SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Sunday, February 22, 2015

U pet do dvanaest

Danima razmišljam da li da na prilog "U devet do jedanaest" napišem komentar ili da napišem prilog kao prošireni komentar, odlučih se za ovo drugo. Znajući sebe i moj vražji jezik ili mozak, ne mogu da se otkačim tih misli i evo danas pokušavam da mi neko odgovori na ove moje "teme i dileme"

Drago mi je da ga je Co postavio na blog.

Obzirom da sam živi svjedok tih događaja i mislim da dok sam pri pameti ni jedan detalj neće biti zaboravljen.

Prvi zemljotres sam doživjela u Čajevackoj zgradi u mojoj ulici Slavka Rodića, u stanu rođaka Velida Maglajlića poznatog banjalučkog stomatologa. Na četvrtom spratu te zgrade (u kojoj je poslije stanovala i nasa Nataša , pa odatle valjda i neka bliskost, iako se nismo nikad vidjele uživo), treslo se tako da se frižider isključio iz zida tj.  kabl se izvukao iz utičnice i dosao na sred kuhinje.

Kad je prestalo, pogledala sam kroz prozor i vidjela da su dimnjaci sa naše kuće popadali.
Strah je bio velik ali naše vjekovno zaboravljanje loših stvari dovelo je do toga da nas je ogroman broj prespavao u svojim kućama.


Na Bulevaru Revolucije ulična svjetiljka se savijala od kraja do kraja asfalta. Ne znam kojom sam brzinom stigla do kuće i kad sam vidjela da su mi roditelji, brat i ostala rodbina iz kuće živi, sve je bilo nebitno. Sestra je tad studirala u Beogradu.

Sve je stajalo, i firme i pekare i vodovod. Odmah je počela stizati pomoć i cijele Jugoslavije. U našoj ulici su bile cisterne sa vodom iz Osjeka, kruh/hljeb iz svih republika, poslije deke iz cijelog svijeta. Noći su bile hladne, svi smo pravili šatore u dvorištima, pomagali se komšinski, iznosili sve što je ko imao. To je bilo vrijeme koje sa pamti po svojoj ljudskosti i ljepoti.

Poštujem svačiji ukus i opredjeljenja, ali mene ovaj tekst podjeća na tekstove koji se koriste prilikom guslarske umjetnosti.

Ujutro sam se spremila na posao i negdje  oko devet sati rukovodioci su nam svima naredili da idemo kućama. Dok sam dosla do Vakufske palače ili Džinića palače,  kako je ko zvao , počelo se ponovo tresti. Mislim da je u tom trenutku svaki stanovnik Banja Luke rekao samo dvije riječi "Evo ga opet".

Ja sam, osjećajući da mi se tlo izmiče ispod nogu, imala toliko svijesti da dopužem do sredine ulice. Posljednja scena koju sam vidjela je bilo rasipanje djela džamije od minareta pa do vrha. Cigle su se raspale kao vatromet, prvo u zrak, pa onda cigla po cigla na zemlju.
Bio je lijep oktobar, sunčan, tako zvano "miholjsko ljeto". Sve je počelo funkcionirati u dobroj organizaciji i slozi komšija. Odmah u prvi nekoliko dana posjetio nas je drug Tito sa velikom delegacijom. 

Čitajući poemu gosp. Vujica, u mnogim strofama sam osjetila mnogo emocija koje sam sama doživljavala.

Onda sam počela razmišljati ko je taj gospodin. Da li je stvarno doživio zemljotres u Banjaluci ili je slušao o tome kako mu je prenošeno sa koljena na koljeno.

Prethodni moji Blogeri ga podsjetiše na nazive ulica . On stvarno ne pomenu vrijedne historijske spomenike, ne pomenu druga Tita, ne pomenu solidarnost svih ljudi bivše nam domovine.

Sad ne bih željela da me autor pogrešno shvati, ali nisam veliki stručnjak u pogledu književnih definicija ali mi ovo ne liči na poemu.

