Kod Višnje i Josipa
Sa Josipom i Višnjom |
Bilo je
poprilično kasno kada sam se sa Anđelkom vratio do Višnje i Josipa. Zadnji dan
boravka u starom kraju se bližio kraju. Treba nam ustati sutra oko šest da bih
stigao na let za Washington D.C. A priča na pretek.
Primjećujem da su
Višnja i Josip zadovoljni, da su uspjeli prebroditi teškoće koje su nas
prognane pratile od početka devedesetih, da se polako spremaju za penziju.
Josip je već penzioner a Višnju čeka još nekoliko godina rada. Slično je kod
većine onih sa kojima sam se družio u starom kraju. A onda, nema ranog
ustajanja, gužve na putu do posla, nerviranja ako nešto ne ide kako treba. Bit
će i putovanja, ako bude zdravlja. Oboje su pošteno radili cijeli svoj život.
Višnja je, sjećam se, u godinama neposredno pred rat, uprkos nepovjerenju prema onima koji nisu bili članovi partije,
svojim radnom u Profesionali zaslužila najviša priznanja, na iznenađenje
pojedinaca kojima se sva sposobnost svodila na laktarenje i probijanje kroz
život na osnovu veza. Nije to bilo lako u doba kada je važnije bilo čiji si i
odakle si a manje kakav si, koliko znaš i
šta si napravio.
Jedna sa komšijom |
Gledam Višnju i
Josipa. Dobro se drže, ko bi rekao da su prevalili šezdesetu. Možda sam
subjektivan ali mi se čini da se većina starih prijatelja dobro bore s
godinama. Polako jedno po jedno uplovljavaju u mirne penzionerske vode
relativno dobrog zdravlja. I red je. Radi se o poštenoj raji, osobama koje su
od rođenja učene na red i disciplinu, poštovanje starijih, korektan odnos prema
komšijama, radnim kolegama...
Uz kolač i sok,
razgovor se otegnu do kasno u noć. Impresioniran sam Josipovim pamćenjem
detalja iz djetinjstva. Spominje osobe koje sam već odavno zaboravio, mjesta
kojima se nisam mogao sjetiti imena, događaje koji su davno izblijedili. Reče
mi da se sprema da mi pošalje nekoliko priloga za blog, da ugledaju svjetlost
dana, da negdje ostanu zapisani. Pade dogovor da pokušamo nešto zajedno napraviti
da istoriju kraja u kojem smo rođeni i odrasli otrgnemo od zaborava. O drugim
dijelovima Banjaluke je dosta napisano ali o Budžaku, Predgrađu, Delibašinom
selu se malo šta može naći na Internetu (ovdje izuzimam trapiste koji su
ostavili dubokog traga u istoriji grada).
Bližila se ponoć.
Vrijeme da se ide u krevet jer se sutra rani.
Jedna sa Josipom |
Ujutro ustasmo na
vrijeme i nakon što sam doručkovao, pravac aerodrom. Josip se dobro snalazi u
saobraćaju, izbjegava ceste na kojima je gužva. Zagreb je veliki grad i živi
životom sličnim ostalim velikim gradovima Evrope. Na cestama je puno vozila,
ljudi žure na posao. A ja, nakon skoro mjesec dana, žurim svojoj novoj kući na
koju sam se odavno navikao i gdje mi je lijepo. A lijepo mi je bilo i u starom
kraju jer sam se družio sa dragim ljudima, prijateljima koji su ostali onakvi
kakvi su oduvijek bili. Mnogo ih je izvan Banjaluke koja je njihovim
protjerivanjem izgubila neprocjenjivo bogatstvo. Većina onih koja je ostala to ne shvata niti
će ikada shvatiti. Na njihovu žalost. Mislili su da će ih, kada nas otjeraju,
čekati med i mlijeko a sada, kada su lopovi i mešetari premazani svim mogućim
bojama pokrali sve što se pokrasti može, kukaju nesvjesni gdje su pogriješili. Krivi su im drugi a svoju krivicu ne vide.
Josip me ispratio
sve do reda za check in a onda se zaputio nazad u svoj stan na obali jezera. Da
uživa u zasluženoj penziji. I da planira putovanja koja su on i Višnja oduvijek
voljeli. Nadam se da ću ih jednog dana dočekati u svom novom domu da naše
druženje nastavimo.
0 Comments:
Post a Comment
<< Home