SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Saturday, February 28, 2015

Rasadnik 2015.

Nerino radno mjesto
Zima se ove godine kod nas baš nešto neda. Zadnji dan je februara a temperature se ne dižu iznad nule. Snijega nema previše ali se ne topi. Od početka zime sam uspio samo dva puta izaći u backyard da podkratim grane drveta koje otima životni prostor jasminu, I to je bilo sve. Mnogo toga je ostalo samo u planovima jer ih mi, izgleda onaj odozgo, pokvari. Bojim se da bi se hladno vrijeme moglo nastaviti i da će zima preći u ljeto kao što nam se to ponekad znalo dogoditi.

Stručni dio posla
I Nerin rasadnik ove godine kasni. Obično sa sijanjem sjemena započne polovinom februara a ove godine stiže i zadnji dan mjeseca a rasada još nema. I njoj je zima pokvarila planove jer bi posao sijanja obično obavljala pod nastrešnicom a zadnje strane kuće. Ove godine za to nije bilo prilike pa se danas razbacila u kuhinji da bar nešto uradi. Kuhinja je pola dana bila u neredu: kesice sa sjemenima, mali plastični kontejneri u koje sije sjemena, malo veće plastične kutije u koje se kontejneri slažu da se kasnije mogu lakše zalijevati, kanta sa zemljom za rasadnik… Ove godine je i zemlja za rasad  „naš proizvod“, prosijana iz našeg komposta i ostavljena na suncu a kasnije na hladnoći da priroda uništi eventualne bakterije. 

Ja sam obavio svoj dio posla: pravljenje „zastavica“ na koje sam zapisivao o kojem se sjemenu radi kako bi kasnije lakše znali šta je posađeno a šta nije, šta je niklo, treba li nešto dosijati. A kao penzioneru mi je pripao i posao čišćenja nerede jer, kako kažu, za to mi ne treba neka posebna škola.

I "zastavice" su tu, moj doprinos
Nered u kući neće tako brzo nestati. Zasijana sjemena se prvo drže u kuhinji, gdje je toplije, da proklijaju, a kasnije ih prebacujemo u sobu sa krovnim prozorima gdje ih postavljamo na plafonske grede kako bi bila bliže izvoru svjetlosti. Tu će ostati sve dok biljke dovoljno ne narastu i dok na vani ne otopli. Ako je suditi po ovogodišnjoj zimi, ko zna kada će se to desiti.

Tako mi svake godine sa „zemljanim radovima“ počnemo jako rano, vjerujem prije naših seljaka u Bosni. A njih tamo i nema previše. Većina ih je sljegla u Banjaluku koja se uduplala iako je polovina grada devedeseti protjerano. To se zove život. Oni koji su rođeni na selu i trebali bi da se bave poljoprivredom sada šetaju asfaltom a mi se po američkim predgrađima bavimo povrtlarstvom. Ko je na dobitku, a ko ne, vrijeme će pokazati.

Friday, February 27, 2015

Zima 2015. - umjesto komentara

23. februara bila je izložba LUA Natašine grupe u Knjžnici Maksimir. Bilo je puno posjetilaca među kojima sam upoznala dvije banjalučanke - Cicu Martinović i voditeljicu tečaja Robertu Vilić (kćerku Jadranke Jaranović sa kojom sam odrasla na Veneciji). Bila je i prigodna zakuska, prijatna atmosfera i lijepe slike.

Uz natašinu I moju sliku, šaljem dvije slike drugih izlagača koje su mi se svidjele.


Pozdrav Enisa







Nataša - komentar na Enisin prilog

Draga Enisa,

po ovom bi se tvom prilogu moglo zaključiti da ja nisam izlagala, pa mi ne preostaje ništa drugo nego da ga dopunim.

Pozdrav, Nataša.



Sezan - predložak

V. Van Gogh - predložak

Labels:

Wednesday, February 25, 2015

In memoriam - Miroslav Kovačić

U Banja Luku sam otišla tužna, jer je ovaj vikend bila godina dana od smrti Tomine i moje sestre Ljerke. Takvi tuni trenuci me uvijek psihički pogode  i vrate u za nas bolnu prošlost, koja je u zadnjih 10 godina prepuna takvih događaja. Poslije porodičnog izlaska na groblje, cijala porodica se je okupila na ručku kod Tomislava. Ručak je bio u jednom laganijem, blažem tonu.

Drugi dan sam smogla snage da odenesem cvijeće i zapalim svijeću na grobu našem dragom prijatelju Miroslavu Kovačiću. Prije groblja sam otišla u posjetu njegovoj supruzi Milki. Razgovor je bio prijatan, iako sam vidjela bol na Milkinom licu. Rastali smo se s pozdravom od naših kolega diljem svijeta, i sa riječima da sad idem na Mirin grob.

Milka me je zamolila adresu i broj telefona naše Milkice Marjanović, da joj se zahvali za u naše ime objavljeno sjećanje na pok. Miroslava nakon 40 dana od smrti. Jučer sam to obećanje i ispunila. 

Dragi Mikroelektroničari širom svijeta, kako znate naš Miroslav je otišao tiho, baš kakav je u stvarnosti i bio, u julu prošle godine. Mislim da je na sahrani od našeg tima bio samo Šole, a za Marija ne znam?

S tihim odlaskom našeg dobrog, a iznad svega sposobnog kolege, prijatelja i šefa nismo izgubili samo mi, koji smo imali sreću da radimo sa njim, već  i naš grad u kojem je Miroslav znao da popravi sve što niko nije mogao. Izet je lijepo rekao: “imali smo sreću da smo mogli od Miroslava ponijeti znanje u svijet”, a posebno ja kao njegov prvi saradnik. Miro je bio tehnolog, a učio nas je elektroniku koja mu je bila blago rečeno hobi.

Nikad neću zaboraviti naše susrete u nekom od restorana, ili slastičarni u gradu. Znali smo popiti kavicu pok. Drago Laketić, pok. Slavica Jungić, pok. Miroslav, Šole, Baisa, Milka Marjanović i ja, s povodom da je neko od nas došao u naš grad. Naš krug se prebrzo smanjuje, a nama u sjećanju ostaju veseli susreti, nasmijana lica i vicevi koji su bili neminovnost takvih događaja. 

