U pet do dvanaest

Danima razmišljam da li da na prilog "U devet do jedanaest" napišem komentar ili da napišem prilog kao prošireni komentar, odlučih se za ovo drugo. Znajući sebe i moj vražji jezik ili mozak, ne mogu da se otkačim tih misli i evo danas pokušavam da mi neko odgovori na ove moje "teme i dileme"

Drago mi je da ga je Co postavio na blog.

Obzirom da sam živi svjedok tih događaja i mislim da dok sam pri pameti ni jedan detalj neće biti zaboravljen.

Prvi zemljotres sam doživjela u Čajevackoj zgradi u mojoj ulici Slavka Rodića, u stanu rođaka Velida Maglajlića poznatog banjalučkog stomatologa. Na četvrtom spratu te zgrade (u kojoj je poslije stanovala i nasa Nataša , pa odatle valjda i neka bliskost, iako se nismo nikad vidjele uživo), treslo se tako da se frižider isključio iz zida tj.  kabl se izvukao iz utičnice i dosao na sred kuhinje.

Kad je prestalo, pogledala sam kroz prozor i vidjela da su dimnjaci sa naše kuće popadali.

Strah je bio velik ali naše vjekovno zaboravljanje loših stvari dovelo je do toga da nas je ogroman broj prespavao u svojim kućama.


Na Bulevaru Revolucije ulična svjetiljka se savijala od kraja do kraja asfalta. Ne znam kojom sam brzinom stigla do kuće i kad sam vidjela da su mi roditelji, brat i ostala rodbina iz kuće živi, sve je bilo nebitno. Sestra je tad studirala u Beogradu.

Sve je stajalo, i firme i pekare i vodovod. Odmah je počela stizati pomoć i cijele Jugoslavije. U našoj ulici su bile cisterne sa vodom iz Osjeka, kruh/hljeb iz svih republika, poslije deke iz cijelog svijeta. Noći su bile hladne, svi smo pravili šatore u dvorištima, pomagali se komšinski, iznosili sve što je ko imao. To je bilo vrijeme koje sa pamti po svojoj ljudskosti i ljepoti.

Poštujem svačiji ukus i opredjeljenja, ali mene ovaj tekst podjeća na tekstove koji se koriste prilikom guslarske umjetnosti.

Ujutro sam se spremila na posao i negdje  oko devet sati rukovodioci su nam svima naredili da idemo kućama. Dok sam dosla do Vakufske palače ili Džinića palače,  kako je ko zvao , počelo se ponovo tresti. Mislim da je u tom trenutku svaki stanovnik Banja Luke rekao samo dvije riječi "Evo ga opet".

Ja sam, osjećajući da mi se tlo izmiče ispod nogu, imala toliko svijesti da dopužem do sredine ulice. Posljednja scena koju sam vidjela je bilo rasipanje djela džamije od minareta pa do vrha. Cigle su se raspale kao vatromet, prvo u zrak, pa onda cigla po cigla na zemlju.

Bio je lijep oktobar, sunčan, tako zvano "miholjsko ljeto". Sve je počelo funkcionirati u dobroj organizaciji i slozi komšija. Odmah u prvi nekoliko dana posjetio nas je drug Tito sa velikom delegacijom. 

Čitajući poemu gosp. Vujica, u mnogim strofama sam osjetila mnogo emocija koje sam sama doživljavala.

Onda sam počela razmišljati ko je taj gospodin. Da li je stvarno doživio zemljotres u Banjaluci ili je slušao o tome kako mu je prenošeno sa koljena na koljeno.

Prethodni moji Blogeri ga podsjetiše na nazive ulica . On stvarno ne pomenu vrijedne historijske spomenike, ne pomenu druga Tita, ne pomenu solidarnost svih ljudi bivše nam domovine.

Sad ne bih željela da me autor pogrešno shvati, ali nisam veliki stručnjak u pogledu književnih definicija ali mi ovo ne liči na poemu.

Onda me progone misli kako su nastajali silni mitovi. Od Kosovskoga pa nadalje.

Koliko nam je nevolje donijelo vrijeme o kojem nismo znali nikakve istine, ali i danas kad smo svjedoci događaja o mnogima se pišu neistine  O posljednjem ratu posebno. Tako mi je palo na pamet da uslikam sat u mom stanu i pitam se kad će doći to vrijeme koje sat pokazuje za nas koji smo imali sreću ili nesreću da se rodimo i živimo na Balkanu.

Voljela bi da mi se javi autor. Više volim i kad me razuvjere u nekim mojim stajalištima i kad me napadaju nego kad se šuti.

Meni sad bi lakše, pozdravljam vas. Posebno mog komšiju Madu iz Banja Luke, koja je sad u Sarajevu.