SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Friday, October 31, 2008

Back to YU - slapovi Krke

Evo me opet nazad u obilasku bivse Juge. Ovaj put cilj su bili slapovi Krke, popularna destinacija mnogih turista koji dolaze u Hrvatsku, posebno jeti kada je jadranska obala prepuna. Iako je bila druga polovina septembra jos uvijek se moglo vidjeti poprilicno gostiju. Od Sibenika do ulaska u nacionalni park se stigne prilicno brzo a na slapove se ide autobusom. Putovanje traje par minuta i vec iz autobusa se nazire prekrasan krajolik koji je za mene bio pravo iznenadjenje.

U nasoj posjeti smo se ogranicili na obilazak slapova gdje smo na dobro uredjenim stazama sretali grupe turiste, uglavnom iz inostranstva (da li i Bosnu racunamo u to?). Bilo ih je vise nego raje iz drugih krajeva bivse Juge, ako je bilo suditi po jezicima koje smo mogli cuti. Mozda je razlog za to prilicno skupa ulaznica koja za nase ljude i nije bas zanemariva. Moram priznati da je cak je i za nas, ‘amerikance’, bilo malo poskupo jer u ulaznicu je bio uracunat samo prevoz autobusom i nista vise.

Slapovi Krke su me odusevili kao i neka druga mjesta koje sam imao prilike obici na ovogodisnjem odmoru. Slapova, velikih i malih, i potocica ima na sve strane. Kada se tome doda stara vodenica, u kojoj se jos uvije melje zito, i neki drugi sadrzaji koji nas vracaju u neko doba kada su ljudi zivjeli bez cuda tehnike koja su nam sada dostupna, moram reci da se ima sta vidjeti. Sveukupan dojam je veoma pozitivan te je i ovaj obilazak ucvrcivao moje ubjedjenje kako smo imali predivnu zemlju samo sto toga nismo bili svjesni. Mnogi toga nisu svjesni niti sada jer jos uvije je veliki broj onih koji od svog interesa i svog nosa ne vide ni milimetar dalje.

Svoj obilazak sam, naravno, opet zabiljezio kamerom pa slike ‘stavio’ u ova dva albuma:


Album 1

Album 2

Labels: ,

Thursday, October 30, 2008

Umjesto cestitke za rodjendan

Nakon dugo vremena se netko konacno javio s par rijeci pa ce nam to pomoci da se malo odmorimo od priloga s putovanja, mada ih je jos dosta u pripremi. I ovaj put se desilo da netko novi otkrije ovaj blog, a kako se u ovom slucaju radi o osobi koja je na ovim stranicama pronasla bivse radne kolege, bio je to dodatni motiv za javljanje. Jedan Vjeko (znam da ce vrlo brzo neki otkriti o kome se radi) je, cini mi se, jucer slavio rodjendan pa kako nemam drugog poklona evo kacim ovo cvijece iz grada Portlanda u drzavi Oregon.

Vjeko je uz svoj email zakacio i jedan clanak koji vec duze vremena kruzi Internetom uz zelje da ga objavim.

Njegov email i zakaceni clanak objavljujem onako kako sam ih primio (bez recenzija) jer bi svaka izmjena umanjila autenticnost recenog.

danas mi je rodjendan (malim slovima), od necega se mora poceti. Neku noc sjedeci za kompjuterom toliko umoran da mi je krevet bio daleko (dokaz da starim -obicno sam se poslije ponoci najbolje osjecao) cackajuci nekom nostalgicnom rijeci po internetu, kliknuvsi na src (engleska rijec koja se isto izgovara i na nasem ali lakse pise) otkrijem vas blog i prisvojim ga za ovogodisnji rodjendanski poklon. Doduse sa strane parkiram i 5-litarski kanister njemackog weissbier-a. Jebote, sto bi rekao Canak, u Njemackoj nostalgija za BL, a u Australiji za Njemackom. Na dalje, Mars ne smijem ni da pomislim. Kad vec spomenuh, ne znam da li ste primjetili da se virus Canak siri blogovima (u attachment-u) sto je i normalno za viruse sa "jebo" sadrzajem.
Da neduljim tj da se nepatim, pozdrav kolegama iz Mikroroelektronike, Medecinske elektronike i cijelog Cajevca bilo da ga zele ili ne, u BL pa i mnogo sire od

vjeke (opet malim slovima)

PS. Ma mogao bi ja i jos, al se blizi ponoc pa prva recenica ne bi bila tacna sto i nije tako vazno, jer ja rodjendane nikad nisam ni slavio, vec sve one ostale dane.

Primio sam neki dan ovaj mail iz Amerike. A ono post jednog blogera od prije dvije godine. Meni se dopao:

"Postao sam njegova potreba, a on moja navika" napisao je Mesa Selimovic.

Trebalo bi ubijati prošlost sa svakim danom što se gasi. Izbrisati je da ne boli. Lakše bi se podnosio dan što traje i ne bi se mjerio onim sto više ne postoji. Ovako se miješaju utvara i život, pa nema ni čistog sjećanja, a ni čistog života.Uspomene i sjećanje me najviše jebu. Da nije njih, poslije ovih 12 godina provedenih ovdje, bio bih pravi Amerikanac. Bio bih glup, radio bih od jutra do mraka, jeo hamburgere, gledao televiziju i štedio pare da, jednom kad napunim (ako napunim) 70, odem na put oko Svijeta.
Dobio sam novi broj telefona. Jebe me i taj broj pa sam požurio da ga javim staroj raji širom svijeta. Novi broj za staru raju. Sjetio sam se poslije da me niko nije zvao ni na stari, pa sam zaključio da bi bilo najbolje da im svima kažem da ih više neću zvat sa onog starog broja nego sa novog. Jebe me i ta odluka, i stara raja, a jebe me i to što nemam nove raje, pa njima ne moram javljat ovaj broj. Ima u svakom zlu i malo dobra.

Jebe me i to što sam ters. Sve mi smeta. Jebe me što mi je žena, kako je starija, sve sličnija svojoj majci.

Jebe me što mi djeca neće u Bosnu. Kažu radije bi na Havaje, dosadno im u Sarajevu. Eto, jebe me i Bosna, i Sarajevo, i prije i sad. Jebu me i Havaji, jer se i meni jebe za Havaje.

Bio sam u Bosni, do sad, osam puta. Potrošio silne pare i jebe me i to jer sam mogao mirno živjeti bez duga na kreditnim karticama, pa me sad jebe i dug. Jebe me i to što mi nije žao para, a kad mi nije žao, vidim da ću još dugo, ostati samo skoro Amerikanac.

Jebe me i naglasak, pa kad god progovorim, uvijek me neko pita odakle sam, Zato najradije šutim. Jebe se njih odakle sam ja.

Vrućina na Floridi i uragani me pravo jebu. Na plaže ne idem već godinama. Od kad su zabranili pušenje u restoranima, jedem samo kući. Jebe me što ne mogu pušiti gdje ja hoću, a jebu me i cigare od kojih sve teže dišem.

Jebe me američka unutrašnja i vanjska politika. Jebu me američki predsjednik i svi oko njega i do njega. Jebu me visoki porezi, skup benzin i slab odnos dolara prema euru.

Jebu me Crnci, Španci, Meksikanci, Kubanci, njihov jezik, njihova muzika. Jebe me i to što više ne mogu slušati ni našu muziku.

Jebe me američka televizija, američki filmovi, a jebu me i naši novi filmovi koji su svi kao, ono, poučni.

Kad mi je teško i kad mi se skupi, idem trošit pare - kupovat. Tako se ovdje prazni. Jebe me to što ne znam drugačiji način da se ispraznim, osim da kupujem.

Jebe me što više ne pišem i što nemam motiva. Jebe me što osjećam da sam postao glup i što mislim da prije nisam bio. Možda me to najviše jebe.Svoj stav više nemam. Izvlačim iz sjećanja ono što mi odgovara pa pravim neke teze i zaključke.

Jebe me rat u Bosni. Jebu me priče iz tog rata. Jebu me i Srbi i Hrvati i Muslimani, oni sadašnji i oni prošli. Jebu me priče o herojima, lopovima i političarima iz tog rata. Jebe me rat, a sad me jebe i mir. Jebe me što ništa nije kao prije, što ni ja nisam kao prije, što mi nismo kao prije i jebe me to "nije".