Milki, Neveni i Nenadu želim samo reći da budu ponosni, jer je Miroslav bio zaista velik čovjek. Dragi naš Miro počivaj u miru.

Vraćala sam se iz BanjaLuke, a u duši mi je bilo puno lakše, jer me je cijelo vrijeme pekao osjećaj da se nisam oprostila od takvog čovieka, a moji problemi i prilike mi to nisu do sad dozvolili.

Pozdrav svim kolegama Mikroelektroničarima i prijateljima širom svijeta.

Mirjana Stančić

Labels:

Sunday, February 22, 2015

U pet do dvanaest

Danima razmišljam da li da na prilog "U devet do jedanaest" napišem komentar ili da napišem prilog kao prošireni komentar, odlučih se za ovo drugo. Znajući sebe i moj vražji jezik ili mozak, ne mogu da se otkačim tih misli i evo danas pokušavam da mi neko odgovori na ove moje "teme i dileme"

Drago mi je da ga je Co postavio na blog.

Obzirom da sam živi svjedok tih događaja i mislim da dok sam pri pameti ni jedan detalj neće biti zaboravljen.

Prvi zemljotres sam doživjela u Čajevackoj zgradi u mojoj ulici Slavka Rodića, u stanu rođaka Velida Maglajlića poznatog banjalučkog stomatologa. Na četvrtom spratu te zgrade (u kojoj je poslije stanovala i nasa Nataša , pa odatle valjda i neka bliskost, iako se nismo nikad vidjele uživo), treslo se tako da se frižider isključio iz zida tj.  kabl se izvukao iz utičnice i dosao na sred kuhinje.

Kad je prestalo, pogledala sam kroz prozor i vidjela da su dimnjaci sa naše kuće popadali.
Strah je bio velik ali naše vjekovno zaboravljanje loših stvari dovelo je do toga da nas je ogroman broj prespavao u svojim kućama.


Na Bulevaru Revolucije ulična svjetiljka se savijala od kraja do kraja asfalta. Ne znam kojom sam brzinom stigla do kuće i kad sam vidjela da su mi roditelji, brat i ostala rodbina iz kuće živi, sve je bilo nebitno. Sestra je tad studirala u Beogradu.

Sve je stajalo, i firme i pekare i vodovod. Odmah je počela stizati pomoć i cijele Jugoslavije. U našoj ulici su bile cisterne sa vodom iz Osjeka, kruh/hljeb iz svih republika, poslije deke iz cijelog svijeta. Noći su bile hladne, svi smo pravili šatore u dvorištima, pomagali se komšinski, iznosili sve što je ko imao. To je bilo vrijeme koje sa pamti po svojoj ljudskosti i ljepoti.

Poštujem svačiji ukus i opredjeljenja, ali mene ovaj tekst podjeća na tekstove koji se koriste prilikom guslarske umjetnosti.

Ujutro sam se spremila na posao i negdje  oko devet sati rukovodioci su nam svima naredili da idemo kućama. Dok sam dosla do Vakufske palače ili Džinića palače,  kako je ko zvao , počelo se ponovo tresti. Mislim da je u tom trenutku svaki stanovnik Banja Luke rekao samo dvije riječi "Evo ga opet".

Ja sam, osjećajući da mi se tlo izmiče ispod nogu, imala toliko svijesti da dopužem do sredine ulice. Posljednja scena koju sam vidjela je bilo rasipanje djela džamije od minareta pa do vrha. Cigle su se raspale kao vatromet, prvo u zrak, pa onda cigla po cigla na zemlju.
Bio je lijep oktobar, sunčan, tako zvano "miholjsko ljeto". Sve je počelo funkcionirati u dobroj organizaciji i slozi komšija. Odmah u prvi nekoliko dana posjetio nas je drug Tito sa velikom delegacijom. 

Čitajući poemu gosp. Vujica, u mnogim strofama sam osjetila mnogo emocija koje sam sama doživljavala.

Onda sam počela razmišljati ko je taj gospodin. Da li je stvarno doživio zemljotres u Banjaluci ili je slušao o tome kako mu je prenošeno sa koljena na koljeno.

Prethodni moji Blogeri ga podsjetiše na nazive ulica . On stvarno ne pomenu vrijedne historijske spomenike, ne pomenu druga Tita, ne pomenu solidarnost svih ljudi bivše nam domovine.

Sad ne bih željela da me autor pogrešno shvati, ali nisam veliki stručnjak u pogledu književnih definicija ali mi ovo ne liči na poemu.

Onda me progone misli kako su nastajali silni mitovi. Od Kosovskoga pa nadalje.
Koliko nam je nevolje donijelo vrijeme o kojem nismo znali nikakve istine, ali i danas kad smo svjedoci događaja o mnogima se pišu neistine  O posljednjem ratu posebno. Tako mi je palo na pamet da uslikam sat u mom stanu i pitam se kad će doći to vrijeme koje sat pokazuje za nas koji smo imali sreću ili nesreću da se rodimo i živimo na Balkanu.

Voljela bi da mi se javi autor. Više volim i kad me razuvjere u nekim mojim stajalištima i kad me napadaju nego kad se šuti.

Meni sad bi lakše, pozdravljam vas. Posebno mog komšiju Madu iz Banja Luke, koja je sad u Sarajevu.

Labels:

Wednesday, February 18, 2015

Posjeta Delftu

Dok su kod mene ovdje danima temperature ispod nule i gotovo ne izlazim iz kuće, lijepo se prisjetiti prošlog ljeta kada smo šetali holandskim gradovima i uživali u toplom vremenu i interesantnoj arhitekturi koja čovjeka ne može ostaviti ravnodušnog. Kada se nađem u gradovima koji imaju dušu koju su im udahnuli građevinski neimari još prije nekoliko stoljeća pitam se šta je razlog da kod nas mnogi gradovi, i pored nespornih prirodnih ljepota na kojima su izgrađeni, izgledaju nasađeni naopako, bez neke osmišljene cjeline, nikad dovršeni i uvijek u nekom čekanju boljih vremena. U Nizozemskoj su me oduševila jezgra starih gradova sačuvana do današnjih dana, bez novih, visokih građevina koje narušavaju sklad prirode i čovjeka i gdje se svako dobronamjeran mora osjećati prijatno.

