Dom kulture
Dom kulture,
vrata kroz koja sam prošao ko zna koliko puta kao i mnogi iz moje generacije.
Bilo je to mjesto gdje se omladina grada zabavljala godinama, živeći bezbrižan
život neopterećen „vrijednostima“ koje su donijele demokratske promjene. Za Dom
kulture me vežu mnoge uspomene, i lijepe i ružne. Dok sam šetao gradom za
zadnje posjete starom kraju, nisam mogao odoliti a da ne napravim nekoliko
snimaka kao sjećanje na davno prohujala vremena.
Kroz ova vrata, istina bez crvenog tepiha, sam prvi puta prošao kao srednjoškolac jedne nedelje ujutro, uzbuđen što ću
prvi puta u životu prisustvovati svirci „električara“ uživo. Bio je to matine
na kojem su svirali VIS Meteori, najpopularniji banjalučki sastav iz početka
šezdesetih. Pojavili su se kao naš banjalučki odgovor na grupu Shadows koja je
donijela novi tred u muzici. U Meteorima je solo gitaru svirao moj školski
kolega Dragan Georgijević s kojim sam se kasnije družio i od koga sam kupio
prve farmerke, njegove iznošene „super rifle“, kako smo ih u to doba zvali.
Odlazio sam
kasnije u Dom kulture na popularne igranke, one godine kada su sa grupom Pro at
Contra pjevali Caja, Sandra Kulier, Nada Barudžija i Edin Čejvan. Sala je
uvijek bila prepuna, a svirka kvalitetna. I vjerojatno bi tako i ostalo da i
sam ne uplovih u muzičke vode i 68. zamijenih Edina na bini nakon što sam sa
VIS-om Usamljeni godinu ranije na istom mjestu osvojio prvo mjesto na prvoj
banjalučkoj gitarijadi. Zabavljali smo tu raju banjalučku sve do zemljotresa za
Novu godinu 1970. (uz prekid nakon zemljotresa 69.), kada su njegova vrata zauvijek
zatvorena za zabavu mladih. Nakon toga više nikada nisam prekoračio njegov prag
a mala je vjerojatnoća da će se to desiti u budućnosti.
Zadnja slika vezana
za Dom, a koja mi se često vrti u glavi, je ona iz 91., s zastavom nove „države“
koja se s gornjih prozora spuštala gotovo do trotoara. Iz zvučnika je treštala
srbijanska narodna muzika a oko parka Palim borcima se okupio iznenada „osviješten“
narod da proslavi odluku o obnovi pravoslavne crkve koja se nekada nalazila
između Doma kulture i Skupštine opštine. Vidio sam tog dana neke od svojih
poznanika i komšija kako s ushićenjem pozdravljaju prve iskope zemlje kao
pripremu za izgradnju crkve. Toga dana su zvuci električnih gitara zauvijek
zamijenjeni zvucima dragačevskih truba a bivši komunisti su preko noći Tita
zamijenili bogom da bi tako ostalo do današnjih dana.
Toga dana su
igranke zauvijek protjerane iz ovog zdanja a zamijenile su ih skupovi krkana u
uštirkanim odijelima koji predstavljaju neku novu „avangardu“ , primjerenu ovom
novom vremenu i okruženju. Nama koji više nismo tamo jedino preostaje da se
sjetimo onih nekadašnjih lijepih vremena jer to nam niko ne može zabraniti.
4 Comments:
Dom kulture je bio jedan od glavnih kulisa mog zivota u periodu 69-75 prvo zbog igranki koje su se odrzavale tamo subotom i nedeljom a kasnije smo moj prijatelj Nenad Plenkovic Bucko uz svremena na vrijeme pomoc prijatelja Babesku Jona i Gabriel Vukadina koristili citaonicu biblioteke koja se u Domu Kulture nalazila, za pripremanje ispita. Igranke su bila pricha za sebe, prvo dok sam bio maturant krio sam se po sali da me ne vide stariji rodjaci Kemo, Nana, Emir, Camil da tamo dolazim jer je moglo biti i za usi zbog toga. Elem kad se ostarilo,haha, vec godinu poslije, onda se prvo islo na balkon da se razmotri situacije, gdje su cure, koje su, skim su i ostalo, dakle taktika za napad, a napadi su najcesce bili u prazno, ili korpa ili se vratis sa pola puta, vec ju je digao za ples neki mangup.
Ucenje u citaonici je bilo efikasno, tamo smo Bucko i ja spremili onaj ispit iz predvojnicke o kojem sam pisao prije par godina. medjuti znali smo i dangubiti psteno. Zauzme se ujutro mjesto, i ode se na kafu u Pedagosku akademiju, sa kafe se vratimo oko podne, e onda je vrijeme za ruchak, ne moze se uciti, nego cemo sutra. A sutra nije ponedeljak a ponedeljkom se uvijek pocinjalo uciti i tako u nepovrat. eh, fina su to vremena bila.
Pozdrav Banjaluci, ma gdje bila
voli vas, Made
Sinoć sam, gok je Nera gledala nekakav film, prelistao dvije knjige o muzičkom životu Banjaluke. Autor prve je Suad Junuzović (Vrijeme izlazećeg sunca) a druge Radmila Kulundžija (Note sjećanja). U obe knjige je mnogo sjećanja na Dom kulture koji je zaista imao posebno mjesto u životima mnogih Banjalučana. Ne vjerujem da postoji i jedan drugi objekat ili mjesto u gradu kojeg nekadašnji stanovnici grada na Vrbasu spominju s toliko sjete kao Dom kulture. On je,nažalost, dolaskom na vlast nacionalista poprimio potpuno drugo značenje i sumnjam da će ga se ove nove generacije sjećati kao mi.
Za CO-a:
-Trebalo bi naglasiti UVIJEK da su u Banjaluci u 1992.god. na vlast dosli REAKCIONARNI i SOVINISTICKi NACIONALISTI.Naime,njihova je ideologija suprotna od revolucionarnih nacionalista u historiji koji su se borili za nacionalno oslobodjenje svoga naroda od stranog jarma(kolonijalizma,imperijalizma itd)..
Babo iz Amerike
Za razvoj kulture i civilizacije u manjem blentitetu historijski su znacajne -pored ostalih- i ove dvije cinjenice:
1.vrlo vazni predmeti koje studenti na
njegovim univerzitetima izucavaju(poseban je znacajan predmet:MUNDOLOGIJA!)
VIDI:
www.klix.ba/vijesti/bih/sta-sve-izucavaju-studenti-u-rs
2.Rad vaznog falulteta:Fakulteta poslovne ekonomije u Laktasima;
3.Odrzan je u tzv,Banskom dvoru "Becki bal"(,ulaznica je kostala 170 eura...
Babo iz Amerike
Post a Comment
<< Home