Posjeta Nadi i Davoru

Nakon što sam se rastao sa Enisom i Natašom, put me je vodio u Dubec, Nadi u posjetu. Zadnji put kada sam na okretištu izašao iz tramvaja, na stanici me je čekao Miro. Ovaj put sam znao da ga neće biti. Zlokobna bolest, koja je u zadnjih par godina odnijela nekoliko prijatelja, je bila jača. Svi napori, sva borba je bila uzaludna. Miro je otišao tamo gdje ćemo i mi svi jednog dana završiti svoj put. Samo je pitanje na kojem se mjestu u redu, u kojem se niko ne gura, nalazimo.

Na stanici me je čekao Davor. Pozdravi smo se i sjedosmo u lokalni bus koji je vodio pokraj naselja gdje Štefanci žive zadnjih petnaestak godina. Kada smo devedeset treće stigli u Zagreb kao izbjeglice, tamo smo zatekli Miru koji je istim putem otišao prije nas. Kako smo ga pronašli, ne sjećam se, ali se sjećam jedne večeri kada smo do kasno u noć Nera i ja sjedili u stanu, čini mi se u Susedgradu, gdje se Miro privremeno smjestio sa djecom, pijuckajući i pričajući. Nada je u to doba bila u Njemačkoj pokušavajući da zaradi nešto novaca za život. Miro je ostao sa djecom u Zagrebu radeći poslove koje smo mi izbjeglice mogli dobiti. Sjedili smo u dnevnoj sobi i pričali dok se na televizoru vrtio nekakav nezanimljiv program koji niko od nas nije pratio. Djeca su u međuvremenu otišla spavati a mi smo se nazad u naš iznajmljeni stan u Prečkom zaputili pješice dobrano poslije ponoći.

Jednog dana krajem jula devedeset četvrte stigao je Miro u Ježdovec kod moje sestre, gdje smo se morali preseliti jer od mog posla nije bilo ništa a ostali smo i bez para, da nas svojim kombijem prebaci na parking kod Autobuskog kolodvora, na naš put preko velike bare. Na istom mjestu smo se sreli zadnji put prije tri godine, nekoliko dana prije moje prve posjete familiji u njihovom novom prebivalištu. Otišli smo taj dan do Kvatrića na čevape i pivo a onda je pao dogovor da dođem kod njih na ručak . A evo danas, umjesto njega me dočekao Davor. Život je pun iznenađenja, i lijepih i ružnih, i moramo se s tim pomiriti jer često neko drugi poteže konce a ne mi.

Nada me je opet dočekala s jelom i pićem kao prošli put. I opet se razvezla priča. Pričala mi je o njihovoj borbi s opakom bolešću, o Mirinoj sreći kada je Davor napokon dobio posao, o danima nakon što ih je napustio. Ne mogu ni zamisliti kroz šta su prolazili. Svi napori nisu urodili plodom. Opaka bolest je bila jača.

Drago mi je bilo čuti za Davora jer znam kako je svima nama prognanima bilo teško u novim domovinama. Posao, bilo kakav, daje nadu za bolje sutra. Ni u rodnom gradu situacija nije bolja ali je nama koji smo morali otići bilo mnogo teže uklopiti se u novu sredinu ma kako se ko snašao. Znam da Davoru ni sada nije lako jer mora rano ustajati da bi stigao na posao na drugom kraju grada ali i to će jednom proći. Vrijedan je to i pošten momak koji na kraju mora dočekati svojih pet minuta.

Vrijeme je prošlo brzo. Morao sam nazad u Ježdovec koji je na drugom kraju grada. Pozdravio sam se sa Nadom a Davor me je odveo do tramvajske stanice meni nepoznatim ulicama. Sjećam se da sam prošli put prošao istim putem sa Mirom. Noć je bila hladna i na ulicama nije bilo skoro nikoga. Kada smo stigli do stanice , molio sam Davora da se vrati kući ali me on nije htio slušati. Ostao je sa mnog dok tramvaj nije stigao a onda se zaputio nazad istim putem. Mene je čekalo dugo klackanje ulicama Zagreba u gotovo praznom tramvaju. Bilo je toplo pa sam do Savskog mosta gotovo zaspao. A onda me dočekala hladna noć na stanici na kojoj je pored mene bilo još samo nekoliko osoba koje su, kao i ja, žurile svojim kućama u predgrađe velikog grada. Hodao sam stanicom da se zagrijem a u glavi su mi se ponovo počele vrtjeti misli i pitanja na koja ponekad nemam odgovor. Otkud ja ovdje? I zašto? Žašto nam se sve ovo desilo? Zašto je nekima toliko važno pripadati nekoj naciji a biti čovjek za njih ne znači ništa? Da li su oni, koji su godinama planirali sve ovo što nam se dogodilo, sada zadovoljni postignutim ili ima i onih koji su se pokajali? Da li će nepravda učinjena nama koji ju nismo ničim zaslužili biti ispravljena? 

Odgovore  na neka pitanja znam a neka će mi zauvijek ostati nepoznanica.

Moj autobus je stigao nakon tridesetak minuta, negdje oko ponoći. Predamnom je bio još jedan dan u starom kraju a onda, pravac Amerika. Do nekog novog puta i novih dragih susreta.