Jedan od gradova koji smo posjetili zadnjih dana je mali gradić Delft, manje od pola sata vozom od naše baze u još jednom lijepom gradu, Leiden-u, o kojem je Saima već nešto pisala. Odlučili smo se za odlazak u Delft iznenada, jednog popodneva, kupili povrtanu kartu i sjeli u lokalni voz koji je na stanicu stigao za pet-šest minuta. Nismo se pošteno ni skrasili na svojim sjedištima a na ekranu u vozu smo vidjeli najavu da stižemo u Delft. Mala stanica na kojoj smo se našli je bila djelomično zatvorena jer se odmah ispred nje gradi nova. S desne strane stanice nalazilo se stajalište tramvaja ali smo se mi odlučili za šetnju jer nam se nikuda nije žurilo. Nakon 7-8 minuta hoda stigli smo do prvog kanala koji nas je vodio ka centru gradića. Hodali smo polako, uživajući u ljepoti koja nas je okruživala. Nismo imali mapu grada ali smo se nadali da nećemo zalutati jer je centar grada mali i čovjek se može lako orijentirati. Hodali smo nasumice, prelazeći mostiće kada bi nam se učinilo da je nadrugoj strani nešto interesanto za pogledati, ponekad bi slijedili turiste kojih je bilo prilično, a kada bi osjetili umor, sjeli bi u kafić uz kanal da popijemo espresso ili piće. U gradu se osjećao nekakav poseban mir. Niko nije žurio, na uskim ulicama gotovo nije bilo auta, a ni biciklista nije bilo puno. Kameru sam potezao često jer sam htio zabilježiti svaki interesantni detalj, zgradu, pogled.

Spremajući se na put u Holandiju, proučio sam turističke informacije o gradu i unaprijed znao da nam neće biti dosadno. Iza svakog ugla nas je privlačila neka nova starina, interesantna trgovina, restoran s stolovima i stolicama uz sami kanal, spomenik... Išli smo nasumice i već utrošili dosta vremena kada smo se našli na prostranom gradskom trgu na čijem se jednom kraju nalazila Nova crkva s tornjem visokim 109 metara. Znao sam da se s tornja pruža prekrasan pogled na grad i okolinu pa smo odlučili da se u to i sami uvjerimo. Kada smo se našli unutar zidina crkve bilo je prošlo četiri i trideset. Osoba koja je prodavala karte za posjetu tornja nam reče da se toranj zatvara u pet sati poslijepodne i da ga možemo posjetiti ako se za 25 minuta možemo popeti i vratiti nazad.  Iako smo zašli u godine, a meni je srce početkom aprila počelo „preskakati“, kako se to dešava s godinama, odlučismo se za tu avanturu. Nisam htio propustiti priliku da s vrha tornja razgledam okolinu jer nisam bio siguran da će mi se prilika da posjetim ovaj kraj ponovo pružiti. Nera i ja smo žurno grabili veoma uskim stepenicama ne obraćajući pažnju na broj otkucaja srca koji se rapidno povećavao. Najteže je bilo kada smo se morali mimoići sa posjetiocima koji su se vraćali nazad. Prostor je bio tako uzak da su se morale koristiti posebne „tehnike“ za „mimoilaženje“. Nekako stigosmo do prve terase s koje se pružao prelijep pogled na gradić i okolinu. Slikao sam a u isto vrijeme strijepio da ne ispustim kameru ili, nedaj bože, ne napravim kakav pogrešan potez jer je na terase puhao jak vjetar a ni ograda mi se nije činila posebno visoka.

Nakon par minuta nastavismo penjanje. Na putu nismo sreli nikoga. Vjerojatno smo bili zadnji posjetioci tornja pa nas je pomalo počela hvatati panika da ne ostanemo zatvoreni u crkvi do slijedećeg dana. Stigosmo do druge platforme. Pogled je bio još veličanstveniji ali i vjetar je bio jači. Razgledasmo na brzaka okolinu, ja napravih nekoliko snimaka pa brže nazad. Spuštanje je išlo lakše ali i za njega je trebalo dosta energije. Žurili smo da se vratimo na vrijeme i nigdje se nismo odmarali. Stigli smo do izlaza na vrijeme. Naš strah da bismo mogli ostati zatvoreni u tornju je bio bespredmetan. Primijetio sam da na ulazu i izlazu postoje automatski brojači koji vode evidenciju o broju posjetilaca. Nas dvoje smo bili posljednji.

Na izlazu iz crkve nas je ponovo dočekao prekrasan ljetnji dan bez daška vjetra. Bilo je vrijeme da se nešto prezalogaji. Bašte restorana na trgu su bile pune ali svi meniji su bili standardni pa smo odlučili da još malo prošetamo i pokušamo naći neko drugo mjesto gdje ćemo se odmoriti, prezalogajiti, i onda zaputiti nazad u Leiden. U jednoj od sporednih ulica ugledasmo restoran s ovećom baštom koji je bio pun mlađe raje. Izgledao nam je privlačno a i meni je bio raznovrsniji. Sjedosmo za stol u čošku i prije nego što smo popili piće, bašta je bila puna. Bio je to znak da je hrana dobra u što smo se i sami uvjerili. Nakon još jedne runde pića i lješkarenja na toplom ljetnjem popodnevu, zaputismo se nazad prema željezničkoj stanici. Put nas je ponovo vodio preko glavnog trga na kojem su bašte restorana također bile prepune gostiju. Grad svake godine posjećuje veliki broj turista pa nije ni čudo što su restorani puni, naročito za lijepa vemena.

Na putu za željezničku stanicu smo obišli neke nove dijelove grada. Arhitektura je bila ista, nepromijenjena stotinama godina. Kanali, mostići, male trgovine i restorani s baštama su krasile ovaj gradić od oko sto hiljada stanovnika koji, čini mi se, živi život o kojem u ovim godinama sanjam.

