SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Wednesday, January 17, 2018

Novi Komentari i linkovi

NOVI KOMENTARI

Saima - Počelo je, počelo
Natasa - Zaustavimo vrijeme i moj djed "Lord"
Natasa - Počelo je, počelo

Sega - Počelo je, počelo
Saima - Tri slike
Co - Počelo je, počelo - DODATAK: Video klip Mirsadovog razgovora

Uz Dubravkin komentar - Link na video klip


Uputstvo: KAKO POSLATI PRILOG

Saturday, January 13, 2018

Počelo je počelo


Dragi moji Banjalučani.



Stigao nam je vrhunski stručnjak iz Amerike, ne može se nabrojati šta je sve postigao i kakva zanimanja ima.



Možda sam prva koja to objavljuje, jer sam ga upravo snimila na TV FACE u intervju sa Senadom. On je Banjalučanin i zove se Mirsad Hadžikadić. Prijavio se za člana predsjedništva iz Bošnjačkog naroda, kao nezavisni kandidat. U nedjelju u hotelu "Bristol" u 12 sati predstaviti će se i sigurna sam da ću otići. Obara s nogu svojom ličnošću.



Drugi prilog je o našem komšiji koji je mogao biti šta je htjeo na Ilidži kad su četnici (ali baš u takvim uniformama), s pojedinim oficirima, 1992. prvo okupirali to područje. Čitajte članak u dnevnim novinama i saznajete kako se postaje ljudska gromada.



Pozdrav Saima





UZ SAIMIN KOMENTAR







CO - DODATAK

Video klip Mirsadovog intervjua

UZ SEGIN KOMENTAR

Šaljem par slika bivšeg BiH političara, otišao u penziju sa 60 godina. Bio je u politici samo 15 godina. 
Gospodin Hadžikadić još ne zna sa kakvom mafijom će doći u kontakt, a narod ko narod, tup i zatucan!!

Jedan bivši BiH političar

Parcelica 100.000 m2, uključujući šuma

Porodična vikendica, 600m2

Za goste, 600 m2

Labels:

Friday, January 12, 2018

Zaustavimo vrijeme i Moj djed "Lord"

Četiri Bahtijarevićke: Dr. Zlata (žena brata Ede), Saida,
Rašida (tetka, rođena Banjalučanka) i Saidina mama Tahira
Da je nostalgija bolest slična reumatizmu, dakle neizlječiva, postoji mnogo i naučno dokazanih primjera. Sa godinama bolest napreduje, ali ju je moguće ublažiti, no kada bi duša i tijelo bili isto, možda i izliječiti!

Pisali su Banjalučani na ovom mjestu mnogo puta o nostalgiji, opisivali svoja osjećanja i žal za životom i gradom i zemljom koji su napustili, olakšavali svoju dušu, izmijenjivali svoja sjećanja na ljude i mjesta i dogadjaje koje nose u srcu i mislima, ma gdje da ih je sudbina rasula!

Za mog jesenjeg i suncem i susretom sa Saimom, našom Banjalučankom u Sarajevu, obasjanog boravka u domovini, desile su se još neke lijepe stvari u mom "poderanom životu", koji zjapi izmedju "htjeti i moći", što zbog objektivnih razloga, a i novookrenute stranice u kalendaru! Naime, bračni par iz Dervente, Fadil i Milica Pelešić, i sami povratnici iz Amerike u svoju voljenu Derventu, izdali su i promovirali knjigu "Zaustavimo vrijeme", koja govori o Derventi, Ukrini, ljudima koji su obilježili Derventu, školama, sportskim klubovima, novinarima, derventskim "sejretima", kao i uglednicima koji su svijetom pronijeli glas o Derventi. Interesantno je, da je predgovor knjizi napisao Fadil, sve ostalo su napisali sami Dervenčani, a knjiga je pisana divnim jezikom koji je danas, u poplavi nekih sličnih knjiga teško naći. Korekturu je izvršila njegova supruga Milica, koja se za njega, rodjenog Dervenčanina iz porodice Pelešić, udala nakon dobijanja zaposlenja nastavnice srpsko-hrvatskog jezika i književnosti krajem 60.-tih godina prošlog stoljeć, u Derventi ! Knjiga je štampana u samo 300 primjeraka, lokalna izdavačka kuća se pobrinula za vrlo dopadljiv dizajn, a meni ju je na stolu ostavio moj brat Edo, koji svake godine na susrete sa Dervenčanima u julu mjesecu, stiže čak iz daleke Australije i grada Pertha.

Knjigu sam pročitala u jednom dahu, i vraćala se tekstovima i slikama - i plakala !

