In memoriam - Miroslav Kovačić

U Banja Luku sam otišla tužna, jer je ovaj vikend bila godina dana od smrti Tomine i moje sestre Ljerke. Takvi tuni trenuci me uvijek psihički pogode  i vrate u za nas bolnu prošlost, koja je u zadnjih 10 godina prepuna takvih događaja. Poslije porodičnog izlaska na groblje, cijala porodica se je okupila na ručku kod Tomislava. Ručak je bio u jednom laganijem, blažem tonu.

Drugi dan sam smogla snage da odenesem cvijeće i zapalim svijeću na grobu našem dragom prijatelju Miroslavu Kovačiću. Prije groblja sam otišla u posjetu njegovoj supruzi Milki. Razgovor je bio prijatan, iako sam vidjela bol na Milkinom licu. Rastali smo se s pozdravom od naših kolega diljem svijeta, i sa riječima da sad idem na Mirin grob.

Milka me je zamolila adresu i broj telefona naše Milkice Marjanović, da joj se zahvali za u naše ime objavljeno sjećanje na pok. Miroslava nakon 40 dana od smrti. Jučer sam to obećanje i ispunila. 

Dragi Mikroelektroničari širom svijeta, kako znate naš Miroslav je otišao tiho, baš kakav je u stvarnosti i bio, u julu prošle godine. Mislim da je na sahrani od našeg tima bio samo Šole, a za Marija ne znam?

S tihim odlaskom našeg dobrog, a iznad svega sposobnog kolege, prijatelja i šefa nismo izgubili samo mi, koji smo imali sreću da radimo sa njim, već  i naš grad u kojem je Miroslav znao da popravi sve što niko nije mogao. Izet je lijepo rekao: “imali smo sreću da smo mogli od Miroslava ponijeti znanje u svijet”, a posebno ja kao njegov prvi saradnik. Miro je bio tehnolog, a učio nas je elektroniku koja mu je bila blago rečeno hobi.

Nikad neću zaboraviti naše susrete u nekom od restorana, ili slastičarni u gradu. Znali smo popiti kavicu pok. Drago Laketić, pok. Slavica Jungić, pok. Miroslav, Šole, Baisa, Milka Marjanović i ja, s povodom da je neko od nas došao u naš grad. Naš krug se prebrzo smanjuje, a nama u sjećanju ostaju veseli susreti, nasmijana lica i vicevi koji su bili neminovnost takvih događaja. 

Milki, Neveni i Nenadu želim samo reći da budu ponosni, jer je Miroslav bio zaista velik čovjek. Dragi naš Miro počivaj u miru.

Vraćala sam se iz BanjaLuke, a u duši mi je bilo puno lakše, jer me je cijelo vrijeme pekao osjećaj da se nisam oprostila od takvog čovieka, a moji problemi i prilike mi to nisu do sad dozvolili.

Pozdrav svim kolegama Mikroelektroničarima i prijateljima širom svijeta.

Mirjana Stančić