Za kratkog poslijepodnevnog posjeta sam napravio stotinjak slika a nekolicinu sam izabrao za ovaj prilog za one koje putovanja još uvijek privlače. Delft je gradić koji svakako vrijedi posjetiti.















Labels:

Tuesday, February 17, 2015

U zdravom tijelu zdrav duh

Skoro 50 godina između
Josipa Matoševića znam još od djetinjstva. Nismo se puno družili ali smo živjeli relativno blizu, ja na Predgrađu a on Trapistima, pa su nam se životni putevi ponekad ukrštali.. Bili smo ista generacija u Tehničkoj školi iako nismo išli u isti razred. Iz tog doba se sjećam Josipove ljubavi prema gimnastici koja se u Tehnici posebno njegovala. Iz nešto  kasnijih vremena u sjećanja su mi ostali naši razgovori o putovanjima po Evropi što je Josip često upražnjavao. Pomalo sam mu zavidio na tom njegovom „hobiju“ jer sam oduvijek imao želju da vidim svijeta ali u životu nisam imao baš puno prilika da te svoje želje i ostvarim. Za vrijeme dok sam bio zaposlen u Profesionali imao sam priliku da posjetim nekoliko evropskih zemalja ali se to nije moglo porediti s putovanjima u privatnom aranžmanu, kada čovjek sam bira kuda će otići  i šta će obići.

Komšije u istoj zgradi na Starčevici, ponovo smo se sreli u Zagrebu 94. gdje se Josip „dobrovoljno“ preselio kao većina nas ostalih koji se sada sastajemo ovako virtualno.

Nedavno smo se ponovo sreli, ovaj put u stanu Matoševića na Jarunu gdje Josip provodi svoje penzionerske dane. Stigao je do penzije, to je istina, ali se još uvijek drži kao mladić. Iz razgovora sam saznao da se još uvijek bavi gimnastikom a kao dokaz mi je poklonio fotos na kojem se ovo o čemu pričam najlbolje vidi. Šta reči, nego, mašala. Dok ja samo živim u uvjerenju da još uvijek mogu uraditi neke stvari kao prije trideset i više godina, kod  Josipa nema dilema.  Evo ovih dana sam probao neke vježbe kojima nas je učila Ćamila u Tehnici i vrlo brzo se uvjerio da su neka vreman davno iza mene i da se moram pomiriti s stvarnošću. A Josip? Dovoljno je pogledati sliku i sve je jasno.

Pored svog odličnog fiziškog izgleda, Josip me je iznenadio bistrim umom koji, čini mi se, s godinama postaje sve oštriji. Kada smo se prisjećali dana djetinjstva sjedeći do kasno u noć prije mog povrtaka u USA, Josip me je prosto oduševio nekim detaljima koji su iz mog mozga davno izhlapili. Ta njegova sjećanja su mi pomogla da se vratim u ta davna vremena  i u mislima obiđem neka mjesta koja sam skoro potpuno zaboravio.

Kada malo bolje razmislim, opet su naši stari bili u pravu. Ona njihova „U zdravom tijelu, zdrav duh“ se još jednom pokazala tačnom. Josip je najbolji dokaz za to.

Monday, February 16, 2015

In memoriam - banjalučki McDonald's

"Pokojnik"
Razvijala se Banjaluka u ovih zadnjih dvadeset godina od rata brzo, gradili su se novi objekti, nicale nove ulice i bulevari, otvarale se nove trgovine. Novca je bilo, što od ratnog plijena (trebalo je taj prljavi novac negdje oprati), što od “privatizacije” (popularnii naziv za pljačku društvene imovine koju su stvarali svi, pa prema tome i masa protjeranih) i prodaje društvenih firmi, a nešto i od poreza naplaćenog od onih koji nemaju veze s vlastima pa ga moraju plaćati.

Grad je pun novih trgovina koje prodaju robu iz cijelog svijeta ali ništa nije privuklo toliku pažnju građana Banjaluke kao otvaranje McDonald’s-a, najpoznatijeg restorana brze hrane na svijetu. Otvoren je McDonald’s u prostorima nekadašnje trgovine obuće Borovo u Batinom prolazu na radost mnogih. Svečanom otvaranju prije nešto više od dvije godine je prisustovalo na hiljade građana kao da se radi o nekom izuzetno važnom događaju. Razloge takvom reagiranju mogu samo nagađati. Predpostavljam da je to za mnoge iz manjeg blentiteta značilo “izlazak” na zapad koji im je postao teško dostupan poslije svega što su oni koji su ga “stvarali” radili u Bosni početkom devedesetih.

Hrlila je raja u McDonalld’s u početku ali je euforija brzo splasnula. Mislio sam da je to zbog kvaliteta hrane ali ako je suditi po izjavama Banjalučana, glavni razlog su visoke cijene. Banjalučki čevap, dakle, nije razlog zatvaranju McDonald’s-a već  potrošački džep. A ovdje kod nas u USA u njemu se hrane najsiromašniji, uglavnom oni koji žive od državne pomoći. Svi oni koji drže do sebe ga zaobilaze u širokom luku a tamo u starom kraju  je to bilo prestižno mjesto za izlazak za koji se mora odvojiti malo više para.

U McDonald’s sam u životu ušao samo par puta, I to samo onda kada nisam imao drugog izbora. Kada sam bio u posjeti rodnom gradu krajem prošle godine ni na kraj pameti mi nije bilo da svratim u njega iako sam ga ovjekovječio kamerom ne znajući da će par mjeseci kasnije i on biti dio istorije. Tako Banjaluka osta bez objekta koji je novopridošlim u grad davao osjećaj pripadanja civiliziranom svijetu. Na njihovu žalost to ne potraja dugo.A dok im je veliki baja onaj koji vedri i oblači, od zapada ionako neće biti ništa. 

Sunday, February 15, 2015

Zima 2015.

Pissarro - predložak

Sivo!
Oblaci, magla, kiša, snijeg.
Vlaga.
Hladno.
Danima!

