Dom kulture

Dom kulture, vrata kroz koja sam prošao ko zna koliko puta kao i mnogi iz moje generacije. Bilo je to mjesto gdje se omladina grada zabavljala godinama, živeći bezbrižan život neopterećen „vrijednostima“ koje su donijele demokratske promjene. Za Dom kulture me vežu mnoge uspomene, i lijepe i ružne. Dok sam šetao gradom za zadnje posjete starom kraju, nisam mogao odoliti a da ne napravim nekoliko snimaka kao sjećanje na davno prohujala vremena.

Kroz ova vrata, istina bez crvenog tepiha, sam prvi puta prošao kao srednjoškolac jedne nedelje ujutro, uzbuđen što ću prvi puta u životu prisustvovati svirci „električara“ uživo. Bio je to matine na kojem su svirali VIS Meteori, najpopularniji banjalučki sastav iz početka šezdesetih. Pojavili su se kao naš banjalučki odgovor na grupu Shadows koja je donijela novi tred u muzici. U Meteorima je solo gitaru svirao moj školski kolega Dragan Georgijević s kojim sam se kasnije družio i od koga sam kupio prve farmerke, njegove iznošene „super rifle“, kako smo ih u to doba zvali.

Odlazio sam kasnije u Dom kulture na popularne igranke, one godine kada su sa grupom Pro at Contra pjevali Caja, Sandra Kulier, Nada Barudžija i Edin Čejvan. Sala je uvijek bila prepuna, a svirka kvalitetna. I vjerojatno bi tako i ostalo da i sam ne uplovih u muzičke vode i 68. zamijenih Edina na bini nakon što sam sa VIS-om Usamljeni godinu ranije na istom mjestu osvojio prvo mjesto na prvoj banjalučkoj gitarijadi. Zabavljali smo tu raju banjalučku sve do zemljotresa za Novu godinu 1970. (uz prekid nakon zemljotresa 69.), kada su njegova vrata zauvijek zatvorena za zabavu mladih. Nakon toga više nikada nisam prekoračio njegov prag a mala je vjerojatnoća da će se to desiti u budućnosti.

Zadnja slika vezana za Dom, a koja mi se često vrti u glavi, je ona iz 91., s zastavom nove „države“ koja se s gornjih prozora spuštala gotovo do trotoara. Iz zvučnika je treštala srbijanska narodna muzika a oko parka Palim borcima se okupio iznenada „osviješten“ narod da proslavi odluku o obnovi pravoslavne crkve koja se nekada nalazila između Doma kulture i Skupštine opštine. Vidio sam tog dana neke od svojih poznanika i komšija kako s ushićenjem pozdravljaju prve iskope zemlje kao pripremu za izgradnju crkve. Toga dana su zvuci električnih gitara zauvijek zamijenjeni zvucima dragačevskih truba a bivši komunisti su preko noći Tita zamijenili bogom da bi tako ostalo do današnjih dana.

Toga dana su igranke zauvijek protjerane iz ovog zdanja a zamijenile su ih skupovi krkana u uštirkanim odijelima koji predstavljaju neku novu „avangardu“ , primjerenu ovom novom vremenu i okruženju. Nama koji više nismo tamo jedino preostaje da se sjetimo onih nekadašnjih lijepih vremena jer to nam niko ne može zabraniti.