SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Sunday, October 22, 2023

Kotlićijada

 

Koliko se grad Banjaluka poseljačio i koliko su ga grmalji iz okoline uzeli pod svoje nekome ko je nekada u njemu živio teško je shvatiti i prihvatiti. Da sam kojim slučajem prespavao 30 godina i probudio se ovih dana vjerojatno bi me „strefila kap“. Ovako, prateći iz daljine događanja u gradu i oko njega moj šok nije onakav kakav bi bio da to nije slučaj ali ipak sam šokiran primitivizmom koji je na tim prostorima zavladao.

I u naše je vrijeme bilo seljaka koji su krojili sudbinu grada i vodili glavnu riječ ali su se nekako prilagođavali sredini u koju su „šljegli“ a svoje pravo lice bi pokazivali samo kada bi bili u društvu istih ili njima sličnih ili ako bi malo više popili na proslavama u firmama pa bi im samokotrola popustila. A i sistem u kojem smo živjeli je podsticao obrazovanje, kako opće, tako i kulturno, pa su pridošlice vremenom prihvaćale gradske manire nauštrb onih odakle su stigli.

Ovo što se u godinama od ovog zadnjeg rata pa naovamo događa je totalna suprotnost. Seljački maniri (tu ne mislim na ljude koji žive na selu i njihovo ponašanje) i primitivizam su postali vrlina pa se toga više niko ne stidi, čak naprotiv. Posebno to važi za predstavnike vlasti na svim nivoima, počevši od onog koji o svemu odlučuje, pa do većine ostalih koji se prosto utrkuju ko će biti „bolji“. O čemu se radi jasno je svima nama koji pratimo digitalne medije jer na njima se bilježi sve pa tako i istupi političara koji nas malo, malo, iznenade nekom svojom novom „kulturnom“ objavom. Neki od njih idu i korak dalje pa prave reklamne spotove kojima pozivaju narodne mase da im se pridruže. A tih „narodnih masa“ je pogolem broj a onih drugih koji bi se možda i zgražavali nad onim što im se servira gotovo da nema. Razasuti su po cijelom svijetu a i mnogi više nisu među živima.

Kada sam mislio da je „precednik“ broj jedan kada su u pitanju „vrline“ koje gore spominjem, javljaju se novi, mlađi, koji su mu ozbiljna konkurencija.

Gledao sam Milu kako kosi travu na glavnoj saobraćajnici koja od Žaluzana vodi u grad i nisam mogao vjerovati da se to stvarno događa. Slušao sam riku pod šatorima na Zmijanju ne vjerujući da to neko može slušati  a kamoli uživati u tome. A onda sam vidio video spot direktora UKC Paprikovac u kojem poziva Banjalučane na kotlićijadu, svenarodno druženje promovirano kao Krajiška Guča. Direktora sam imao prilike više puta vidjeti u njegovim političkim istupima kojih bi se normalno ljudsko biće stidilo ali je ovo prvi puta da sam imao priliku „uživati“ u njegovom glasovnim umijećima, popraćenu košenjem trave na livadi gdje se Vrbanja uliva u Vrbas. Direktor, istina, nije koristio kosu kao njegov boss već weedwacker kako se to zove u zemlji u kojoj su me ovakvi kao direktor otjerali. Na jednoj strani imamo „precednika“ svega i svačega koji zaustavlja službeni automobil, izvlači kosu (koja se „slučajno“ zatekla u službenom autu), i kosi travu uz cestu i to bez posebnih mjera obezbjeđenja, a na drugoj, direktora glavne bolnice u manjem blentitetu koji svoje dragocjeno vrijeme, koje bi trebao posvetiti na brigu o pacijentima čije se pritužbe na kvalitet usluga mogu svakodnevno čuti, kako snima spot kojim poziva svoje istomišljenike na zabavu na kojoj će opet nastupati on i njegov „precednik“.

Badava su Banjaluci nove zgrade i ulice, badava svi fakulteti i škole, seljakljuk je njome zavladao i drži je čvrsto u svom zagrljaju. Sišao je u grad i iz njega ga više niko neće istjerati. Dok se držao Manjače postojala je nada da se neće spustiti u grad. S Kotlićijadom na ušću Vrbanje u Vrbas je ta nada definitivno umrla. Bilo je to za očekivati jer u gradu više nema gotovo nikoga ko bi se tom primitivizmu odupro. Većina je istjerana devedesetih a ono malo što se zadnjih godina borilo da grad ne postane jedno veliko selo je sistematski gušeno od strane vlasti pa se njihov glas više i ne čuja. 

