All Inclusive

Ima par prijatelja koji se zabrinu ako se na blogu ne javim par dana. U našim godinama odmah se pomisli na najgore, što je i normalno. Jer mnogo naših godišnjaka već „oru nebeske njive“, kako to lijep reče Balašević a i na nama što smo jo ostali je da se polako pripremamo za taj posao.

Na sreću, sa mnom je sve u redu. Skokuli smo na nedelju dana na Karibe jer su nam oni mnogo bliže od našeg Jadrana pa tu nema dilema. Do starog kraja nam najčešće treba više od 24 sata lomatanja po avionima i aerodromima a let do Kariba traje nešto više od tri sata i već isti dan smo na plaži. Uz to, čovjek ne treba da brine brigu šta će i kako će. All inclusive aranžman uključuje zaista sve pa čovjeku ostane samo da pusti mozak na pašu i uživa. Ali, Internet mi ne da mira pa ujutro poslije buđenja i uveče prije spavanja „prošetam“ našim portalima da vidim šta se to kod nas lijepog događa.

A događa se svašta. Banjaluka je, kao što je i red za glavni grad manjeg blentiteta, u centru zbivanja. Tu se donose odluke od izuzetne važnosti za tamošnji živalj a glavnu ulogu u većini slučajeva ima diplomirani mesar iz Bakinaca, zadnjih desetak i kusur godina glavni mesija, čovjek koji se za sve pita, sudija, pop, vrhovni komandant, jednom riječju, bog i batina tog „naprednijeg dijela“ nekadašnje mi domovine.

Neki dan čitam tako o proslavi policije manjeg blentiteta i raznim svečanostima na kojima se veliča njena uloga. Otvaraju se novi centri obuke, nabavljaju se nove uniforme, naoružava se "dugačkim cijevima", a sve u cilju odbrane od mrskog neprijatelja iz Federacije. Mile je tu glavni jer on dobro zna da su oni iz drugog djela spremni k'o zapeta puška pa njegov narod ne smije biti uhvaćen nespreman kao što je to bilo početkom devedesetih. Mi koji se sjećamo tih dana vrlo dobro znamo kako su nam komšije bile naivne i kako smo ih mi uhvatili na spavanju.

Sveopću euforiju tamošnji mediji podstiču napisima o naoružavanju Srbije, koja je, kako to oni lijepo znaju reći, garant mira u starom kraju. Pored oružja koje se nabavlja od majke Rusije, govori se i o nekom specijalnom naoružanju koje nema niko, koje je razvijeno samo u Srbiji a puca na sve strane. Čitam i divim se. Vidim da se na čuvanju mira radi punom parom pa mi nekako lakše.

Onda opet čitam kako e se od slijedeće godine u tom istom manjem blentitetu uvesti novi udžbenici historije u kojima će se posebna pažnja posvetiti obrazovanju mladih naraštaja o istinitim događajima iz odbrambeno-otadžbinskog rata. Kaže Mile da je dosta laži kojim se cijeli svijet služi kada govori o onome šta se desilo u Bosni i da je krajnje vrijeme da se prava istina iznese na vidjelo kako, kojim slučajem, mlade generacije ne bi odrastale u neznanju ili, nedaj Bože, pod uticajem neprijatelja.

Kada sam već spomenuo Boga, i tu ima velikih novosti. Mile, naravno, a ko bi drugi, najavljuje da se od slijedeće godine u srednje škole uvodi vjeronauk. Istinski vjernik Mile, kojeg su komunisti prije devedesetih zaveli na krivi put pa je ostao prikračen za izučavanje Biblije, kae da se treba vratiti korijenima (tu ne mislim da korjenje koje je spominjao jedan drugi političar u ona predratna vremena). Na taj način se, kaže Mile, razvija ljubav prema manjem blentitetu (a i šire), koji je od životne važnosti za naciju.

Dok se brčkam u toplom karipskom moru a glavna briga mi je da ne izgorim na suncu, zamišljam kako je lijepo živjeti u starom kraju koji se, polako ali sigurno, vraća u srednji vijek kada nije bilo ovih novih tehnologija pa je čovjek živio bezbrižno u neznanju, ne razbijajući glavu nepotrebnim stvarima. Čini mi se da je upravo u to doba čovjek mogao pustiti mozak na pašu jer drugi brinu njegove brige, pričaju mu samo ono što želi čuti, a uz to osjeća sigurnost, na jednoj strani zbog braće koja će ga zaštiti, a s druge, tu je i Bog, koji je, naravno, na njegovoj strani. A Bog je, kao što svi znamo, svemoćan i tu sve diskusije prestaju.

Kući se vraćam za par dana i moje opuštanje uz morske valove će se privesti kraju. Mom odmoru će doći kraj a kod kuće me čekaju svakodnevne obaveze tipičnog američkog penzionera. Moram priznati da pomalo zavidim svima onima u starom kraju jer ih Mile, kako to vidim, polako ali sigurno vodi u blagostanje slično onom u kraljevstvu nebeskom kojem all inclusive aražman ne može politi ni na ruke. Ali, šta tu čovjek može uraditi. Svakom ono što je zaslužio i za šta se borio. Pošteno je tako.