Buducnost, sadašnjost i prošlost me opako jebu. Gdje ću biti za godinu ili 5, pojma nemam. Jebe me što ne znam gdje bi. Jebe me što mi se ne ide nazad u Bosnu i što mi se ovdje ne ostaje. Jebu me obziri prema sebi i prema drugima. Sadašnjost me razvaljuje, pomiješana sa prošlošću, a ova budučnost èeka iza čoška da prevagne.

Prije neki dan sam uselio u novu kuću. Na silu priveo dvojicu da mi u lice kažu kako im se kuća sviđa. U novoj kući imam i novi broj telefona. Dosad me još niko nije zvao, ali sigurno hoće. Nemaju ljudi vremena a ni para . Zovu me oni kojima broj nisam ni javio. Kažu: ovo je vaš sretan dan, hoćete li novu kreditnu karticu? Kako samo znaju moj broj, a nisam im javio? Jebu me ovi što sve znaju, pa i telefone. Jebe me tehnika. Novi TV ne kupujem. Koristim ovaj, star 10 godina. Sumnjam da sad svaki u sebi ima kameru. Jebe me špijuniranje svega što se kreće i živi, a tek da misli... Doduše jebu me i veliki računi za telefon. To, dok sam svima javio. Poslije opet izgube ljudi broj kad ga zapišu na komadić papira.

Jebe me i to što svakom Amerikancu moram objašnjavati da su kod nas bolnice i škole bile besplatne i da su nam komarci k'o njihovi, a ne veliki ko rode. Jebe me što mi ne vjeruju kad im pričam o uspomenama. Toliko su lijepe da je u njih i teško povjerovati. Jebe me i to što me zovu dijaspora ili dijareja ili dijaliza, ne znam više ni sam. Jebe me nesvjesna laž i svjesna istina. Jebu me bivši građani i sadašnji papci. Jebu me njihove životne priče i istorije. Jebe me prostor bivše Jugoslavije sa kojih su ti došli. Jebu me i zemlje koje su nastale na tom prostoru.

Jebe me i ujedinjena Evropa. Jebe me Njemačka bez marke i Italija bez lire i Ponte Rosa. Jebu me i Rumunija i Bugarska koje će uskoro u tu Evropu. Jebe me Prag sa svim našim izbjeglicama u njemu. Jebe me što Mađarska i dalje nema mora. Fudbal više ne znam gledati. Jebe me dosadni NBA i glupi bejzbol, gdje neki guzati ljudi mlate toljagama po jadnoj lopti.Jebu me Američki Jevreji, koji rođenu majku stavljaju na pijacu za dolar. Ili malo više. A i manje. Jebu me i američki kršćani, gdje se svaki grijeh oprašta za 99 centi ili 3 za dva dolara.

Jebu me i amerièki muslimani što se samo vade i pravdaju. Jebu me sekte svih vrsta sa obaveznim vozačima motora harleja čija se inteligencija, mjereno jedinicama, svodi na broj cilindara njihovih prdavaca. Jebu me i njihove istetovirane glupače na zadnjim sjedištima. Jebu me i auto dileri u bijelim košuljama i sa velikim znojnim flekama ispod pazuha.

Američko školstvo me pravo jebe sa djecom koja uče 6 predmeta cijelu godinu, od kojih čak tri biraju po želji. To što je Zenica imala 3 pozorišta i 30 dimnjaka me pravo jebe, jer u Orlandu koji ima 3 miliona stanovnika nema pozorišta, a kladim se u milion dolara da na ulici nikad niko nije čuo za čovjeka, recimo, koji se zove Gabrijel Garsija Markes.

Jebu me i američki homlesi, koje tinejdžeri ubijaju svakodnevno k'o kerove po ulici. Jebe me i američko pravosuđe, gdje ima prava samo onoliko koliko ima para. Jebe me i to što me stalno pozivaju u porotu, jer nemaju nikog ili gotovo nikog ko nije bio osuđivan, pa ih se jebe što i ne govorim engleski. Jebe me što nema boema. Jebu me i rap i džez i bluz. Narkomani svih vrsta me pravo jebu. Jebu me i njihovi doktori, koji će ti do kraja života držat' gips na slomljenoj ruci, samo da bi ti naplaćivali slijedećih 100 godina. Jebe me američki lažni moral i što k'o čovjek ne mogu vidjet' ženske gole sise na televiziji.

Jebe me što moram stalno gledati kako neki pilama sijeku drugima glave. Jebe me ta pila i te sise, svejedno je. Jebe me mafija jer je više nema. Sad su to bankari i poslovni ljudi sa laptopima u ruci, a ne sa pištoljima. Jeb'o Ameriku bez mafije. Jebu me izbjeglice svih boja i vrsta. Jebe me njihova nada i priča o Americi kao zemlji gdje možeš uspjeti. Rasizam me pravo jebe. Mrzim sve boje ljudi - od crnih do bijelih. Ja sam pravi bosanski rasista. Dedo mi je takođe bio rasista. Rasizam je nasljedan, a i to me jebe. Jebe me priča o našim kamiondžijama što mlate lovu i pišaju u boce od Gatorada. Jebe me i priča o jednom našem što je bez prekida radio 72 sata pa onda pao u nesvijest. Jebu me ovi naši što hodaju u trenerkama i što voze Ford Mustange. Jebu me i njihovi roditelji, što ih ovdje obilaze iz Bosne i imaju vize na 6 mjeseci, a svi se vrate nakon mjesec ili 2. Jebu me bosanska djeca sto između sebe pričaju engleski, bez akcenta.

To što sam ja volio Selimovića me pravo jebe kao i to što znam napamet puno toga što je on napisao. Trebalo bi ubijati prošlost sa svakim danom što se gasi, izbrisati je da ne boli. Lakše bi se podnosio dan što traje i ne bi se mjerio onim što više ne postoji. Ovako se miješaju utvara i život, pa nema ni čistog sjećanja, a ni čistog života. Dave se i osporavaju neprestano. E, nije mu lako kao ni bilo kome od nas koji smo došli na američki kontinent.

Wednesday, October 29, 2008

Kod Saime i Vice u Rakovom selu

Kad se radi o staroj raji nikada ne znas gdje ces nabasati na nekoga. To se pokazalo i ovog puta kada sam neke susretao na mjestima na kojima ih nisam ocekivao. Tako je to bilo u Banjaluci kada sam nakon duzeg vremena sreo par prijatelja i poznanika koji vise ne zive tamo a slicno je bilo i za vrijeme kratkog odmora na Jadranu.

Saimu, moju kolegicu iz Tehnicke skole, nisam vidio godinama. Broja se ni ne sjecam. Otisla je Saima davno iz Banjaluke, mnogo prije nego sto je rat razdvojio mnoge. Zadnji put sam je imao prilike vidjeti na televiziji, onog dana kada je pala prva zrtva u Sarajevu, kada su ‘junaci’ sa brda zapucali na goloruk narod koji se digao protiv barikada postavljenih gradu. Slucajno je kamera uhvatila Saimu u masi i ta mi je scena ostala u sjecanju.

Kasnije sam informacije o Saimi dobio od zajednicke kolegice Emire a nakon toga je Saima, nakon vise pokusaja, uspjela uspostaviti kontakt preko Interneta i javiti se na blog sa vise interesantnih priloga.

Kada smo pravili planove za put u stari kraj, Sarajevo je bilo jedno od mjesta koji smo planirali posjetiti jer sam pozelio da prosetam Bascarsijom, jednim od nekoliko mjesta na kojem se jos uvijek mozemo upoznati sa nasom historijom (u Banjaluci je poruseno sve sto je bilo vrijedno, pocevsi od zemljotresa, a zavravajuci s 'kulturnom revolucijom' devedesetih), jer su mi slike ostale blijede nakon onih nekoliko posjeta Sarajevu prije ovog zadnjeg rata. Medjutim, sve je ispalo drugacije. Saima je u vrijeme nase planirane posjete Sarajevu trebala biti u Rakovom selu koje se nalazi u blizini Sibenika, gdje zadnjih mjeseci ona i njen suprug Vice provode penzionerske dane na svjezem zraku, u okolini bez auta i buke gradskog zivota. Kako se slucajno desilo da smo za nas boravak na moru odabrali malo mjesto Grebasticu kod Sibenika, bila je to prilika da se svrati do Saime i provede par ugodnih sati u razgovoru i sjecanju na stare dane.