Friday, October 20, 2023

San br. 13

 Javio se grof nakon dugo, dugo vremena. Email otišao u Spam i zamalo ga ne primjetiti. 
A bila bi velika šteta...

(svaka sličnost sa bilo kim je iz sna...)

Mi smo se kao djeca u lijepe dane znali okupiti oko komšije Kerima a on stari sarhoš znade lijepo pričati a pogotovo ako neko od nas djece starcu kaže da je sanjao nešto kalajli. Pogledao bi kao kakav veliki zamišljenik i dodao,

-...prvo ti imaš ćunu pa nebi mogao sanjati kalajli stvari jer tako sanjaju djevojke. Drugo, kako znaš da si sanjao kadi si bio u snu...? ...preznam jedino ako si, kad si prehno pogledao u jastuk. E tad se vrati san u oprave...

A duge gdine iza, ovdje na Rajni, Mićko zemljak mi reče,

-...Grofe sanjaćeš ti  i Kaurski mejtef, i Čardjića krušku i Fikrinu osmicu sto vozi Tulekovom mlinu...jer to ti je tako. Kad si daleko...ostaje ti daljina. Ali bježi od tuge. I ne traži, kuda, kako...

Uzmi ono naše,

-... grebajiga.

I brojim ovce. Na Petrovačkoj cesti. Preskaću jarak....einc, cvo, draj...

...1.safera 1208 (8. IX 1793) dogodilo se pomračenje sunca, što je predznak kiše, kao i to da će u vilajetu vladati nesigurnost; biće mnog razbojnika  i hajduka. I stvarno se to dogodilo (Mula Mustafa Bašeskija, 311 str.),

a ja sam u rem fazi, nešto mi ne štima.  Fali preko dvjesto godina, mislim...u snu ti svašta dođe a opet  evo danas, u svijetu nesigurnost, Vrbas nadošao od kiše, hajduka i razbojnika  na svakom ćošku, u vrhu a javno. I na Slatkom ćošetu troše zarađeno od dnevnica, sjednica, odbora i odvojenog života.

...5.safera 1194 (31.I.1781) godine, ili drugu noć Hamušina, izmedju akšama i jacije pcrvenjelo je nebo od Grdanja.

Stiže vijest da su u Istanbulu udavili... (str.200). 

Znao je inventivni Mula Mustafa zapisati i o crvenom nebu  kao predznakom da će biti rata i da austrijski car sprema vojsku. Gdje. Pa na nas, to se tako kao normalno, smatra.

...Kako te san prebaci. Nešto žullja okreneš se na drugu stranu i eto sarhoša Kerima jer nema grada u Bosni i Hercegovini da sa pojedinih obronaka nije vrebalo zlo vrijeme. Stari Kerim bi obično govorio da sve nevolje idu otuda, od Jajačke stine. Jer kad iznad Stine nebo zacrni, oblaci se nakošure, nevalja. Samo je star Hadžinca, onako za sebe govorila,

...velahavle, ja p´jane glave, sto straši djecu. Baš sad kad´ nema ko saliti djeci olovo preko mašica.

Jer je nana Eršefa na banjanju u Fojnici. A mi smo primjećivali da stara Hadžinca u dolafe navlači zarove i kapke na debele porozore.

Nije ni meni u snu lahko. Mnogi su znali reći da je Kerim počesto i tačno predvidio.

Pa se nesvjesno skvrčim pod biljom čekajući nesto, to .

I stvarno, zacrni nebo nad Stinom pa polako blidi i crveni. Baš crveno. I opet svijetli i sad se pojaviše kao snijeg bijeli oblaci presvučeni tankom bijelom providnom maglom. Tamam da odahnem kad kroz onu maglu lagahno izađe Europska Mostarka Željana...goz gola. Čuješ,...gologuza.

Nije ona ni ružna...

Ja krenuh, estakf....i probudih se.