Ljudi,
ozbiljni, bez osmijeha,
bez iskre svjetlosti u očima.
Starost, bolest, nemoć, strah su oko mene.

Ljeto,
je u meni.
Sunce, žito, cvijeće, radosti života.

Boje,
vrište u meni.
Hoće van.
Puštam ih.
Slobodne su,
na mojim slikama.


Nataša

V Van Gogh - predložak
Paul Gauguin - predložak
Nataša - bez predloška

Labels: ,

Saturday, February 14, 2015

In memoriam - dr John Murray

Neku veče, dok sam se pripremao za TV prijenos hokejaške utakmice mojih Pingvina i Red Wingsa iz Detroita, zazvoni telefon. Na drugoj strani žice moj bivši radni kolega, zamjenik direktora biblioteke Pravnog fakulteta Rao. Čujemo se redovito, ponekad odemo na ručak, priskačemo jedan drugom u pomoć kada zatreba. Obično me zove po danu pa me je ovaj poziv uveče zabrinuo. Mora biti nešto važno, pomislim, inače me ne bi zvao. Nakon uobičajenih uvodnih riječi, Rao pređe na razlog njegovog iznenadnog poziva. Umro je doktor John Murray, profesor na pravnom fakultetu, savjetnik i bivši predsjednik Duquesne univerziteta. Smrt je sviju iznenadila. Iako je ušao u 82. još uvijek je radio. Nije bio bolestan, još dan ranije je bio u učionici prenoseći svoje znanje novoj generaciji budućih pravnika. Bio je izuzetno cijenjen među svojim kolegama profesorima, na univerzitetu, u gradu Pittsburgh-u i šire. Autor preko 25 knjiga iz oblasti prava koje se koriste na svim pravnim fakultetima u USA, dobitik mnogih priznanja. Bio je čovjek. Veliki.

Dobro sam ga poznavao, još od dana kada sam 94. stigao u Pittsburgh kao izbjeglica iz Bosne u kojoj je još bjesnio rat.  Već krajem oktobra iste godine sam dobio posao u računarskom centru Duquesne univerziteta. Pozicija, kompjuterski tehničar, osoba koja rješava probleme s računarima, računarskom opremom, mrežama, programima... Stalni posao uz sve pripadajuće benefite. Ogroman korak na putu u bolju budućnost. Konačno sam, nakon dvije godine počeo ponovo „normalno“ raditi, ako u to ne računam onih par mjeseci kad sam bio zaposlen u Zagrebu, naravno uz minimalnu platu i nikakve benefite.

Raja na poslu me lijepo primila iako sam bio jedini koji je stigao „sa strane“, lošeg engleskog, s prepoznatljivim akcentom. Bila je to mala grupa, složna, pod rukovodstvom menadžara odjeljenja tehničke podrške Brune Mastroiania. Prve dane sam provodio sa jednim od najiskusnijih tehničara, Ken Maker-om, koji me je upoznavao s poslom, univerzitetom i njegovim ljudima, objašnjavao procedure i pravila posla. Iako mi tehnička podrška nije bila specijalnost, a uz to sam već više od dvije godine bio van glavnih trendova u oblasti računarske tehnike, uhodavanje je išlo bez problema, čak uz moj „bosanski“ engleski koji, čini mi se, nikome nije smetao. Ljudi su bili ljubazni, svi su me srdačno primali. Osjećao sam se kao član jedne velike familije, što je Duquesne University tih godina i bio.

Već prvi dan sam riješio problem koji je za Kena bio pretežak. Vrlo brzo sam učio i već nakon par mjeseci sam stvari čvrsto držao u svojim rukama. Rješavao sam probleme koje drugi tehničari nisu mogli riješiti koristeći logiku, dugogodišnje iskustvo i informacije koje sam pronalazio na Internetu. Ken nikako nije mogao shvatiti kako sam se brzo snašao. On je uz sebe stalno nosao teku u kojoj je zapisivao probleme i  načine na koji ih je riješio ali mu to često nije puno pomagalo. Za razliku od njega, ja sam poznavao osnove operativnih sistema i programa, i uz pomoć dodatnih informacija s Internetu, vrlo brzo sam pronalazio rješenja. Hodajući prvih dana s njim, upoznao sam gotovo cijeli univerzitet, bio u sve i jednoj zgradi osim tkz Admin Building u kojoj je smješteno rukovodstvo univerziteta i najvažnija administrativna odjeljenja. Za ovu zgradu je bio zadužen Joe Walsh, Irac, koji je važio za najboljeg tehničara, i koji je na pozive iz ove zgrade odmah odgovarao. Presjednik univerziteta i njegovi pomoćnici su imali poseban tretman i morali su imati najbolju podršku.

Jednog dana, par mjeseci nakon mog dolaska, pozva me moj šef Bruno u kancelariju. „Milane, predsjednik univerziteta ima problem sa svojm kompjuterom a Joe nije na poslu. Otiđi tamo i vidi o čemu se radi. Molim te budi pažljiv da nešto ne pokvariš jer se radi o računaru doktora Murray-a. Ako budeš imao problema nazovi me, ja ću doći da ti pomognem.“


Admin Building, na slici lijevo
Odmah se zaputih na peti sprat adminitrativne zgrade gdje se nalazila kancelarija predsjednika. Bio sam nervozan, što zbog mojeg lošeg engleskog, što zbog činjenice da se radi o predsjedniku univerziteta o kome sam malo znao. Nisam znao kakav je čovjek, kako će reagirati kada se pojavim u njegovoj kancelariji i na mom bosanskom engleskom započnem konverzaciju! U glavi su mi se vrtila svakojaka pitanja. Šta ako ne budem znao kako da riješim problem? A šta ako pogriješim i napravim još veći problem? Možda izgubim posao a tako sam se lijepo uklopio u ekipu! Atmosfera na univerzitetu, radno vrijeme, godišni odmor, fleksibilno radno vrijeme, relativno dobra plata, sve me je podsjećalo na naš socijalizam, samo još malo bolji. Raja na poslu me odlično primila, mnogi korisnici kojima sam pomogao su me prijateljski pozdravljali kada bih ih sreo na kampusu, okolina je bila lijepo uređena, prijatna oku. Zašto me Bruno poslao, mogao je poslati Kena ili nekog drugog? On bi se bolje snašao i znao bi se izvuči ako nešto zabrlja.