Tako je i bilo. Na nasem putu na slapove Krke (i to sam zabiljezio kamerom ali o tome drugi put), svratismo do Saime i Vice. Nakon malo lutanja seoskim putem (Saima nam je dala instrukcije kako stici do njih a mi zalutali, kao da se radi o velegradu), naidjosmo na Saimu koja je pjeske posla pred nas. Stigosmo u prostrano dvoriste i kao sto to kod nas obicno biva, domacini nas prvo ponudise kavom. Dan je bio pekrasan, suncan, pa smo zaista uzivali u lijepom vremenu i prici. Kako smo za taj dan planirali obici slapove Krke, pade dogovor da nakon obilaska svratimo kod Saime i Vice na veceru.

I tako bi. Cim smo stigli nazad, odmah smo navalili na klopu. Bilo je tu domacih mezetluka (dokumentirano), sve sama ‘zdrava’ hrana, koje mi u Americi ne vidjamo svaki dan. Saima je sve tempirala, juha je bila vruca, snicle tek zavrsene, samo smo trebali zauzeti mjesta za trpezom i ‘navaliti’ na hranu.

A nije se samo jelo. Bilo je tu i puno price: od dogodovstina iz Tehnicke skolu, dana kada je Vice ‘obradjivao’ Saimu, preko ratnih dana u Sarajevu, do nedavnih dogadjaja. Uz vino i pivo vrijeme je proletilo za cas. Tu je pao i dogovor za Sarajevo. Saima nam je ponudila da prespavamo u njenom stanu (ona ce srediti da dodjemo do kljuca stana), a mi smo prihvatili: a ko ne bi, ako je dzabe? O dogodovstinama iz Sarajeva ce biti price u jednom od narednih priloga, samo da stigne na red.

Na putu ka Grebastici sam razmisljao o Saimi i Vici. Prozivjeli su veoma teske dane u opkoljenom Sarajevu, ziveci u zgradi na samoj liniji razdvajanja (kako se to sada cini nekako dalekim) a evo ih danas, uzivaju u penzionerskim danima. Ako im je do Sarajeva, tu su u svom stanu, ako se Saima zazeli Banjaluke, dovoljno je da skokne do porodicne kuce, a ljeti se moze posvetiti ‘seoskom turizmu’, nadomak prekrasne Jadranske obale. Kad malo bolje razmislim, pomalo sam im zavidan. A opet, u drugu ruku, i zasluzili su. Dobre ljude uvijek sreca prati. A sta je sa onima drugim, koji su krali tudje i jos uvijek misle da je to bilo nesto sasvim normalno. I njih smo imali prilike sresti na ovim stranicama. A nekada smo zivjeli zajedno, ne sluteci sta se kome mota po glavi.


A', da, umalo da zaboravim. Evo i nesto slika pa ko zeli moze ih pogledati.

Labels: ,

Tuesday, October 28, 2008

Back to YU - Trogir

Trogir, jedan od bisera na Jadranskoj obali. Stara jezgra smjestena na otocicu povezanom s jedne strane s kopnom, a s druge strane s otokom Ciovo. Grad uvijek put turista, cak i u post sezoni, u sto smo se mogli uvjeriti prilikom kratke posjete. Koliko je tu historije na malom prostoru tesko je rijecima opisati. Cak ni fotografije ne mogu uhvatiti svu ljepotu.

Trogir sam imao prilku upoznati jos jako davno i za mene nije predstavljao nepoznanicu ali su me ipak iznenadile promjene na bolje. Stara gradska jezgra je prepuna restorana, konoba, ducana suvenira, prodajnih galerija, malih skirvenih ugodnih kutaka gdje se covjek moze odmoriti nakon hodanja uskim kamenim ulicama toliko tipicnim za primorske gradove. Sjecam se Trogira u spicu sezone kada bi uske ulice bile prepune setaca. i pred kraj septembra se jos uvijek osjecala ta ljetnja atmosfera. Turista jos uvijek ima: pored onih kao sto smo bili i sami, primijetio sam i organizirane grupe koje su obilazile historijske objekte u pratnji vodica. Sudeci po vidjenom, Hrvatska bi mogla stici na zelene grane ako bude znala iskoristiti sve ljepote kojim raspolaze. Ako je organizirani kriminal ne sprijeci u tome.

Pisuci sve ove priloge primjecujem da se ovaj blog pomalo pretvara u neku vrstu razglednica sa ljetovanja sto mi nije bila namjera. Lijepo je vidjeti lijepe fotografije i podsjetiti se krajeva koje smo vecina poznavali, ali ima mnogo toga sto bi nas trebalo interesirati i o cemu bi trebalo pisati. Kako se kod drugih ocigledno nista ne desava za sada ostajem na ovom kursu. Dok ne ispucam sve slike koje sam na putu uslikao nemam namjeru stati. A mozda se u medjuvremenu netko probudi iz polusna i javi se necim interesantnijim.

Labels: ,

Monday, October 27, 2008

Ferhadija ovih dana

Putujuci starim krajem jedna od stvari koja mi je upala u oci je mnostvo novih religijskih objekata. Ocigledno je da se sve tri strane namecu koja ce ih napraviti vise i ciji ce bozji hramovi biti veci i upadljiviji. Izgleda da su dosla takva vremena pa se sada grade crkve i dzamije gdje god se nadje pogodna lokacija, osobito ako se radi o mjestima koja za onu drugu stranu ima posebno znacenje.

Istina je da su crkve i dzamije svjedoci vremena i nista licno nemam protiv njih. Cak mi je drago da ih obidjem kada sam u prilici, sto sam i cinio uvijek kad bi mi se pruzila prilika, a tako je bilo i na ovom putu u stari kraj. Lijepe su crkve u primorskim mjestima, interesantno je vidjeti dzamije iz nekih proslih vremena, ali vecina novoizgradjenih objekata mi nekako bode oci. Jednako to vrijede i za novoizgradjene crke i dzamije, koje se grade gdje god se stigne i koje po svojim arhitektonskim rjesenjima nemaju puno veze sa onim na sto smo mi navikli. Posebno mi je to upalo u oci u Banjaluci gdje pravoslavnih crkava ima na svakom koraku: vidio sam onu izgradjenu uz rijeku Vrbas preko puta Kastela a i onu, znatno vecu, koja se smjestila, kako mi se cini, na posjedu gdje se nekada nalazila kuca mojih prijatelja Kusmica. Sjecam se da je njihova kuca srusena jer je u planu bila nova saobracajnica ali izgleda da je to sada manje vazno. Valjda narod ne moze bez boga pa im vlast na ovaj nacin udovoljava. Ili su sada neka druga vremena, meni nerazumljiva. Ako malo bolje razmislim, cini mi se da je vaznije graditi bogomolje gdje ce se narod drzati pod kontrolom nego da im se olaksa kretanje po gradu. A mozda oni koji sada zive u nasem gradu a koji su dosli iz nekih drugih krajeva nisu ni navikli da se krecu ulicama pa im one i ne trebaju.

Koliko god su se novi ‘vladari’ trudili da crkve i dzamije posade gdje god stignu, toliko su meni bile neprivlacne da nisam niti jednu zabiljezio kamerom jer se tu nema sta zabiljeziti. Mozda ce netko za nekih 500 godina biti zadivljen tim novim objektima ali mene, eto, jednostavno nisu privlacile.

Sada, nakon sto su se dojmovi pomalo slegli, pomalo mi je zao sto se nisam nasao pred nekom od tih novih bogomolja da vidim koji se to ljudi sada mole bogu. Bilo bi mi interesantno da vidim koliko je onih bivsih partijaca medju njima, jer predpostavljam da ih ima poprilicno. Bar je to tako bilo u Banjaluci onih ratnih dana kada su se neki prosto utrkivali da se nadju u prvim redovima, sto blize popu, a posebno ako su TV kamere bile u blizini. Bila je to prilika da se pokazu pred drugima jer ako s bogom nisi bio na ti onda su ti sanse da se nesto u novim prilikama postigne bile umanjene. Vidljivo je to i ovih dana kada svaka zgrada, ulica, selo, organizacija... ima svog sveca (o familijama da ne govorim), gdje bez lomljenja pogace i popa ne moze proci niti jedna prilika. Za mene su neke stvari bile zaista prilicno iznenadjenje a koliko sam mogao primijetiti za ljude tamo je to vec nesto sasvim normalo, kao da im je to bio dio zivota od kada znaju za sebe. A svi znamo kako je to bilo prije devedesetih!