Zašto je knjiga na mene ostavila takav utisak?!  Pa, ja sam, zaboga, rodjena Dervenčanka!!!

Naravno, čim sam odložila knjigu sa stola, nazvala sam svog zemljaka Fadila da mu čestitam, kao i njegovoj supruzi, na trudu i objektivnosti u knjizi, na pominjanju imena koja su i u mom odrastanju značila mnogo, i koja su direktno ili idirektno uticala na moje obrazovanje i formiranje općeg svjetonazora!

Izuzetno se obradovao naš Fadil, iznenadio i zahvalio na pohvalama, pa mi rekao:

"Znaš, mi na ovim današnjim prostorima ne njegujemo kulturu sjećanja, nego kulturu zaborava. Mnogi ljudi koji su obilježili i zadužili Derventu ostaju zaboravljeni, pa smo željeli da im se odužimo i njihove likove i djela približimo bar našoj djeci ili drugima koji pokažu interes, zato je i ovako simboličan tiraž knjige!"

Na moju primjedbu da sam se nadala da ce u knjizi biti pomenut i moj djed "Lord", Fadil mi je rakao;

"Našao sam ja, draga moja, i tvoju sliku u "Derventskom listu ", kada si proglašena najboljom učenicom OŠ "Nikola Tesla", članak kada si kao učenica drugog razreda Gimnazije "Vlado Šuput" dobila nagradu na konkursu Udruženja književnika Bosne i Hercegovine za izvrsnu analizu Andrićeve pripovijetke "Aska i vuk", našao sam i "Lorda" i Esadbega Alibegovića, ali sam mislio da to ostavim za još jednu knjigu. Pa zar Ti ne bi mogla napisati prilog o svom djedu "Lordu", to bi bilo najbolje!"

"Pa, mogla bih !", obećala sam Fadilu, a čitaocima našeg blogga šaljem moj "radni primjerak" priloga o mom dragom djedu po majci Avdibegu F. Porobić "Lordu".


Moj djed "Lord"



Ovaj naslov je lako mogao biti zamijenjen sa "Sjetna oda mom sretnom djetinjstvu", jer je moj djed "Lord" učinio da moje djetinjstvo u Derventi pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća bude i sretno i bezbrizno i bogato, a iz današnje perspektive zahuktalog trećeg civilizacijskog milenija i.. fantastično!!! 

Moj djed po majci Abdulah ( Ferhat-bega ) Porobić, rodjen je 1901. godine na očevom velikom i do sada nikad dokusurenom veleposjedu Meskovina, nedaleko derventskog Rabica, na putu prema Doboju, kao sin prvijenac medju, kasnije, bratom Mustafom i tri sestre, koje su ga čitav život voljele i izuzetno poštovale! Osnovnu školu i Nižu realnu je završio u Derventi, a neposredno pred Prvi svjetski rat, otac ga je poslao na dalje školovanje u Trgovačku akademiju u Sarajevo, u nadi da će Avdo nastaviti upravljati ogromnim imanjem poslije njega. No, sudbina i povijest su umiješali svoje prste i zbog dogadjaja u Sarajevu, otac ga je vratio u Derventu i na Meskovinu. Uskoro je bio i kraj Austro-Ugarske vlasti, nastala Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, pradjed Ferhadbeg se razbolio od raka grla i mladi Avdo ga vodi u Beč na operaciju kod poznatog bečkog otorinolaringologa - ali pomoći nije bilo!

Gubitkom oca Avdo postaje glava familije i nasljednik ogromnog imanja, zajedno sa bratom i sestrama ! No, on je bio glavni i majka se samo uzdavala u njega, on se za sve pitao i za ljude i ljetinu i kmetove i sl.

Naravno da je to teško breme koje mu je palo na glavu, tražilo i svoj odušak na drugoj strani: djed je jako volio konje, imali su ih nekoliko, i za fijakera i za jahanje, i zavolio je konjske trke i često odlazio na hipodrom u Beograd, provodio noći na Skadarliji, u kafanama, odatle odlazio u Peštu, uz čardaš, tokajac i pjevačice osvanjivao, vraćao se poslije na svoju Meskovinu, medju sestre i majku i nastavljao kao i ranije.

Zbog takvog boemskog našina života i hedonističkih poriva, derventski momci iz njegovih krugova su ga prozvali "Lord", što je ostao cijelog svog života, a ja sam i danas, medju pravim Dervenčanima i njihovim potomcima "Lordova unuka", a vjerujem da mnogi i ne znaju moje pravo ime!