Dok sam tako razmišljao, nađoh se na zadnjem, petom spratu zgrade, u kancelariji sekretarice predsjednika Carol. Primi me ljubazno. Odmah me upita odakle sam jer je prepoznala moj akcent. Kada joj rekoh da sam došao iz Bosne, iznenadi se i započe s pitanjima. Kada sam stigao u USA, kako sam se snašao, imam li familiju, šta je sa njima, imam li još koga u Bosni? Znala je dosta o ratu, vidjela je stradanja nevinog svijeta na televiziji ali nikada nije srela nikoga iz tih krajeva. Odgovarao sam najbolje što sam znao. Nisam primijetio da joj smeta moj akcent. Ta činjenica i njen ljudski odnos prema meni mi je pomogao da moja napetost popusti, da se ne osjećam nelagodno. Reče da predsjednik trenutno nije u kancelariji i da mogu sjesti za računar i pogledati o čemu se radi.

Problem nije bio težak. Vrlo brzo sam ga riješio. Rekoh Carol da će sve biti u redu a ona se iznenadi kako sam to brzo uradio. „Imam i ja jedan problem, možda mi možeš pomoći?“ reče. „U stvari, ne radi se o pravom problemu, već ne znam kako da nešto uradim“. Samo što sam sjeo za računar da pogledam o čemu se radi, na vratima se pojavi visok, markantan stariji muškarac i pozdravi. Carol odmah uskoči i objasni došljaku o čemu se radi.

John, ovo je Milan, tehničar kojeg je poslao Bruno. Upravo je popravio tvoj računar. Moraš ga upoznati, on je izbjeglica iz Bosne i nedavno su ga Bruno i Linda (moja direktorica) primili u Bruninu grupu.“

I tako ja upoznah doktora Johna Murraya, predsjednika univerziteta, osobu zbog koje je samo dvadesetak minuta ranije kroz moj mozak  proletjelo na stotine pitanja, uvukao se strah, gotovo nestala nada u novi život.

Rukovasmo se. Poče razgovor. Prijatan. Opet pitanja o Bosni, ratu, meni, familiji. Nisam osjećao nikakav strah niti nelagodnost. Doktor Murray je bio lak sugovornik u čijem društvu se čovjek osjeća prijatno. Nije pokazivao nikakvu nadmoćnost niti omalovažavanje kakvo se moglo osjetiti kod nekih ljudi iz naših krajeva. Sjećam se nekih direktora iz Profesionale i Rudi Čajaveca s kojima nikada nisam ni riječ prozborio jer su držali „nivo“ a ovdje ispred mene je čovjek koji je toliko toga postigao u životu, koji je cijenjen u univerzitetskim krugovima cijele USA, a koji sa mnom razgovara kao da sam mu ravan. Ni njemu nije smetao moj engleski, moj problem da nađem prave riječi da odgovorim na njegova mnogobrojna pitanja. Nije ih postavljao tek tako, iz obzira. Osjećao sam da se iskreno zanima za moju sudbinu, za situaciju u Bosni, za rat. 

Ostadosmo u ragovoru dobrih pola sata. Na kraju mi reče da mu je drago da sam se uspio izvući iz Bosne i rata i da sam dobio posao u računarskom centru. „Dobro došao u ovu našu veliku familiju!“, reče na kraju. „Nadam se da će ti se ovdje svidjeti.“

Kada je otišao u svoju kancelariju, pokazah Carol kako će riješiti svoj problem. Bila je jako zadovoljna jer joj je to omogućavalo da svoj posao obavlja mnogo lakše. Za mene je to bila sitnica a za nju velika pomoć.

Pozdravih se sa Carol i zaputih nazad nizbrdo ka Rockwell Hall-u gdje su se nalazile naše prostorije. Bio sam zadovoljan. Moj prvi posjet Admin Building-u je bio uspješan. Dr Murray i Carol su bili zadovoljni i moja strahovanja za budućnost su nestala. Uz to, upoznao sam dvoje divnih ljudi sa kojima ću, tako će budućnost pokazati, kasnije mnogo češće kontaktirati.

Čim sam ušao u naše prostorije priđe mi Bruno i pohvali za dobro obavljeni posao. Carol ga je odmah nazvala i sve ispričala. Položio sam veliki ispit. Bio sam osoba na koju je mogao računati.

Sutradan, dok sam se ujutro penjao ulicom od naše zgrade prema pravnom fakultetu idući na „zadatak“, primijetih da mi neko maše iz auta koji je upravo skretao desno prema Admin Buildngu koja se nalazila na vrhu brda i dominirala cijelim kampusom. U prvom trenutku pomislih da se radi o grešci, da me je neko zamijenio sa nekim drugim a onda primijetih da je za volanom dr Murray. Pogledah oko sebe da budem siguran da predsjednik univerziteta ne maše nekom drugom. Bio sam sam na trotoaru. Mahnuh mu a on otpozdravi i polako produži uz brdo prema svojoj zgradi. Ovaj njegov gest me iznenadio, nisam ga očekivao. Tek jučer sam ga upoznao i nisam bio siguran da me je zapamtio. Tek kasnije sam shvatio da je doktor Murray takav čovjek. Prema svakome se odnosi s velikim poštovanjem i njegov jučerašnji razgovor sa mnom i ovo današnje mahanje nisu bili samo akti čiste kurtoazije.