Dok sa izgradnjom novih bogomolja nema problema, dotle obnova onih porusenih sepa. Sto je objekt imao vecu historijsku vrijednost, to je, cini mi se, vise problema s njegovom obnovom. To se, izgleda, posebno odnosi na Ferhadiju, zastitni znak one nekadasnje Banjaluke. Godine prolaze, a obnova Ferhadije je jos u pocetnim stadijima. Ali cini mi se da se stvari ipak krecu na bolje. U onih par dana posjete rodnom gradu uspio sam zaviriti iz ograde koja zaklanja prosor na kome se obavljaju radovi na obnovi Ferhadije. Na gradilistu nisam primijetio nikoga pa sam mogao napraviti par snimaka sebi za dusu. Radovi su poceli, naziru se konture objekta koji je bio jedan od samo nekoliko historijskih vrijednosti koje smo mogli pokazati ako bi netko navratio u nas grad. Ima se toga jos puno uraditi ali i ovo sto sam vidio daje nadu da ce Ferhadija ponovo zablistati na svom mjestu i da ce dominirati okolinom, kao sto je to bilo nekada. Sta ce danasnja vlast uraditi da joj umanji vaznost mozemo samo nagadjati ali sam gotovo siguran da ce naci nacina da je prikrije nekim drugim objektima. O takvim planovima sam vec odavno cuo. Traba biti strpljiv i cekati, sve ce nam biti objasnjeno.

A do tada za one koji nemaju sanse da navrate u svoj (bivsi) grad cesce evo ova jedna fotografija snimljena jednog kisnog septembarskog dana. Od onih koji su u prilici da nas izvijeste o napretku radova ocekujem da ce nas obradovati novim snimcima, naravno kada se bude imalo sta zabiljeziti.

Labels: , ,

Sunday, October 26, 2008

Po vašem izboru - Galeb i ja

Iz starog kraja sam se vratio ima evo vec tri nedelje a jos uvijek nisam pregledao sve slike napravljane onih 20-tak dana puta, od Ljubljane, preko Jadrana, Bosne i Hercegovine, kopnenog dijela Hrvatske, pa nazad do dezele. Jedan snimak iz Primostena ciji je autor moja kuma Marina mi je dao ideju za danasnju pjesmu “Po vasem izboru”. Galeb, more i, naravno, Oliver.

Siguran sam da nas ima dosta kojima more i godisnji odmori negdje na Jadranu nedostaju . Evo sanse da se ovih oktobarskih dana vratimo u ta lijepa vremena bar na ovaj nacin. Zato, ukljucite zvucnike i uzivajte.


Labels:

Friday, October 24, 2008

Back to Yu - Primošten

Gradovi i mjesta na jadranskoj obali imaju nesto sto me oduvijek privlacilo i svakom novom posjetom je taj moj osjecaj postajao jos jaci. Nove gradjevine, posebno one iz tkz socijalistickog perioda, me nikada nisu privlacile. A i svi ovi neboderi po Americi ne izazivaju u meni nikakve osjecaje. Draze mi je pogledati neku kamenu kucicu u nekom primorskom mjestu nego najveci i najljepsi neboder ili gradjevinu napravljenu od stakla ili celika, ma kako ona imponzantna bila.

Na putu po nekadasnjoj siroj domovini, ako Jugu jos mogu tako zvati, primjetio sam da je dosta ulozeno u obnovu starih gradova i gradica, sto mi je posebno drago. Negdje se u tom uspjelo vise, a negdje manje, ali, ukupan utisak je pozitivan.

Primosten je jos jedan primorski gradic koji smo posjetili ovog ljeta. Nije nam trebalo mnogo da iz Grebastice navratimo u ovaj gradic na poluotoku, kojeg se sjecam samo s razglednica. Obisli smo ga, sto bi rekli, uzduz i poprijeko, a ja sam pokusao da uhvatim nesto od njegove ljepote. Ako bih ga poredio sa Sibenikom, cini mi se da su domacini imali vise slobode u adaptiranju starih kuca, sto je rezultiralo u sarenilo za koje mogu reci da mi se nije posebno svidjelo. Smetali su mi natpisi i reklame za restorane, konobe, trgovine: nekako su strsale u odnosu na okolinu i kvarile skladnost cjelokupnog prostora.

Prije samog ulaza u gradic, svratili smo na trznicu, a usput je pala i mala kupovina. Sir koji smo probali nije bio isti kao onaj sto smo ga pazarili, ali to je vec gotovo tipicno za nase podneblje.

U gradu sam naletio na nekoliko ‘poznanika’ iz mog vremena. Dok su iz drugih gradova vec odavno nestali, ovdje u ovom malom gradicu se jos uvijek dobro drze: mora da im zdrava primorska klima odgovara.

Nakon obilaska Primostena, uputili smo se dalje na jug. Ali o tome drugi put.

Labels: ,

Thursday, October 23, 2008

Izbori u starom kraju

Demokracija ili demokratija (bosnjacku verziju nisam cuo i ne znam da li postoji) je stigla u nase krajeve jos poodavno i znamo sta nam je donijela. Slucajno se desi da je u vrijeme moga putovanja starim krajevima predizborna kampanja bila u punom jeku pa sam mogao vidjeti kako to tamo, 15-tak godina kasnije, sve skupa izgleda. Televiziju nisam pratio ali sam primijetio da je vecina gradova obljepljena ogromnim plakatama s kojih se kandidati smjeskaju i obecavaju bolju buducnost. Vecina ih je za mene bila potpuno nepoznata sto je i logicno jer se radi o lokalnim izborima pa su i kandidati lokalni. Jedino se u manjem blentitetu s postera smjesi Mile iz Laktasa, uz lokalne face. Dodje im on kao nekakav svetac zastitnik jer, izgleda, da bez njegovog lika i djela ne mozes otici, da prostite, ni u WC. Cak se Mile zastitnik brine i o onima koji vec odavno nisu medju zivime sto se najbolje moze vidjeti na ovoj slici snimljenoj na katolickom groblju Sveti Marko na Malti. Mislio sam da o onim sahranjenim na ovom groblju brine neko drugi ali se Mile dosjetio da je doslo vrijeme da on zaumme njegovo mjesto jer bez njega se jednostavno ne moze.

Stari kraj sam ostavio na dan izbora shvacajuci da oni nece promijeniti nista jer su kandidati u svakom dijelu bivse mi domovine, sada nacionalno podijeljene ma gdje da se krene, bili oni domaci, pravog roda i poroda. Oni drugi, ako ih je kojim slucajem i bilo, nisu imali nikakvih sansi. Da su moja razmisljanja bila tacna pokazali su rezultati. Nacionalne stranke su ucvrstili svoje pozicije, svaka u svom toru, kao sto sam i predpostavio. Dok me situacija u onom drugom dijelu Bosne nije posebno zanimala (iako znam da ne bi trebalo biti tako), moram priznati da sam ‘sretan‘ da su Mile i njegova bratija ucvrstili pozicije u Banjaluci i okolini pa sada mogu mirnije spavati znajuci da o mojim roditeljima koji pocivaju na navedenom groblju ima ko 'brinuti' u mom odsustvu. A i ja cu, valja, biti u prilici da ponekad navratim.

Wednesday, October 22, 2008

Zlaja i Emira

Evo jos jednog prijatelja kojeg nisam vidio od onog dana kada me sudbina odvede preko velike bare. Zlaju (Zlatko Štefanović) znam od onih momackih dana kada smo vece iza vece visili na korzu, kao vecina mladih iz moje generacije. Kada je u Bosni buknuo rat, mnoge veze s rajom u gradu su se pokidale: neko je napustio grad vec na samom pocetku sukoba, a vecina je, nakon gubitka posla, zivjela nekim zivotima u poluilegali, nastojeci da se ne nadju na putu onih koji su ‘zakon’ uzeli u svoje ruke. Tako sam i ja u gradu zivio vise od godine dana a da gotovo nisam sreo niti jednog od starih prijatelja i poznanika. O vecini nisam imao nikakvih vijesti. Jedan od tih je bio i Zlaja.

