrijeme rata u Sarajevu moju mamu snabdijevale lijekovima, humanitarnom pomoci, donosile rasadu povrca za vrt koji je mama sama oformila iza moje zgrade i dijelila komsiluku plodove paradajza, malo salate, mahuna i rastike, jer je u ratno vrijeme i jedan paradajz ili saka visanja iz naseg dvorista predstavljalo najveci dar! Zato je moja mama, kada je papa Ivan II dolazio u Sarajevo i Banja Luku, talijanskim casnim sestrama ponudila smjestaj u mom stanu, sto su one rado prihvatile, te joj se poslije iz I talije i pismeno zahvaljivale i poslale veliki paket hrane, koji je moja majka podijelila sa mojim dragim komsijama i prijateljima!

Jevrejska humanitarna organizacija "La Benevolencija" i njeni clanovi su mojoj majci nudili i evakuaciju iz opkoljenog Sarajeva, na cemu se mama zahvalila, ali su je snabdijevali i uredno dostavljali lijekove i vitaminske preparate za odrzavanje opceg imuniteta organizma, od cega su patili svi stanovnici opsjednutog grada!

Na kraju ove tuzne price, mozda suvise zenske, samo da dodam da od muslimanske organizacije "Merhamet ", prema kazivanju moje mame, nikada nije dobila ni kilogram brasna niti bocu ulja, jer je jednom u sklonistu rekla: "Nikada nije ime Allahovo vise devalviralo k´o danas, nema kó ga ne uzima u usta!"

"Aferim!" i neka Ti je vjecni rahmet draga moja majko!

Zasto naslov "Milica, jedna u majke..."? Poslije rata i nakon uspostavljanja normalnog televizijskog programa u Sarajevu, moj brat Edo je mojoj mami instalirao kablovsku televiziju cim je to bilo moguce. Voljela je da gleda crnogorski satelitski program, koji je prenosio divne muzicke programe u kojima je ona uzivala. Prilikom mojih posjeta njoj i Sarajevu iz Svedske, znale smo osvanjivati slusajuci te programe, koji su pocinjali kasno, a ona narocito voljela pjesmu "Milica, jedna u majke" koju je pjevala Merima Njegomir.

"Isto kao Ti u mene..!" znala bi moja mama prokomentirati sadrzaj i tekst pjesme i meni reci: "Nemoj jos na spavanje, hocu da mi oci ostanu na Tebi dok se pjesma zavrsi!"

Eto, takva je bila moja draga majka!

P.S. Bice mi vrlo drago ako ovaj tekst procita i nasa Milica iz Banja Luke, koja se javila na nas blogg u povodu mog teksta "Cudna jada od Saraj´va grada...".

Ovaj tekst je posvecen indirektno i njoj i njenoj hrabroj odluci da buducnost potrazi u Sloveniji i ja joj zelim svaku srecu i napredak!  

Slovenija je divna zemlja, uredjena po mjeri covjeka kao nijedna od drzava nastalih raspadom Jugoslavije, a koju sam ja upoznala "sa kraja na kraj". Sve to zahvaljujuci mom dragom djedu "Lordu", koji je sluzio vojsku u Celju i pricao o najljepsoj alpskoj dolini u blizini Celja - Logarskoj dolini u koju sam ja sa porodicom odlazila na ljetovanje, o Mozirju, izvoru rijeke Soce, Ljubljani, Portorozu i Bledu.

Na Bledu sam bila sa tatom jos kao djevojcica, a Bled i Vintgar su bili i destinacija mog svadbenog putovanja, gdje sam provela dest dana sa mojim rahmetli muzem Seadom!

Prilagodjavanje u novoj sredini sa novim jezikom nije lako, ali je moguce uz jaku volju i zelju, sto je Milica vec pokazala. Uz srdacan pozdrav nasoj Milici iz Banja Luke, njenoj mami i svim bloggerima ma gdje bili.... 

Saida Bahtijarevic-Bekic