Od tog dana sam preuzeo Admin Building i bio zadužen za nju sve do mog prelaska na Carnegie Mellon University dvije i pol godine kasnije. Carol i jasmo postali prijatelji, gotovo raja, a sa predsjednikom sam također veoma često razgovarao. Uvijek su to bili zanimljivi razgovori koji su me svaki put uvjeravali da sam imao veliku sreću kada sam dobio posao u organizaciji u kojoj vlada neka posebna atmosfera. Administracija je vodila računa o zaposlenim, nije se osjećala napetost kao u ostalim američkim firmama. Kasnije sam saznao da je to bila zasluga dr Murraya koji je na univerzitet došao par godina prije moga dolaska u Pittsburgh. Od univerziteta, koji je bio na granici propasti, napravio je organizaciju kojoj je cijena u ovom dijelu USA svakim danom rasla. Postojeći objekti univerziteta su adaptirani, na kampusu su nikle mnoge nove zgrade, uloženo je mnogo novca i truda na uređenju i uljepšavanju svih prostora, zapošljavani su profesori koji su iza sebe imali zapažene rezultate. Zaposlenima su poboljšani benefiti, naročito ulaganje u penzione fondove. Rezultate toga sam razumio tek mnogo kasnije kada sam više naučio o američkom kapitalizmu i položaju zaposlenih i kada sam počeo razmišljati penziji.

Kada sam se nakon nešto više od dvije godine vratio na univerzitet, ovoga puta na mjesto menadžera za informacione tehnologije na Pravnom fakultetu, nastavljeno je moje druženje sa Carol i doktorom Murrayem. On je par godina po mom povratku napustio mjesto predsjednika i potpuno se preselio na Pravni fakultet gdje je godinama predavao. Ured mu je bio na gornjem spratu novoizgrađenog krila fakulteta koje je nazvano po njemu. U njemu su bile smještene kancelarije profesora, dekana i prodekana fakulteta, uz sale za sastanke i proslave. Pored svog posla na Pravnom fakultetu, dr Murray je vršio funkciju savjetnika predsjednika univerziteta, uz druge poslove na nivou grada i šire. Iako sam sada ja bio „gazda“ i imao tehničare koji su rješavali računarske probleme, kada bi me Carol nazvala s nekim problemom, odlazio sam lično. Bila je to prilika da se ispričamo a vrlo često bi se tu zatekao i doktor Murray pa bi sve troje prijatno časkali. Trudio sam se da za njega sve bude u savršenom redu. Kada bi prilikom nastave koristio audio i video opremu, obavezno sam odlazio prije njegovog časa da provjerim da je sve u redu da ga ne bih doveo u nezgodnu situaciju. Cijenio je moj trud i ja sam to znao. Za Božić sam od njega svake godine dobijao flašu dobrom vina i kutiju čokoladnih bombona. Par dana prije Božičnih praznika Carol bi svratila u moju kancelariju da mi čestita praznike i donese poklon. Bio je to znak pažnje koji mi je puno značio. Meni, izbjeglici iz Bosne, koji je, dobijajući posao na univerzitetu, ponovo stao na svoje noge nakon zla koje me je u rodnom gradu zateklo. Bio mi je to podsticaj da se još više trudim, da se na taj način bar malo odužim za sve ono što je za mene i moju familiju učinjeno. Jer, radeći na fakultetu na čijem čelu je bio doktor Murray, shvatio sam da na svijetu još ima dobrih ljudi koji cijene poštenje i ne dijele ljude na podobne i nepodobne kao što je to bio slučaj kod mnogih u sredini u kojoj sam rođen i gdje sam odrastao.

Već duže vremena planiram da svratim na Pravni fakultet, da se vidim sa rajom s posla, bar onima koji su još uvijek tamo, ali mi hladno vrijeme stalno kvari planove. Planirao sam da svratim i do kancelarije doktora Murraya, da ga pozdravim i da malo popričamo. Carol već duže vremena nije tamo. Otišla je u penziju i od tada sam je sreo samo par puta. Doktora Murraya više nikada neću sresti. On nije otišao u penziju. Ako je onako kako vjeruju pravi vjernici, doktor Murray je sada u raju. Zalužio je to svojim poštenjem i radom, odnosom prema običnom čovjeku. Bio je ono što neki neće nikada biti. ČOVJEK. U pravom smislu te riječi.

Labels: ,

Friday, February 13, 2015

U devet i jedanaest







Živko Vujić

U DEVET I JEDANAEST
Poema o zemljotresu u Krajini
(ili 11 slika za 11. minut)











1. slika
Zadrhta sve što stoji i što se miče
Život posta dio tužne oktobarske priče

Desi se ono što očekivao nije niko
Zastade dah – uplaši se malo i veliko

Zadrhta grab i jasen – cer i bukva
U bari šaš – ispod vrbe zukva

Sa hrasta opade žir – grana se slomi
Zabrujaše gorom neobični vjetrovi

Uzleti kos – dva goluba – vrabaca jato
I grlice zbuni dotad nepoznato

Ko se to usudi - ko to isplanira
Da prestravi divljač – iz čista mira

Pijetao zijevnu – gusan raširi krila
Ko ih to uznemiri – kakva je to sila

Na saću u košnici zadrhtaše pčele
Mravi se uzmuvaše – ose su se smele

Ko im to kućice snažno zaljulja
Ko je ta sila – kakva je to hulja

Ovce i konji iznenada podigoše glave
Poskočiše svinje – zbuniše se krave

Zbuni se i pastir pred svojim stadom
Kad oblake prašine ugleda nad gradom

Zapitaše se vidovnjaci i babe-gatare
Šta se to zbiva – ko to želi da ih satare

Bijaše to tačno prije četrdeset pet ljeta
Banjaluka začas posta centar svijeta



2. slika
Ispraćala Krajina miholjsku sušu
Kad Neman naumi da iščupa joj dušu

U milion duša useli napetost i strah
A Banjaluku htjede da pretvori u prah

U dvadesetom vijeku – krajem šezdesetih
Zvona se oglasiše sa zdanja svetih

Kao nikad prije – s podzemnim hukom
Pokrenuta iznenada avetinjskom rukom


3. slika
Razljućen i bijesan Podzemni ubica
Zaprijeti svima – redom skameni lica

Podzemna grmljavina uznemiri okolna sela
Razdrmana brda zamutiše potočiće i vrela

Utroba odjekivaše kao kaca prazna
Da li je to usud ili božja kazna

Da li se to računi svode – pravi red u Vrtu
Možda je Tvorac odlučio da podvuče crtu

Možda se sateliti zbuniše pred kompasom
Zvijezde sudariše – zaprijetiše sudnjim časom