Zlaju sam ponovo sreo u Zagrebu, gdje se i on, kao i mnogi drugi banjalucani, obreo nakon sto je zlo zavladalo Banjalukom. Vrlo brzo nakon naseg susreta smo se poceli spremati za Ameriku i, sticajem okolnosti, Zlaja i Emira su se uselili u stan u kojem smo mi kratko zivjeli kao podstanari u zagrebackom naselju Precko. Od tog momenta sam s Zlajom i Emirom ponovo izgubio sve veze.

I, gle cuda, onaj isti Zlaja kakvog sam ostavio 14 godina ranije u Zagrebu, pojavi se medju banjalucanima koji su dosli da isprate Seju Zahirovica na njegovo zadnje putovanje. Dok sam sa nekim drugim poznanicima imao problema u prepoznavanju, to se nije desilo u Zlajinom slucaju. Kao dokaz da govorim istinu evo prilazem sliku pa se uvjerite.

U ono malo vremena sto smo imali na raspolaganju nije se moglo reci puno toga. Saznao sam da zive i rade u Zagrebu i da su se tu ponovo okucili. Za detalje nije bilo vremena. Ako nista, bar se pokidana veza ponovo uspostavila i nadam se da ce tako i ostati. A sa ovog kratkog susreta ostade samo ova fotografija kao sjecanje na jos jednog momka sa korza iz grada gdje vecini taj pojam vjerojatno ne znaci puno, ako ista.

Tuesday, October 21, 2008

Back to YU - Šibenik

Šibenik je bio prvi mjesto na obali Jadrana u kojem sam vidio more izbliza. Bilo je to jos davne 53-ce, kada sam kao djecarac od 5 godina imao srecu da me moj kum Tonci povede u svoj rodni grad Biograd na moru. Nekako kroz maglu se sjecam putovanja vozom do Šibenika, pa dalje autobusom nekim uskim cestama, koje su ponegdje bile tako uske da je autobus jedva prolazio izmedju kamenih ograda dalmatinskih posjeda. U Sibenik sam navracao kasnije, ali samo na kratko, tako da nikada nisam bio u prilici da ga bolje upoznam.

Ovogodisnji put u stare krajeve i kratak odmor u Grebastici mi je pruzio priliku da grad bolje upoznam. Mene je arhitektura dalmatinskih gradova i mjesta uvije privlacila i uvijek sam volio prosetati uskim, strmim ulicicama u kojima se covjek osjecao ugodno dok bi na otvorenom sunce nemilosrdno przilo. Ovaj put, istina, nije bilo vrucina ali to mi nije smetalo da uzivam u staroj jezgri grada koja je za mene bila pravo otkrovenje. Dubrovnik je za mene uvijek bio nekakva mjera prema kojoj su se poredila sva primorska mjesta a Sibenik nikada nisam ubrajao u skupinu gradova koje je vrijedilo posjetiti. O sibenskoj katedrali sam znao nesto od prije (vjerujem da nema onih starijih koji nisu culi za Juraja Dalmatinca), iz ranijih posjeta se sjecam tvrdjave na brdu Subicevac, ali to je bilo uglavnom sve. Na svakom koraku je bilo ocigledno da je u obnovi starog jezgra grada jako puno uradjeno jer tokom setnje uskim ulicama stalno smo otkrivali nove interesantne detalje. Detalji na katedrali su me posebno impresionirali. Neke sam pokusao ovjekovjeciti skljocajuci nekontrolisano ali slika ima toliko da bi mi trebalo par sati samo da ih pripremim za objavljivanje. I sam smjestaj katedrale me je ogranicavao u pokusaju da uhvatim trg ispred i gradjevinu tako da se ljepota okruzenja ne moze steci iz fotografija koje mozete pogledati u dva albuma zakacena za ovaj prilog. Nisam strucnjak za fotografiranje ali predpostavljam da postoje posebna leca koja koriste profesionalni fotografi a ja ih, naravno, nemam.

Prijatno iznenadjenje je bio vrt Svetog Lovre negdje visoko iznad luke, zbijen medju mnogobrojnim kamenim kucama. Saznajem da je nedavno obnovljen i otvoren za turiste. Bila je to prilika da se malo odmorimo uz odlicnu espresso kavu, sladoled i pivo uz prekrasno kasno podnevno sunce koje je davalo posebnu car cijelom ambijentu. Zao mi je sto fotografije ne mogu docarati pravu atmosferu. Nakon odmora smo nastavili penjanje sve do groblja koje se smjestilo gotovo na samog vrhu uzvisine na kojoj se stari grad smjestio. Iznad nas je ostala samo tvrdjava za ciji obilazak vise nismo imali snage. A u daljinu smo mogli baciti pogled i na tvrdjavu na brdu Šubicevac.

Povratak je prosao bez problem je se islo niz brdo pa se uticaj godina manje osjecao. A i vece je vec palo pa je trebalo negdje svratiti na veceru.

Iza ove posjete je ostalo mnostvo fotografija od kojih sam izabrao samo neke. Ostale ce svoje mjesto naci u albumu, onom klasicnom, koji ce ostati kao trajna uspomena s jednog lijepog putovanja novim drzavama zemlje koja sada postoji jos samo u zapisima historicara.

Album 1

Album 2

Labels: ,

Monday, October 20, 2008

Miro Štefanac

Ovogodisnje putovanje u stare krajeve je bila prilika za susrete s starom rajom s kojom sam proveo mnoge lijepe trenutke a koji se sada svode na par sati razgovora u kojima se pokusava ispricati gotovo trecina zivota koja je protekla od zadnjih susreta, podsjetiti se na stare dane, izmijeniti planove za buducnost. Bilo je takvih susreta vise, u sve tri nove drzave, a nedostatak vremena nas je sprijecio da se vidimo sa jos mnogo drugih dragih osoba koje nemamo prilike sretati svakodnevno.

U Zagrebu sam se konacno sreo s Mirom Štefancem, za mene jednim od najboljih banjaluckih bubnjara, prijateljem iz mojih muzickih dana. Miro je, kao i mnogi drugi, zavrsio u izbjeglistvu (ne znam kako bih to drugacije nazvao), istina, mnogo blize rodnom gradu nego sto je to slucaj sa mnom. Veze su se pokidale nakon naseg odlaska za USA i vjerojatno ga ni sada ne bih vidio da mi prijatelj i skolski kolega Saša (iz Kentakija, znate ga s ovih stranica) nije dao broj Mirine sestre Vlaste (cijeg se lika sjecam od prije tridesetak godina a ciji glas preko telefona nikako nisam mogao povezati s tim likom), koja je sada u Jacksonville-u. Kontakt je uspostavljem i evo, dva mjeseca kasnije, nadjosmo se na trgu bana Jelacica u glavnom gradu Hrvatske.

S Mirom sam se zadnji put vidio ono vece kada smo krenuli za Ameriku. Sjecam se tog ljetnjeg predvecerja: ‘putnici’ za Ameriku, izbjeglice iz Bosne kao i mi, su se morali okupiti na parkingu kod autobuskog kolodvora. Kako mi je sestra, koja je u Zagreb stigla kao izbjeglica nesto vise od godinu dana ranije (a kod koje smo proveli zadnjih mjesec dana prije polaska za Ameriku), stanovala na drugom kraju Zagreba, trebao nam je prevoz. Miro nas je potrpao u svoj kombi, zajedno sa nekoliko torbi, koje su bile sve sto nam je ostalo od zivota u Banjaluci. Na parkingu se okupila sarolika grupa izbjeglica iz Bosne, starih i mladih, sa i bez djece, na putu u nepoznato. Ostao je Miro na parking sve do naseg polasaka za Bec i to je bio nas zadnji kontakt sve do nedavno.