Sav sam ja u goloj vodi....“samo da rata nebude“

Grof

Monday, October 16, 2023

Rođendan

 

Jučer smo proslavili rođendan starije unuke. Snaha je organizirala malu zabavu u Madurodam-u, zabavnom parku u Hagu na koju je Emina pozvala svoju raju iz škole. I mi smo se priključili jer su unuke htjele da i mi idemo s njima a bila je to i prilika da obiđemo park koji posjećuju mnogi Nizozemci, i stari i mladi, jer se u njemu mogu upoznati s mnogim aspektima života ove dobro uređene evropske države.

Odmah po ulasku u park smo odgledali kratki film o George Maduru, mladom Židovu rođenom na otoku Curacao, koji je preminuo u koncentracionom kampu Dachau par mjeseci prije nego su ga američke trupe oslobodile. Početkom Drugog svjetskog rata, kao student univerziteta u Laidenu, bio je  pozvan u vojsku gdje se istakao svojom hrabrošću i dovitljivošću u borbi s Nijemacima. Njemačke vlasti su ga hapsile nekoliko puta ali je on, kada bi se našao na slobodi, nastavljao svoju borbu protiv okupatora. Na kraju je završio u koncentracionom kampu gdje je završio svoj hrabri život. U njegovu čast su Nizozemci napravili lijep park koji je danas posebno zanimljiv za djecu jer u njemu mogu naučiti mnogo o svojoj domovini i njenoj historiji.

Šetajući parkom zapazili smo posjetioce raznog životnog doba: od malih beba u dječjim kolicima do osoba u poznoj životnoj dobi koje su u kolicima za starije gurala njihova djeca ili unučad. Bilo je zanimljivo promatrati kako i jednima i drugima njihovi pratioci objašnjavaju postavke parka koje su zaista raznolike: od replika poznatih građevina iz svih krajeva Nizozemske, do modela sistema za zaštitu od poplava. Na relativno malom prostoru čovjek može naučiti mnogo o Nizozemskoj za što bi mu trebale godine putovanja i obilazaka različitih gradova ove lijepe zemlje.

Zabava se završila malom zakuskom u za to namijenjenom objektu. Pored naše grupe tu je bilo još nekoliko grupa djece a u većini slučaju razlog su bile proslave rođendana. Bilo je lijepo gledati svu tu razdraganu djecu koja iskreno uživaju u druženju sa svojim drugarima iz škole, neopterećenu glupostima s kojima žive žitelji naših krajeva, od onih u kasnim životnim dobima, do onih najmlađih.

Po izlasku iz parka, upoznao sam neke od roditelja djece koja su bila pozvana na zabavu. Otac malog Luke je Španjolac koji nam ispriča kako slijedećeg ljeta ide na hiking na Bjelašnicu s grupom koja obilazi planine Evrope i penje se na njihove vrhove, uživajući u druženjima i prekrasnim krajolicima. Otac Luia je Japanac, kojeg je život doveo u Nizozemsku a s kojim se Emina druži već nekoliko godina. Viktorijin otac je Bugarin, kojem je ulazak Bugarske u Evropsku uniju omogućio da nađe posao u Nizozemskoj. Pričao nam je kako je nekada igrao košarku a sada, zbog posla, ima malo vremena za to. Majka Suadine najbolje kolegice Kato je Nizozemka. Ovog ljeta je familija, nakon druženja s Davorom i Chantel, odlučila da s familijom provede ljeto u Istri, gdje su, kako nam je rekla, uživali u lijepom vremenu i ljepotama ovog hrvatskog poluotoka.

Pričajući s tim ljudima i gledajući djecu kako se veselo igraju, neopterećenu nacionalnom pripadnošću, ne mogu a da se ne sjetim naših idiota, posebno onih iz manjeg blentiteta, kojima su usta puna nacionalizma i mržnje prema državi u kojoj žive, namjerno zaboravljajući prljavi rat u kojem su pobili i protjerali na stotine hiljada nevinih. Nadam se da će im ta njihova mržnja jednog dana prisjesti a istovremeno sam sretan što ona na moj život više nema nekog većeg uticaja.

Vrijeme u Nizozemskoj je promjenjivo i mnogo lošije u odnosu na kraj iz kojeg sam došao ali se ipak osjećam lijepo u sredini koja ne pravi razlike među svojim državljanima i gdje se na svakom koraku mogu sresti ljudi iz cijelog svijeta koji žive skladno i u miru jedni s drugima. I sretan sam što mi unuke odrastaju u takvom okruženja pa makar ih sunce ne grije često kao što smo u našem novom kraju navikli.