Zasađeno i nezasađeno poče da se povija
Sve što stoji (što se kreće) – s njima i ja

  
4. slika
To je kao da je svemir izgubio ravnotežu
A ti misliš da ti noge u okove vežu

To je kao kad se iznenada zaljulja lađa
A ti ne znaš šta se zapravo događa

To je kao kad iznenada nestane struje u noći
Trzneš se i nemoćan čekaš kad će mrak proći

To je kao kad se zemlji grči utroba njena
Zapanjeni ljudi se zgledaju lica skamenjena

To je kao kad strašni div bljuje svoj bijes
Oko sebe kao tajfun ruši – čini urnebes


5. slika
Zaškripaše kuće – zaigraše neboderi
Popuca staklo – pootpadaše lusteri

Zanjiha se dimnjak – pade na ulicu – u vrt
Svemu što se miče po gradu zaprijeti smrt

Rasrdi se Neman – neki snažni div
Zbuni se i uplaši svako ko je još živ

Misao ista uspaničene na okupu drži
Kako od bijesne Zvijeri biti brži

Histerična Neman htjede – tu nema dileme
Da pokaže svoju snagu – zaustavi vrijeme

Veliki teret naumi da zbaci s leđa
Zanjiha se voda i obala – njiva i međa

Šta se iznenada desi nikome jasno nije
Zbog čega se sve nađe na rubu provalije

Niko na planeti ne bijaše spreman
Da se isprsi i ukroti rasrđenu Neman


6. slika
Strah u očima – blijedo zgrčeno lice
Zaglavljena vrata – srušene stepenice

Kako što prije dotaći ruke što vire
Pitanje je koje užurbane spasioce razdire

Da li još iko pod ruševinama diše
Pitanje je koje znači od života više

Žice pokidane – krovovi u zidove uronili
Mašine stale – dimnjaci Celuloze na gomili

Zgrade Opštine Pozorišta i Doma kulture
Dan ranije lijepa zdanja – tada ružne karikature

Ispred Pošte gomila bicikla zdrobljena
Raspuklo stablo kestena – lipa prepolovljena

„Folksvagen-buba” spljoštena – kamion u jarku
Prva pomoć uz stablo lipe – bolnica u parku

Pod kestenom auto-prikolica i u njoj ćebe
Rodno mjesto prvog plača tek rođene bebe


7. slika
Oktobar je po lipama sipao bakarnu pozlatu
Kad se zaustaviše kazaljke na gradskom satu

Probuđena Neman uvijena crnim plaštom
Zaprijeti Krajini kobnim rušilaštvom

Vrijeme na Trgu Krajine – dragi grade
U devet i jedanaest iznenada stade

Onih nekoliko sekundi po mozgu kopka
Da to nije neka apokaliptična klopka

Ko Alu naljuti – ko joj tako napakosti
Pa ni prema kome ne imaše milosti

Otploviše u svijet riječi nestvarne
Na medijima svjetskim vijesti udarne

Odmah potom u eter ode stravična slika
Poklekle Gimnazije i posrnulog Titanika

U samo dva dana – voljeni moj grade
Ostavi te Neman bez radosti i nade

Bijaše to prije četrdeset pet oktobara
Kad Avet naumi sve redom da poobara


8. slika
(Uprkos svemu) pod Kastelom dok Neman ljulja
Kuvaše se kazani puni vojničkog pasulja

Petog dana ispred “Kosmosove” kapije
Radnici saslušaše direktorove instrukcije:

“Čeka nas obnova – naprijed u nove pobjede”
Neko zapjeva – neko kolo kozaračko povede

Bilo gdje da pogled krene – svuda iste slike
Šator do šatora ispred zgrade male i velike

Na livadi do Elektrotehničkog fakulteta
Dva ogromna šatora nabrzinu razapeta

Redovi za hljeb i vodu – ćebe izlizano
Za radnika studenta – dijete nenaspavano

Zvjezdano nebo – ljuti mraz steže
Panični strah za srce se veže

Auto-prikolice vagone šatorska krila
Ponoćnom izmaglicom hladnoća obavila

Jutarnju hladnoću može li iko da zaboravi
I one svjetlucave suze na smrznutoj travi

9. slika
Strašni tutanj i podzemnu jeku
Useli Neman u srce u čovjeku

Podzemna grmljavina tresak vrisak
U strahu svak svakome posta blizak

Oko vatre prepričavaše se priče
Kao jaje jajetu – jedna na drugu liče

Riječi su se same nesreći opirale
Uz pokoju čašicu počeše i šale

Cisterne za vodu zamijeniše česme
A ispod šatora odjeknuše pjesme


10. slika
Jaz i pukotina u duši sa prizvukom loma
Kad eksploziv dokrajči ostatke Đačkog doma

U ranjenoj duši haos – u smušenoj glavi panika
Kad utovariše i posljednju ciglu Titanika

Grč u stomaku – u mislima nespokoj
Kad se pogled zaustavi na Gospodskoj

Možeš pročitati u prolaznikovom pogledu
Očit nered u haosu – očitiji haos u neredu

Bol u grudima – znak iznuđenih rastanaka
Kada su sa stadiona ispraćani autobusi đaka

Tuga u očima – znak unutrašnje tišine
Kad je ispraćena zgrada Gimnazije u oblak prašine

Nada u pogledu – znak svjetlosti u tami
Kad najteže bi – Krajišnici ne ostaše sami


11. slika
Osta gradski sat – i priča kad je stao
Ispred Titanika kako je i on zaplakao

Osta tužno sjećanje – i priča kako je to bilo
Kad je Krajinu strašno zlo iznenada zadesilo

Osta poetski traktat – i dvostih da svjedoči
Kad su u panici svakome bile zamagljene oči

Je li to bio razlog da krajiški inat proradi
Oštećeno da se sruši – novo da izgradi

Možda je to bio povod – samo plodna klica
Iz koje niče velelepna Krajiška ljepotica

Prije četrdeset pet ljeta tako se to zbilo
Dabogda se nikada i nikome ne dogodilo

A pričaće neki i poslije stotinu ljeta

Kako je Banjaluka 1969. bila centar svijeta