Susret nakon toliko godina je, naravno, budio sjecanja na proslost. Miro je sa sobom ponio mali album sa slikama iz sezdesetih, iz doba kada smo svirali po banjaluckim i okolnim pozornicama, i tada su navrla sjecanja. Bilo je tu price o Kasinu, domu penzionera u ulici koja vodi od Ferhadije do Arnaudije, gdje smo imali prve stalne svirke (zgrada je davno nestala s lica zemlje, a sudbinu Ferhadije i Arnaudije svi dobro znamo), pobjedi na prvoj gitarijadi u Banjaluci, svirci u Prijedoru u Amaterskom pozoristu, kada smo dozivjeli atmosferu kakva se mogla vidjeti samo na konecrtima najvecih grupa onog vremena, nastupa u Domu Kulture na poznatim i popularnim igrankama (grupa Pro at Contra), i tako dalje. Miro je svoje druzenje s muzikom nastavio jos dugo, a ja sam se okrenuo struci. Ostala su samo sjecanja na jedan lijep period u zivotu koja nam niko nije mogao oduzeti, pa cak ni oni koji su mislili da s oruzjem mogu ucinit sve.

Ostali smo Miro i ja u prici nekoliko sati ali je jos mnogo toga ostalo neispricano. Zamolio sam Miru da mi skenira neke od slika iz albuma i da mi ih posalje, jer je bilo tu i par onih iz doba kada smo svirali u VIS Usamljeni a koje ja nisam imao. Slike sam, na moje veliko iznenadjenje, putem email-a dobio dan kasnije, jos prije naseg povratka u USA. A evo i sta mi Miro napisa:

Dragi Co,

Evo kao sto sam i obecao, odmah sam otisao skenirati slike i evo ti ih odmah i saljem. Ti si jos u Zagrebu (cetrvrtak) pa ces zateci slike kad dodjes kuci. Nadam se da nisam izostavio koju od vidjenih a kad uhvatim priliku jos cu ti neke poslati (ali ih prvo moram pronaci).

Jucerasnje druzenje onih par sati su mi osvjezili cijelu godinu i sretan sam kao malo dijete. Evociranje uspomena iz vremena kad smo ih zajedno provodili je pravo osvjezenje. Te su godine, makar meni, najljepse u zivotu. S toga, hvala ti sto si nasao vremena da se malo druzimo. Nadam se da to nije i zadnji put.

Puno, puno pozdrava Tebi, Neri i djeci od Štefa sa familijom.

Cini mi se da je svaki moj komentar suvisan.

Labels:

Sunday, October 19, 2008

Po vašem izboru - Girl

Vec dugo nije bilo nista novo u ovom mojoj ‘emisiji’. Prijedloga nema, a hoce li ih biti, nitko ne zna. A meni se cinilo da ce podsjecanje na ovu poznatu emisiju zagrebackog radija iz doba moje mladosti biti pravi hit ali prevario sam se, kao i mnogo puta ranije. Izgleda da ja zaista zivim u nekom drugom svijetu, da ne razumijem razmisljanja onih za koje sam mislio da ih poznajem. Sto bi Djoko rekao, “a gdje smo mi, naivini…”. Tako mi to nekako izgleda. U to sam se djelomicno uvjerio i tokom ovog zadnjeg puta u stare krajeve. Cini mi se da tamo ima vise Amerike nego sto je ima u mojoj kuci. Ili, ako to okrenem obratno, u mom dvoristu ima vise Bosne nego sto je ima u samoj Bosni. Mozda je to normalno jer dok ja ovdje, daleko od rodnog grada, nastojim da zadrzim ono davno vrijeme, dotle oni koji zive u starom kraju idu naprijed. I prihvacaju stvarnost, ma kakva bila.

To je to i sa muzikom. Dok se kod mene vrte pjesme iz doba moje mladosti, dotle u starom kraju mlada grla turbo folka ruse sve pred sobom. Cak i kod onih koji su nekada bili avangarda. Cudno je to, ali je tako.
Odoh ja opet daleko a tema je bila “Po vasem izboru”. Danas sam izabrao jednu od bezbrojnih pjesama Beatles-a, jednu koja me opet podsjeti na dane mladosti i druzenja. 'Cupavci iz Liverpula' su napisali toliko toga da bi mi trebale godine kada bih htio da svake nedelje objavim po jednu njihovu pjemu. A pjesma koju sam danas odabrao mnogima mozda nije ni poznata ali me podsjeti na ekrsurziju jednog razreda iz Tehnike tamo jos davne 66-me. Isli smo te godine putevima slicnim kojima sam ove godine putovao pa mi, vjerojatno zbog toga, jedan dogadjaj i ova pjesma pade na pamet. Cijelim nasim putem nas je pratila muzika i pjesma. Zeljo Kosanovic, moj skolski (i muzicki kolega), je bio glavni 'muzikant' (gitara je bila u njegovim rukama). Ja sam bio ‘vodece grlo’, a ostali iz razreda su priskakali kako je ko znao i umio. Gdje god bismo stigli, odmah bi se zacuo zvuk gitare i pjesma. Tako smo u jedno prohladno septembarsko jutro stigli u izvidjacki kamp na Plitvicama. Bilo je rano ujutro, negdje oko 6-7 sati, kamp je jos spavao, nigdje nije bilo zive duze. Mi smo se okupili na nekakvom podijumu za ples i pocela je pjesma. Bile su to popularne pjesme iz tog doba, a medju njima i ova (Girl) koju sada slusate. Vec nakon par prvih pjesama se oglasio lokalni radio (znate na sto mislim, oglasna stanica kakvih je bilo u pojedinim skolama ili kampovima) i pozelio nam dobrodoslicu. Nitko se nije bunio sto smo ih nasom pjesmom probudili tako rano.

Bilo je tu na Plitvicama jos dogadjaja, nekih manje lijepih, ali sada necu o njima. Htio sam samo da zabiljezim jedan detalj iz moje mladosti uz pjesmu koja je bila nezaobilazni dio toga doba.

P.S. Ako hocete da poslusate pjesmu, kliknite za strelicu ispod.


Girl - Beatles

Labels:

Friday, October 17, 2008

Back to YU - Grebaštica

Grebaštica, malo mjesto juzno od Šibenika, za koje nikada ranije nisam ni cuo a kamo li ga posjetio, je bilo cilj naseg putovanja. Stigli smo negdje oko 9 i 30 uvece i nakon ulaska u apartman u prizemlju odmah iznenadjenje: na stolu nas je zatekla flasa vina (pinot bijeli), orasi i smokve. Kada tome dodam Gavrilovica paštetu koju su kumovi ponijeli iz dežele, te flašu rakije od smokava, ugodjaj je potpun. Pastetu sam morao odmah probati jer me podsjetila na neke druge dane (bezbriznu mladost) a uz to je isao i kruh kakvog tesko mozemo naci kod nas u USA. Pašteta i kruh su morali ostati zabiljezeni kamerom jer k o zna dali ce biti jos prilike da se sve kockice ovako sloze kao to prvo vece. Kumovi su, naravno, ‘dovukli’ jos toga u autu tako da je to prvo vece zavrsilo uz vino, rakiju i dobru, ‘zdravu’ mezu (prsuta, sir…), onako kako se to samo kod nas moze desiti.

Narednih nekoliko dana su protekli u pravom opustanju u malom primorskom mjestu, van sezone, kada se nije moralo boriti za mjesto na plazi, uz lijepo vrijeme, koje smo iskoristili za odmaranje, obilazak obliznjih gradova i prirodnih ljepota, kavice, dorucke i rucke na terasi uz obalu, vecere u restoranima… Pilo se vina, rakijom smo se razbudjivali, prsuta je polako nestajala, pekle su se paprika i ribe, bilo je tu domaceg paradajza i paprika (ribe, paprika, paradajz, sve kupljeno na sibenskoj trznici)…

Fotoaparat je radio cijelo vrijeme. Ima tu vise fotosa hrane nego ostalog ali je to vjerojatno zbog toga sto se jelo cesce nego sto je to uobicajeno. Kum se strogo pridrzavao doktorove preporuke da mora jesti najmanje pet puta dnevno pa rezultate ovog ‘tretmana’ jos uvijek osjecam.