Sa nepune 23 godine moj djed "Lord" se zaljubio u prelijepu Saidu Mulabegović, od plemenitog roda derventskih Mulabegovića, i odmah - oženio! Moja nena Saida, po kojoj sam ja dobila ime, rodila je troje djece: moju mamu, dajdzu Izeta i pri rodjenju drugog sina se razboljela od "babinje groznice", bolovala samo nekoliko sedmica - i umrla.

Sa nepune 34 godine moj djed "Lord" je ostao udovac sa troje djece, koje su hranile i odhranile njegova majka i tri sestre sa puno ljubavi i brige, jer ne samo da su voljele svog brata nego su neizmjerno voljele i njegovu ženu, svoju nevjestu, koju su spominjale čitav život, ne samo zbog ljepote i otmjenosti kojom je zracila, nego i zbog njene dobre prirode i fine naravi, koju su uvijek isticale!

Moj djed nikad nije prežalio nenu Saidu, nikad se više nije oženio, čitav svoj dalji život je bio udovac i posvetio ga djeci, unucima, čak i praunucima, te je čak i moj sin Kenan doživio da ga moj djed "Lord" voza Derventom u njegovom "baby baggy-ju" i hrani čokoladnom kremom iz "Kraševog" "Frondy-ja !"

A sada drugi dio, koji bih mogla započeti kao glumac na predstavljanju u sarajevskoj "Audiciji":

"Rodjen sam kao vrlo mlad, kao četvrto dijete u tročlanoj familiji...!" No, šalu na stranu, ja sam rodjena u Derventi krajem oktobra 1947. godine, kada se moj otac Midhat Bahtijarević, iz banjalučke familije Bahtijarevića, vratio iz koncentracionog logora u Njemačkoj, gdje je otjeran pred kraj 1944. god. i kada se u jesen 1946.godine pojavio na vratima djedove kuće - moja majka ga nije mogla prepoznati !

Poslije ženidbe sa mojom majkom, moj tata kao mašinski inžinjer, specijalista za donji željeznicki stroj, dobija namještenje u Slavonskom Brodu, gdje su imali i lijepi stan i gdje je 1944. god. rodjen i moj brat Edhem (Edo), danas umirovljeni gradjevinski inžinjer sa svjetskom reputacijom i adresom u dalekoj Australiji! Slavonski Brod je bombardovan, tata otjeran u konclogor, a mama, koja je ostala sama sa mojim malim bratom i stanom u bunkeru, odlučila da se vrati ocu u - Derventu !!!.

Moj djed "Lord "preuzima ponovo ulogu oca i nježnog i brižnog djeda, što je cijeli život i bio, a mi ostali "Lordovi unuci" do dana današnjeg!

Mama je pričala da je djed bio presretan kada sam se ja rodila, posebno što sam dobila nenino ime, koju on nikad nije prežalio i nikad zaboravio.

Bila su to teška postratna vremena, ali se djed trudio da ne oskudijevamo u bilo čemu, a naši školski dani, posebno moji, su bili radost za mog djeda "Lorda", i on se okolo hvalio i pokazivao moje teke, moj rukopis, moje petice, moje ručne radove, te već tada ulivao u mene izuzetno samopovjerenje i sigurnost, ali i ljubav prema ljudima, koju je i sam osjećao i koje je izuzetno poštovao!

Derventa je tada bila svijet u malom, okolna sela i muslimanska i hrvatska i srpska, ćaršija i muslimanska i hrvatska i srpska, Katolička crkva usred grada, deset metara od nje Gradska džamija sa turbetom, niže uz srpsku varoš Pravoslavna crkva, naši derventski Jevreji - familije Pesah, Montiljo, doktor Sendri, apotekar Justi (u čiju sam apoteku i sama odlazila da kupim neki magistralni lijek za nas ili za nekog od komšija i koji me je uvijek pomilovao kao "Lordovu" unuku i dao mi neku "paljenu" bombonu), svi su bili naši prijatelji i prolazili kroz našu kuću i svi smo se voljeli i poštivali zahvaljujući mom djedu"Lordu". Derventa je imala i dva Ciganluka, Donji - preko Ukrine, i Gornji - niže Doma kulture u Džidića sokaku, što bi se danas reklo dva romska naselja. I tu je moj djed "Lord" bio vidjen gost, bio pozivan na romske svadbe i derneke i poslije pričao da niko ne zna napraviti "škembe čorbu" (tripice) kao Pajdina žena iz Gornjeg ciganluka! (Ironija sudbine je da mezar mog djeda "Lorda" na derventskim Mezarlucima kod Bolnice redovno odrzava, kao i mezar moje mame, nene, pranene i ostalih srodnika - Pajdin unuk,, divno i uredno, zašto biva i izdašno nagradjen od mog brata! )

Moj djed "Lord" je bio i izuzetno talentovan covjek: odlično je crtao, pisao, njegov rječnik je bio izuzetno bogat, a poznavanje literature i klasika i ljubav prema lijepoj riječi nastojao je prenijeti i na mene i mog brata, što je, iz današnje perspektive dragocjeno, mada smo i ja i moj brat završili tehničke nauke!

 Za predstavu "Hasanagince" u derventskom Domu kulture djed "Lord" je naslikao kompletnu scenografiju, kao i kostime, o čemu se u Derventi dugo pričalo, a i druga lokalna pozorišta ga pozivala.

Poznavao je izvanredno gruntovno pravo, pa je negdje krajem 1964. godine stupio u ortakluk sa beogradskim advokatom Špirom Gvozdenovićem i otvorio advokatsku kancelariju u srcu Dervente. Klijentele nije nikad manjkalo, jer su seljaci iz okolnih sela odlazili begu "Lordu" po savjet ili kad su se tužili zbog medje da napiše tužbu i priloži gruntovni izvadak. I ja se sjećam kako su počinjali ti susreti u advokatskoj kancelariji: "Doktore, pusti mi da ti opričam!", čemu smo se ja i moj brat smijali, a djed "Lord" govorio: "To se, djeco, u pravu zove "audiatur et altera pars", iako smo i mi već učili latinski!

No, od svega najvaznije:  moj djed "Lord" mi je poklanjao veliku ljubav, pažnju, ulivao samosigurnost i nikada ništa u mom odgoju i obrazovanju nije bila prepreka - zato što sam bila žensko! Sa takvim samopouzdanjem i samopostovanjem sam krenula i na studij u Zagreb, gdje me je djed "Lord" često posjećivao, a moj tata, Midhat Bahtijarević bio zadužen za - logistiku!

 Na kraju: ovo nije nekrolog nego omen mom dragom djedu "Lordu" uz citat:

"djedovi su ono svjetlo u nama, i što dalje u povijesti od nas - to nam jače sjaju !"

Saida Bahtijarević - Bekić

Labels:

Tuesday, January 09, 2018

Umjesto komentara za pasoše

Baš me obradova Co da sam prvo preko tvog bloga i sa tolike daljine vidjela ovaj prilog.
Odmah mi poslije dodjele prvog primjerka gospodnji Cvijanović pade na pamet "Što je babi milo to se babi snilo". Da sam finansijski moćnija ja bi joj rado uplatila avionsku kartu za Sarajevo - Beč - Sarajevo i neki luksuzni hotel, ali samo pod jednim uslovom: da ode i vrati se sa ovim pasošem.

Na slici se vide samo ruke osoba koje ih izdaju ali ne vide se glave. Ali ili se boje da se pokažu ili im glave nisu vlastite.

Nazvala me prijateljica banjalučanka koja živi u Sarajevu i pitala šta radim a ja odgovorila da gledam prenos parade iz Banjaluke. Njeno je pitanje bilo zar ti to gledaš a ne nerviraš se?
Odgovorila sam, sa zadovoljstvom. Ja odmah pomislim na Banjaluku u periodu od petog do devetog mjeseca. To je raj u zelenilu i cvijeću.Ta tradicija se ne može izgubiti. U junu lipe mirišu od austrougarskog vremena, Vrbas se ispod moje kuće zeleni od kad postoji a niko ne zna taj datum i godinu. A sretne se i stare raje.

U trenutku kad se Dodiku obratio šef parade i upitao da li defile može početi on je sišao s bine i rekao da može početi. Mene je u tom trenutku podsjetilo na naše dječje priredbe u Bešlagića dvorištu. A on kao da glumi velikog Putina (ne može malog jer je povelik). Maršira garda u Titinim mundirama  (isti stajling samo sigurno mnogo košta, zavisno ko je pravio i ko je bio u talu), pjeva se himna RS - a i Bože pravde, ali samo par delegata iz Srbije zna svoju himnu a ovi ostali ni jednu. Meni je to zabavno ali ovima koji ovo sve koriste kao kampanju i raspucavanje članova udruženog zločinačkog pokreta na sve tri strane. Ja sam sebi zacrtala da su to svi oni koji od devedesetih zaokružuju stranke sa "demokratskim" predznakom. A pripadaju samo svojim nacionalistima i fašistima. Od tada je sve počelo.

Kako bi bilo lijepo da svi sve gledaju indiferentno sve one koji ovo programiraju u zajedničkom interesu samo da ostanu na vlasti.

Ja sam u Šibeniku prije rata sretala neuropsihijatra Raškovića, koji je i pismeno i usmeno govorio "da su Srbi lud narod". Ni onda ni sada nisam se s njim slagala. Vicinog rodjaka žena je radila u vešeraju bolnice gdje je i on radio. Uvijek je govorila da je bio jako dobar čovjek prema pacijentima i osoblju. Danas mu kćerka uživa u političkim strukturama u Beogradu. Kažu oni koji znaju "da joj ne fali ni ptičjeg mlijeka". Onda kontam da ti otac to izgovori a ljudi te zbog toga obožavaju. Al hajd znaj.

Juče me oduševio Prof. Miodrag Živanovic iz Banjaluke na N1 koji kaže da bi ukinuo sve praznike u BIH da se ništa ne slavi. Kako bi to bilo super ali šta bi onda jedne druge raspucavalo. Zato ja Co ne govorim kao ti da je sve problem Banjaluka, sve ovo što se tamo dešava svi opravdavaju i vole. Mogu ja biti i naivna ali to sigurno nije tako.

Ja se tebi divim kad ti opališ po Trampu i ne bojiš se iako se s mnogih strana tvoj prilog tretira kao "opasan". Mnogi misle da te može zaboliti glava. I mene su tako upozoravali i u firmi i u odnosu na moje izjave o SDA, Rejsu, ulizicama, novokomponovianim vjernicima a ustvari najvećim lopinama. Tako sam ja radila od škole pa mislim da ću i do kraja života. Šta čovjek može izgubiti ako nema hrabrosti i boji se. Samo život, a umrijeti se mora svakako.

Danas sam sa televizije snimila i trenutak Dodikova govora i mogućnost da u trenutku dok ovo govori snimim face oko njega, njegovih ministara i poltrona. Ja, sretnih faca majko draga.
Ako će biti rata, neka ga bude, opet se ima šta pljačkati a opet su mnogi nezaposleni i teška sirotinja. Ovaj rat je počeo prvo pljačkanjem unutra u Bosni a danas bi rado da Hrvatska i Srbija opljačkaju prirodne resurse bogate Bosne.


Nisam odavno vidjela sretnijih ljudi koji imaju velike plate i ugodan život. Ovako lzgleda i Bakir sa svojom sultanijom ako ih uhvati kamera, iznenada. Čovic i njegovi su posebna priča. Nabaci ozbiljan gard i kuka o ugroženosti hrvatskog naroda u BIH, a Hrvatskom od 92 upravljaju Hercegovci i to oni za koje Josip Pejaković kaže da su se rodili u nekim hercegovačkim vukojebinama i kad progledaju na pragu prvo sto vide je poskok.
Pozdrav od dobro raspoložene Saime

Ja sam u posljednje vrijeme nešto radije uredjivala kuću i trošila vrijeme na gluposti od kojih niko nema koristi. Sada sam shvatila da je ovaj blog jedino mjesto gdje ja mogu reći sve što mislim a da je jednostavno, svima kojima idem na živce ne kliknuti na ovu adresu.
Sjećam se divni srbijanskih humoristički serija. Stari djed je napravio drveni štap sa  zašiljenim vrhom i iz stolice gasio televizor kad mu nije bilo po volji da gleda ono što mu se ne svidja a svi ukućani gledaju. To je bila tadašnja demokracija.

Kao što sam pred rat izlazila na demonstracije, kad drugi nisu ni pomišljali, tako mi i sada prija da sebi ovako olakšam dušu kad je mnogo toga u ljudima crno i beznadežno.

Završiću vam sa divnim skečem na Novoj TV.

U lokalu stariji gospodin pere sudje. Udje mu drugar i on mu donese tanjirić. Ovaj poče da jede i pita šta je ovo. On odgovori "ajvar". Drugar reče "fantazija". Domaćin odgovori "ja sam ga pravio". Drugar opet "Ma daj, kako.?"
Domaći : "ja sam trideset godina radio sa tri žene u kancelariji i one su me naučile sve". 
„Drugar, pa meni se sad navršava trideset godina kako radim sa tri žene u kancelariji i naučio sam samo da crtam obrve i lakiram nokte".
Meni je simpatično ali i duboko za razmišljanje u vezi životnih vrijednosti.



Slike iz junske Banjaluke, sa Kazamata i njegove bašte

Pozdrav Saima

Labels:

Monday, January 08, 2018

Pasoš


Nisam mogao odoliti da ne prokometiram vijest o pasošu  manjeg blentiteta jer se u potpunosti uklapa u ono o  čemu pišem. Kolika je zasljepljenost mladih u blentitetu govori predstavljanje pasoša nečega čega bi se oni, da imaju i malo mozga u glavi, trebali stidjeti. Ali, odrastanje u okruženju koje se zasniva i hrani nacionalizmom, za posljedice ima upravo ovakve gluposti.

Nedavno mi je jedna osoba, koja češće navraća u Banjaluka pa ima priliku da bolje osjeti stvarnu atmosferu u gradu kod prijatelja i poznanika koji su tamo ostali, pričala kako su i mnogi od onih koje je ubrajala u normalne, pali pod uticaj nacionalizma, neko manje, a neko više. Znam da se ovo moje pisanje ne uklapa u Saimin optimizam da se stvari mijenjaju na bolje ali meni, sa ove daljine, to ne izgleda baš tako.

A što se tiče pasoša, možda bi od njega i bilo neke koristi da je napravljen od mekšeg papira.

Sunday, January 07, 2018

Piši, samo piši

Ovaj prilog sam pripremala ranije, ali imajući u vidu temu, odlučila sam da to malo pomjerim zbog Novogodišnjih praznika u kojima se samo nadamo boljem i u tom smislu šaljemo čestitke našim familijama i dobrim starim prijateljima.

Svakog 24. decembra sam na Šehidskom groblju Kovači gdje je sahranjen sin moje prve najbolje prijateljice u Sarajevu.

Kad smo doselili u zgradu preko puta ove sadašnje, ona je bila  u prizemlju sa sinom Zlatkove generacije. Mi na prvom spratu .  Bilo je za nevjerovati koliko smo bile slične. Iste visine i težine, sličnih frizura a najčudnije, boja glasa, ona promukla od koje sam se ja ježila  kad bi se čula na nekom od uređaja za snimanje. U dvorištu smo imali "ručni usisivač"  (metalne šipke slične stativi fudbalskih stadiona bez mreže). Onda se dešavala kad ja "klofam " da neko sa balkona vikne "Hoće li to Madžo” ili kad ona klofa viknu "Hoće li to Sajmo". Od prvog dana u Sarajevu sam postala Sajma umjesto Saima i ostalo je do danas, nije mi nikad bilo drago ali se poslije kod nekih i u Banjaluci to nastavilo. 

24. decembra 1993. godine poginuo je njen sin Igor. Apsolvent medicine, najbolji student , kršan zgodan momak. To mi je u životi bio najteži dan. Krenuo je da Brani Sarajevo sa vršnjacima iz svog naselja Otoka u tenama i farmerkama, i bez ikakvog oružja. Bio je neki štab oformljen sa 5 do 6 puškica. Kasnije je mobilisan. Kad je došlo do sukoba sa Hrvatima u srednjoj Bosni, poslali su ga u Vitez. U nekoj kući je bila bomba postavljena na vrata i kad su ušli, eksplodirala je. Nakon desetak dana je u Splitu sklopljen dogovor između Tudžmana i Izetbegović o prestanku sukoba.

Za koga su ta djeca ginula i gurana u vatru, a djeca svih dosadašnjih političara sklonjena i sigurna i na raznim destinacijama? Ovde se počelo pričati da je Bakir u ratu bio sklonjen u trezoru Narodne banke a sin generala Delića u njegovom kabinetu kao osobno čuvar pred vratima. Nije vidio ni jedan ni drugi nikad ratište.

Nisam sklona vjerovati pričama ali u ovu vjerujem. Nezadovoljstvo dinastijama i ratnim profiterima je sve veće medju narodom a onda OZNA sve dozna.

Ove godine je bilo malo svijeta na sjećanju. Majka mu je umrla, malo prije moje Amelije, a bila je najbolji farmaceut u BIH , za mnoge poznata kao "majka Tereza ".  Kako više nije mogla pomagati u nabavci deficitarnih lijekova uvijek i svakome, onda je nestalo i tako zvanih prijatelja.

Kad se pročitao govor, prišao mi je jedan stariji čovjek i pitao je si li ti Saima. Malo je teže govorio. Rekao je da čita tvoj blog a za njega mu je rekao Nećko Kadenić.  Ja Nećka prije nisam znala u Banjaluci ali smo se upoznali u Sarajevu i često se sretali. I on je umro . To mi je rekao gospodin. Nisam ga viđala ali sam znala da ima sina u Zadru pa sam mislila da je tamo. Inače je negdje u Banjaluci bio medicinski brat.

Ovaj mi je gospodin rekao da mu je majčina porodica stara banjalučka porodica i da je baka bila stara doktorica. Nisam razumjela je li rekao Čorić ili nešto slično.

Rekao je Saima, piši, samo piši, o svemu što je bilo ovde u Sarajevu i Co neka piše o Banjaluci. Unuk ga je naučio da koristi Skype i čita Google. Možda to pisanje nije sada toliko bitno ali bit će jednog dana. Na sve strane danas su istorije laži, teške laži. To što banjalučki pošteni Srbi ne pišu na blog znak je da misle isto. Ali šute. Mnogi šute a puno znaju. I boje se na sve strane. Živ čovjek sve vidi ali puno više pamti. I duže, mnogo duže živi s tim. A ne smije ni reči a ne zna ni napisati. Stalno mi je u glavi njegov susret i njegove riječi.

Porodica njegovog oca je bila iz Kragujevca kao i i Igorovog oca. 

Obzirom da je jedan gospodin došao po njega da ga vodi, ovo sam saznala od Igorove sestre.  Žao mi je što nismo malo duže pričali. Ali, pokušat  ću što više prihvatiti njegov savjet.

Danas, je nevjerovatno kako se u nekim intervjuima pojavljuju sarajevski intelektualci Bošnjaci i pričaju da su bili protiv rata i učestvovali na prvom okupljanju ispred Skupštine. Drago mi je Co da si me vidio tog dana na TV i rekao Neri  da sam tvoja školska drugarica. Tada nije bilo ni stotinjak ljudi. Već tada su svi bili u sebi  indoktrinirani govorima rejsa i hodža, kardinalima i biskupima (samo su Franjevci bili i tada najbolji dio BIH) i popovima i  srbijanskim pravoslavnim velikodostojnicima. Neki danas mjenjaju retoriku (rejs Cerić) najgori. Ali religije su postale opijum za narod i ovo sve zbog toga nema napretka. Narod je ostao neprosvijećen i u njihovim kandžama.  Ovo ću govoriti i pisati dok sam živa.

U prilogu šaljem sliku iz dnevnog lista.


Pozdrav Saima


PS. Onima koji mrze Bosance  i Hercegovce želim u Novoj da nas još vise mrze, a one koji nas vole, da nas još vise vole.

Labels:

Friday, January 05, 2018

Tri slike


Plaža u Malinskoj, 1978. god: Co, Ferid i Srđo
Slika prva. Malinska, otok Krk. Godina, 1978. Plaža hotela, čini mi se, Jadran. Ljetovanje s rajom na moru. Aida i Ferid, Jasna i Srđo, Nera i ja. Bilo nas je koji smo u to doba radili a bilo nas je i studenata. Nije se razbacivalo s novcem ali se uvijek imalo dovoljno da se ode barem petnaestak dana na Jadran. I išlo se, svake godine na drugo mjesto. Prvo se išlo s roditeljima, kasnije, u srednjoj školi, s rajom, a nakon toga, za vrijeme studija, Jadran je ljeti bio obavezna destinacija. Da ne spominjem vremena kada se počelo raditi i kada je svaki mjesec na račun redovito lijegala plata od koje se moglo solidno živjeti i ponešto staviti na stranu.

Te godine smo na plaži upoznali familiju iz Slovačke. Otac, mati i kćerka. Te godine su uspjeli doći na Jadran, što je za njih bio veliki događaj jer putovati nisu mogli tek tako a i novca nije bilo u izobilju. Roditelji, fakultetski obrazovani ljudi, su nam pričali kako su u inostranstvo mogli putovati jednom u šest godina ali je kod kuće uvijek morao ostati neko od familije kao garancija da će se putnici vratiti s puta. Dok smo mi na ručak i večeru išli u hotel, oni su jeli na plaži, iz konzervi koje su ponijeli sa sobom. Kako su dani prolazili, na plažu su dolazili sa sve manje i manje stvari. Dušeci za vodu i neki drugi rekviziti za plažu su misteriozno nestajali.  Ali, za nas, tu nije bilo misterije. Naši novi prijatelji su, malo po malo, prodavali rekvizite kako bi mogli priuštiti da ostanu još nekoliko dana na odmoru kojeg su si mogli priuštiti veoma rijetko.
Videći šta se dešava, jedan dan Srđo predloži da naše nove prijatelje pozovemo na večeru i da ih dobro ugostimo. I bi tako. Otišli smo u jedan lijep restoran uz more i proveli veče uz obilno jelo i piće, ne štedeći pare. Željeli smo da našim prijatelji to veče ostane u sjećanju, da mogu pričati kako se živi u Jugoslaviji, toj zemlji na brdovitom Balkanu gdje je, dvadeset i kusur godina ranije jedan čovjek rekao Staljinu poznato NE. A Slovačka je (tada dio Čehoslovačke), godinama trpila teror Rusije, kao i sve ostale zemlje takozvanog Istočnog bloka.
Nakon ljetovanja, vratili smo se u Banjaluku, odmorni i spremni za nove radne pobjede u firmama u kojima smo radili. A tada ih je u Banjaluci bilo poprilično, a neke su bile pravi giganti za ono vrijeme i one naše prostore.