Onda me progone misli kako su nastajali silni mitovi. Od Kosovskoga pa nadalje.
Koliko nam je nevolje donijelo vrijeme o kojem nismo znali nikakve istine, ali i danas kad smo svjedoci događaja o mnogima se pišu neistine  O posljednjem ratu posebno. Tako mi je palo na pamet da uslikam sat u mom stanu i pitam se kad će doći to vrijeme koje sat pokazuje za nas koji smo imali sreću ili nesreću da se rodimo i živimo na Balkanu.

Voljela bi da mi se javi autor. Više volim i kad me razuvjere u nekim mojim stajalištima i kad me napadaju nego kad se šuti.

Meni sad bi lakše, pozdravljam vas. Posebno mog komšiju Madu iz Banja Luke, koja je sad u Sarajevu.

Labels:

4 Comments:

Anonymous Made said...

E moja Saima, Banja Luka je svugdje gdje smo mi, dakle i u Sarajevu i u Lund i u ...... a najmanje u gradu koji se tako zove. Moja reakcija na onu pjesmu je upravo to sto si pomenula, priche sa koljena na koljeno, u kojima je Marko Kraljevic postao junak, iako istorijske cinjenice drugo o njemu kazuju. Tako ce nestati sjecanja na tu Banja Luku, Bosansku Krajinu, kojoj je u pomoc pritekla cijela Jugoslavija i na sat koji je stao na Kastelovom cosku a ne na Trgu Krajine.
Pozdrav komsinici u Sarajvu ;) i Banja Luci ma gdje bila

Sunday, 22 February, 2015  
Anonymous Posmatrac said...

Kako se moglo desiti da 20 godina nakon ovog medjusobnog pomaganja dodje do rata izmedju tih istih koji su si pomagali.

Tema za knjige. O istini, lazima, zavjerama, pretvornickom ponasanju, prijateljima i 'prijateljima', ljudskim motivima u ponasanju.

Jos ne razumijem kome je vaznija pripadnost nekoj naciji od pravog prijateljstva sa ljudima bilo koje vjere ili nacionalnosti.

Tuesday, 24 February, 2015  
Blogger co said...

Dileme koje navodi Posmatrač i mene muče, naročito ova zadnja o prijateljstvu na jednoj strani i vjeri i naciji na drugoj. Ovo me još više muči ako uzmemo u obzir činjenicu da su se od drugog svjetskog rata pa do ovog zadnjeg oni na vlasti bar deklarativno zalagali za bratstvo i jedinistvo, ma šta to iz ove vremenske perspektive značilo. Ono što je mene strašno pogodilo je činjenica da su upravo ti koji su se deklarativno zalagali za bratstvo i jedinstvo po pravilu bili najgori u ovom zadnjem ratu. Mi Banjalučani znamo kako je to kod nas izgledalo a vjerujem da je slično bilo i u cijeloj Bosni.

Ako se složimo s gore napisanim, pitam se kako je moguće oupće govoriti o bilo kakvom suživotu nakon ovih zadnjih dvadeset godina kada neki na vlasti (prvenstveno ona sirovina iz Bakinaca ili kako se već zove ono njegovo selo) stalno ponavljaju kako zajedničkog života ne može biti. Pri tom ne treba zaboraviti da je upravo on jedan od onih koji su prije rata pjevali drugu pjesmu.

A većina naroda su ovce i slijede ovna predvodnika ne razmišljajući svojim mozgom. Zbog svega navedenog ne vjerujem da će u Bosni više ikada biti normalnog života, barem onakvog kakvog smo ga mi zapamtili. Možda neće biti rata ali svaka ovca će se držati svoga stada jer se tako osjeća sigurnijom.

Tuesday, 24 February, 2015  
Anonymous Anonymous said...

Pozdrav svima, posebno autoru bloga!

Pokušao sam doći do vaše mail adrese, ali ne uspijevam. Molio bih vas, ako imate malo vremena, da mi se javite na mail adviceneeed@gmail.com jer vjerujem da mi možete pomoći da riješim neka važna pitanja vezana uz VIS Amori. Hvala vam unaprijed!

Pohvala vašem blogu u cjelini!

Friday, 06 March, 2015  

Post a Comment

<< Home