Labels: ,

Wednesday, October 15, 2008

Back to YU - Slunj

Lijepo je kada se nikuda ne žuriš, kada si možeš dopustiti luksuz da se zaustaviš kada ti se prohtije, kada nisi obavezan da se na odredjenom mjestu pojavis u odredjeno vrijeme. Eh tako sam se osjecao tih dana kada smo s kumovima krenuli prema moru, i dalje. Nakon problema pri dolasku sve je polako sjedalo na svoje mjesto: vrijeme se proljepsalo i mala avantura povratka u stare krajeve je mogla zapoceti.

Put ka Šibeniku nas provede kroz Slunj, jos jedno od mjesta koje nikada nisam posjetio. Ne znam kako mi se to desavalo, ali istim putem sam prolazio u proslosti vise puta ali nikad, ama baš nikad, nisam zastao da posjetim Rastoke, gdje se rječica Slunčica uliva u Korana i gdje je priroda stvorila prekrasne vodopade, kaskade i brze potočiće koji prosto mame da se čovjek zaustavi i odmori . Ljepotom prirode sam bio očaran: ono sto sam vidio nije ni malo zaostajalo za Plitvicama, poznatima na daleko, na kojima sam bio nekoliko puta.

Kratak predah u Rastokama sam iskoristio da, izmedju ostalog, napravim par snimaka. Kada su mi se baterije kamere ispraznile nakon par snimaka u pomoc je pritekla Marina. Rezultat naseg skljocanja je ovaj mali album kojim nastavljam pricu o putovanju po bivsoj domovini. A prica je tek na svom pocetku.

Labels: ,

Tuesday, October 14, 2008

Sjecanje na familiju Vlainić

Put prema moru nas je vodio kroz Karlovac, grad koji sam posjetio na kratko samo jednom i to prilicno davno. Tada mi se cinio nekako slicnim Banjaluci, s dosta zelenila, a ovaj put na mene nije ostavio nikakav poseban dojam. Dio grada kojim smo prolazili je licio na tipicne gradske cetvrti sa novogradnjama koje lice jedna drugoj kao u ma kojem gradu bivse Juge. U gradu se nismo zadrzavali i vjerojatno ga uopce ne bih spomenuo da se ne radi o mjestu na kojem su sahranjeni clanovi familije Vlainić: Srebrenka, Dusko i njihov sin Matija.

Nakon kratke voznje uz brdo, stigosmo do groblja koje se smjestilo na samom vrhu brda. Grob familije Vlainić je smjesten blizu ivice brda s kojeg se pruža lijepi pogled na okolinu. Hodajući izmedju grobova trazeci njihovo vjecno prebivaliste, vratiše mi se sjećanja na Srebrenku i Duška, više na ona izbjeglicka u Zagrebu i nakon toga u Americi, nego na ona u Banjaluci. Srebrenka i Dusko su nam u Zagrebu, gdje smo se kao izbjeglice zatekli u isto vrijeme, prvi spomenuli mogucnost odlaska u Ameriku, oni su nam slali prve ‘izvjestaje’ iz novog kraja, s njima smo izmjenivali iskustva americkog zivota. Oni su bili medju prvima koje smo posjetili u novoj domovini, kada smo konacno nakon godinu dana kupili auto. Dusko bi se znao cesto javiti telefonom i onda bi u razgovoru ostajali prilicno dugo. Sjecam se da se nikada nije zalio na zivot u novoj domovini iako znam da mu nije bilo lako. Kako je u Ameriku stigao u zrelim godinama, engleski jezik mu nije isao najbolje. A bez jezika tesko je bilo naci dobar posao. Ali zato se Srebrenka izborila da nadje dobar posao, iskoristivse njeno znanje iz programiranja.

Tragedija koja ih je zadesila nam je svima tesko pala. Srebrenka i Dusko su imali mnogo prijatelja i siguran sam da sada mnogi osjecaju tezinu gubitka ovih dragih osoba. Kako nisam bio u prilici da prisustvujem sahrani, bilo mi je drago da se bar na ovaj nacin, kratkom posjetom njihovoj vjecnoj kuci, mogu oprostiti od njih. Iako covjek nikada ne moze biti siguran sta ga u zivotu ceka, gotovo sam siguran da ih ne bi zadesila ovakva sudbina da ih prljavi rat u nasim krajevima nije natjerao da napuste svoj grad.

Srebrenka i Dusko su svoj put zavrsili na groblju u Karlovcu, a ne u svom gradu, kako bi bili blizu Srebrenkinih roditelja koje je ista sudbina natjerala da se skrase u ovom gradu. Pitam se koliko je slicnih sudbina medju nekadasnjim stanovnicima Banjaluke cija je jedina greska bila sto su imali kriva imena. A u Duskovom slucaju cak ni ‘pravo’ ime nije bilo od velike pomoci.

Labels: ,

Monday, October 13, 2008

Back to YU - Otočec

Slovenija je lijepa, uredjena zemlja, u kojoj sam se uvijek osjecao nekako prijatno, bez obzira sto mnogi iz nasih krajeva nemaju isti odnos prema ovom dijelu bivse Juge. Mozda je to zato sto se mnogo ljepse osjecam u okolini koja je uredna, gdje se na svakom koraku vidi da tu zive ljudi koji pridaju paznje detaljima, gdje mozda nema topline kao sto je ima u Bosni (kako to neki znaju reci, a znamo sta nam je ta ‘toplina’ u Bosni donijela) ali ima reda. I rada. Jer Slovenci su oduvijek bili poznati kao radisni ljudi, koji su uz to postovali pravila, sto se moze vidjeti na svakom koraku. Na putu ka moru sam uzivao vozeci se novim autoputom koji je prolazio kroz divne predjele, pored uredjenih gradića i sela, gdje su sve kuce zavrsene, pune cvijeca, a okucnice uredne. Mozda se nekome to ne svidja ali meni je to ugodnije za pogledati od bosanskih sela i zaseoka gdje su kuce nabacane jedna na drugu, gdje je tek mozda svaka peta kuca zavrsena, a otpada i ‘hantrakula’ na sve strane.

Kuma sam zamolio da prvu pauzu napravimo u Otočcu, poznatom dvorcu na rijecnom otočiću, gdje smo svratili na 30-tak minuta da prosetamo, popijemo kavu, i uzivamo u prekrasnom septembarskom danu. Tako je nastao i ovaj album slika, od kojih neke zasluzuju posebnu paznju jer je priroda prakrasna i cini se kao da su neke naslikane rukom nekog umjetnika.

Nakon kratke setnje otočićem, sjeli smo u bastu restorana da nesto popijemo. Espreso je posluzen u prelijepim šoljama, pa sam zamolio kuma da se to ovjekovjeći. Htio sam da mojim amerikancima pokazem kako se kava sluzi u nasim krajevima. Za njih su plasticne case sasvim prihvatiljive i ne osjecaju potrebu da tu nesto mijenjaju. A meni kava u plasticnoj casi nije kava, pa to ti je.

Put smo nastavili prema Novom Mestu, Karlovcu, Slunju …, ali moram da ostavim nesto i za sutra.

Labels: ,

Sunday, October 12, 2008

Back to YU - Ljubljana

U ova burna vremena kada je cijeli svijet na koljenima (financijskim), kada se kampanja za predsjednika USA dovodi do usijanja, pitam se ima li smisla pisati o jednom putu u krajeve koje brinu sasvim druge brige. Istina je, ni brige u starom kraju nisu iste: dok se u Sloveniji uticaj svjetske krize osjeca kao i u drugim zemljama ujedinjene Evrope, a u Hrvatskoj (pored financijskih problema uzrokovanih svjetskom krizom) muku muce s kriminalom koji se uvukao u sve pore sistema, dotle je u Bosni jos uvijek nacionalizam osnova svega.