Banjaluka ovih dana
Slika druga. Banjaluka okićena zastavama. Ne države Bosne i Hercegovine, nego zastavama manjeg blentiteta nastalog u ratu, na zločinu i etničkom čišćenju isplaniranom u glavama suludih bosanskih nacionalista, od kojih je većina osuđena za ratne zločine, pod paskom istih takvih iz Beograda. Slavi se 9. januar, dan kada je 1992. proglašena srpska republika Bosna i Hercegovina. Slavi se dan koji je, faktički, bio povod ratu, uprkos nastojanjima vlasti iz manjeg blentiteta da krivicu prebace na referendum održan krajem februara te iste godine.
Banjaluka tog dana slavi protjerivanje polovine svoga prijeratnog stanovništva čija je jedina krivica bila što su nosili pogrešna imena i prezimena. To je bio osnovni i jedini kriterij koji je određivao sudbinu stanovnika grada koji je pod svoje okrilje primio mnoge koji su mu kasnije zadali smrtni udarac. Od tih vremena grad je postao sjedište srpskog nacionalizma (vjerojatno je to bio i ranije ali je taj nacionalizam bio skriven pod plaštom bratstva i jedinstva), koji danas provodi nova vlast na čelu s grmaljem iz okolice Laktaša (jednim od mnogih koji su u ona predratna vremena bili na braniku spomenutog bratstva i jedinstva, kuneći se u Tita i partiju da bi preko noći okrenuli ploču). Tenzije na nacionalnoj osnovi se potenciraju iz godine u godinu, sprečavajući one malobrojne protjerane koji bi se željeli u njega vratiti, nadajući se da je narod shvatio o čemu se radi i da će razum prevladati. Većini je već odavno jasno da od toga neće biti ništa. Na taj način se nacionalna „čistoća grada (i blentiteta) čuva od eventualnog zagađenja a narod drži u (moralnom) mraku dok ne dođu neka povoljnija vremena za ostvarenje krajnjeg cilja: pripajanje majci Srbiji, što je bio i glavni razlog svega što se u onim našim krajevima dogodilo.

Slike ispred autobuske stanice zadnjih mjeseci
Slika treća. Autobuska stanica na Predgrađu. Raja, većinom mladi, u redu strpljivo čeka da uđe u autobus koji će ih odvesti u Slovačku, državu u kojoj ih, kako kažu, čeka posao jer ga tamo gdje žive ne mogu naći. Neki od njih će raditi u fabrikama Samsung, Jasplastik, Medical Glas... U državi za koju su se borili njihovi očevi, ili i neki od njih, fabrika kao što su Samsung i Jasplastik nema. Braniči nacije ih uništili, rasprodali, radnike rastjerali a novac strpali u svoje džepove. Nema više Rudi Čajaveca, Incela, Jelšingrada... Pojela ih maca.
Prema pričanju nekih bolje upućenih u ono što se ovih dana dešava, tamo gdje se odlazi trbuhom za kruhom često se radi po 12 sati na dan, bez ugovora, plaćenog odmora, za satnicu upola manju od propisane. Ali, bez obzira na sve, ljudi odlaze jer nemaju drugog izbora. Jer, treba se jesti a nacionalizam se, kao što često ponavljam ali neki to još uvijek ne znaju, ne može namazati na kruh. A u godinama pred ovaj zadnji rat vjerovalo se da se samo treba riješiti nepodobnih i ulicama će poteći med i mlijeko.

Kakva ironija! Danas narod odlazi trbuhom za kruhom u državu čijim je građanima bivša Jugoslavija bila neostvariv san.


Volio bih znati šta danas priča Jana, zgodna kćer bračnog para iz Slovačke koji je imao sreću da se, bar na petnaestak dana, dokopa Jadrana. Da li se sjeća tog ljetovanja i grupe prijatelja iz nekada ponosnog grada Banjaluke koja ih je izvela na večeru? Da li je njoj jasno kako se situacija u relativno kratkom roku mogla toliko promijeniti pa oni, kojima je ono što smo mi imali bio nedostupan san, sada prihvaćaju nesrećnike iz zemje koja je taj njihov san nekada davno živjela?
Ako mene pitate za mišljenje, ne vjerujem da joj može biti jasno. Jer, normalnom svijetu tolika nacionalistička zasljepljenost nije objašnjiva. Samo u onim našim krajevima, gdje je mržnja prema drugima i drugačijima glavni poticaj življenja je moguće da se, godinu za godinom, na vlast biraju nacionalisti koji ne nude ništa drugo do pukog hranjenja tim istim nacionalizmom koji se, ne može, niti će se ikada moći, namazati na kruh.