U tri nedelje za koje smo ‘proletjeli’ kroz tri drzave bivse nam domovine, imao sam priliku da obidjem neka mjesta na kojima se imalo sta vidjeti, sreo sa mnogo prijatelja iz nekih drugih, cini mi se, boljih vremena i, naravno, posjetio familiju razasutu u nekoliko gradova ovih novih drzava. Snimio sam skoro 1500 slika i sada muku mucim sta uraditi s njima. U pocetku mi se cinilo da bi bilo lijepo napraviti priloge o svakom susretu, posjeti gradovima i mjestima, prirodnim ljepotama, a sada kako dani prolaze, sve mi se vise cini da sve ovo sto radim nema puno smisla. Nesumljivo je da bi za mene licno bilo bolje da se okrenem stvarima o kojima zivot ovisi a da ‘mlacenje prazne slame’ ostavim drugima koji to rade bolje i koji za to imaju vise smisla. Ali ja ne bih bio ja kada sam sebi ne bih skakao u usta, sto vecina stalnih posjetilaca bloga vec odavno zna. Iako znam da ima vaznijih stvari na koje bih trebao trositi svoje slobodno vrijeme, nekako mi je zao da ne napisem par rijeci o mojim utiscima s puta, uz neke od fotografija za koje bi bilo steta da ne budu objavljene. Zbog toga evo zapocinjem seriju priloga pod zajednickim nazivom “Back to YU”. Vidjet cu koliko cu izdrzati.

Put u stari kraj nije zapoceo glatko. Vec u samom startu su nastali problemi. Avion iz Pittsburgh-a za New York se nije pojavio sto je uzrokovalo promjenu itirinera: umjesto presjedanja u New York-u i Briselu, poslani smo u Chicago i Frankfurt. Na aerodromu u Pittsburgh-u smo proveli 7 sati prije nego sto smo konacno poletjeli. Da stvar bude gora, i avion za Chicago nije stigao na vrijeme, a kako se vrijeme u Pittsburgh-u naglo kvarilo, umalo da nas put nije zavrsio prije nego sto je poceo. Poletanje sa Pittsbugh-skog aerodroma je bilo dramaticno: jak vjetar se poigravao s malim avionom i prvi put u zivotu sam pomislio da je stigao sudnji cas. Srecom, avion se, uz mnogo problema, uspio podici i evo sada, par nedelja kasnije pisem ovaj prilog.

Problemi su se nastavili i u Chicago-u i u Ljubljani. U Chicago-u smo jedva uhvatili vezu za Frankfurt a u Ljubljani nasim koferima nije bilo ni traga ni glasa. Predpostavljam da su otisli na neku drugu stranu svijeta (vjerojatno originalnom rutom) i morali smo cekati da ih pronadju na nekom od svjetskih aerodrome. Ali su nas zato na aerodromu u Ljubljani docekali nasi kumovi Marina i Srebi. Kod njih nije bilo greske.

Planirani put je morao biti malo izmijenjen: odlazak na more je odlozen dok koferi ne stignu a vrijeme cekanja smo ‘ubili’ setnjom kroz Ljubljanu. Istina, i vrijeme se dan prije naseg dolaska pokvarilo pa Ljubljana nije bila puna raje kao sto je to obicno. Medjutim, to nije ni malo promijenilo moje misljenje o Ljubljani kao o gradu u kojem bih tako rado proveo ovo malo sto je ostalo od zivota. Slovenci su uvijek povlacili pametnije poteze nego drugi narodi u bivsoj Jugi i Ljubljana a i cijela Slovenija je ostala postedjena priliva stanovnistva iz ruralnih prostora u gradove. Grad je sacuvao onaj svoj gradski duh i nije se sirion neplanski, sto se ne moze reci za mnoge druge gradove Jugoslavije, gdje su pridoslice potisnule domacine i gdje se u nacinu zivota osjeca veliki uticaj sela.

Iako vrijeme nije suradjivalo, bilo je dovoljno toplo da smo mogli popiti kavu u jednom od mnogobrojnih restorana i kavana koji se protezu uz rijeku Ljubljanicu. Uz put su nasi domacini iskoristili vrijeme da daju svoj glas na izborima koji su se odrzavali u to vrijeme. (Da napomenem da su u Sloveniji pobijedili socijalisti, iliti bivsi komunisti, kako ih neki nazivaju. Zanimljivo, narocito kada napravimo poredjenje sa izborima u Bosni, gdje se sve vraca u ona ruzna, predratna vremena).

Isti dan uvece smo proslavili nasu 30-tu godisnjicu braka u jednom veoma lijepom restoranu kojih je Ljubljana puna. Imena restorana se ne sjecam a ni dijela grada u kojem se nalazi. Ali se zato sjecam odlicne hrane i dobrog domaceg vina. I dobrog raspolozenja, u cemu su nam pomogli Andrea, Kreso i njegova djevojka Zana.

Uz ovaj prvi ‘izvjestaj’ evo i malog albuma slika. Slijedecih dana bi ih trebalo biti jos, ako vrijeme dopusti.

Labels: ,

Thursday, October 09, 2008

Milla iz San Franciska

Onih dana, dok sam 'krstario' starim krajem, stize mi jedan email iz Amerike. Kako sam postu provjeravao samo par puta a i nisam imao vremena da 'radim' na blogu, evo tek sada 'ispravljam gresku'.

Drago mi je da ima i onih koji su iz Banjaluke otisli prije ovog zadnjeg rata a koje jos uvijek privlace informacije o ljudima i dogadjanjima na nasim prostorima. Jedna nasa bivsa sugradjanka, koja je u USA stigla poprilicno davno, navraca na blog i zanima je o cemu se ovdje prica.

A ljubiteljima dobre muzike preporucujem da svakako posjete dole navedeni site. Necete biti razocarani. Cak naprotiv.

Za citaoce banjaluckog bloga koje interesuje jazz:

Pogledajte i poslusajte
http://www.millajazz.com/ website moje kcerke Mille Milojkovic koja je po mami Tatjani Dosen i maminoj familiji Vijtiuk banjalucanka.

Milla zivi u San Francisku u Kaliforniji. Ja sam se doselila u Kaliforniju 29-og augusta 1974 godine. Cesto gledam blog i slike, nazalost svoje vrsnjake ne mogu prepoznati - divim se ljepoti mladih. Rado citam priloge. Voljela bih da nas Saima nastavi nagradjivati svojim poucnim i duhovitim prilozima.

Tanja

Labels: ,

Wednesday, October 08, 2008

In memoriam - Sead Sejo Zahirović

Iako je do vecine vijest vec odavno stigla, sa zakasnjenjem javljam da je nedavno u Bahreinu umro poznati banjalucki arhitekta Sead Sejo Zahirovic. Sahranjen je u Banjaluci, 27. oktobra, i kako me je posjeta starom kraju dovela u rodni grad dva dana ranije, bila je to prilika da se pridruzim ono malo 'starih' banjalucana koji su se okupili na groblju u Stupnici da odaju posljednju postu ovom cijenjenom sugradjaninu. Seju su poznavali mnogi, a u nasem gradu je, izmedju ostalog, ostao zapamcen kao covjek koji je projektirao sportsku dvoranu u Boriku za koju nas vezu mnogi srecni dogadjaji.

Sejo je otisao ali su njegova djela ostala. Na sahrani se okupio prilican broj onih pravih Banjalucana (uzimajuci u obzir da ih je u starom kraju ostalo veoma malo), od kojih su neki stigli iz svojih novih prebivalista. Zapazio sam tu nekoliko poznanika koji sada zive u Zagrebu, bilo ih je i iz Sarajeva, a isto tako sam primijetio i nekolicinu koji su sa pokojnim Sejom bili vezani strukom. Nazalost moram primijetiti da su ovakvi tuzni dogadjaji postala mjesta na kojima se oni rastjerani okupe jer drugih prilika je sve manje. Kao dokaz bih mogao navesti cinjenicu da za par dana boravka u rodnom gradu na ulici nisam sreo ama bas niti jednu poznatu osobu.

Vrijeme je tih dana u Banjaluci bilo ruzno, kisovito, ono pravo jesenje. Na dan sahrane se malo razvedrilo, a sto mi je posebno upalo u oci, sunce je zasjalo upravo u momentu kada je tijelo pokojnika polagano u grob. Nekoliko minuta kasnije, sunce je zaslo za oblake, a samo sat kasnije je ponovo zakisilo. Bilo je tu neke simbolike za koju nemam objasnjenja.

Na ovih par snimaka sam zabiljezio ovaj tuzan dogadjaj. Mozda vam ovih nekoliko slika docara atmosferu u gradu u kojem se sve veci broj otjeranih vraca. Nazalost, po posljednji put.

Familiji Zahirovic upucujem moje iskreno saucesce.

Labels: