Kroz Banjaluku slikom i riječju - 2.

Nastavljam svoju šetnju kroz Banjaluku, tamo gdje sam jučer stao.

Miletovi tornjevi

Miletovi tornjevi, uporišta njegove vlasti, sagrađeni parama od prodaje Telekoma na mjestu gdje se nekada nalazila vojna kasarna. U zgradi vlade radi par hiljada ljudi, dijelovi birokratskog aparata koji jedu i ono malo para što ga privreda (bolje rečeno, ono što je od nje ostalo) zaradi. A iza zgrade vlade je zgrada televizije, objekat u kojem su se smjestili oni koji već ionako zaluđeni narod još više zaluđuju ubjeđujući ih kako im je dobro. Dobro zamišnjeno i sprovedeno u djelo, nema šta. Nešto slično je radio jedan brko još tamo krajem tridesetih i početkom četrdesetih. Svi znamo kako se to završilo.

Zgrada u blizini Titovog druma

Zanimljiva zgrada u blizini zgrade vlade, u ulici koja od Titivog druma ide trakama bivše željezniče pruge. Ovaj dio grada je doživio veliku promjenu, najvjerojatnije zbog toga što je u blizini zgrada vlade jer ne bi bilo lijepo da njeni posjetioci nalete na rugla kakva se mogu vidjeti u nekim drugim dijelovima grada.

Zgrada KUD-a "Vaso Pelagić"

Objekat kulturno-umjetničkog društva Vaso Pelagić. Osim što je ofarbana u ružnu crvenu boju, s vana ne ostavlja dojam da se o njoj neko posebno brine. Tu sam na jednoj priredbi prvi puta vidio nastup jednog vokalno-instrumentalnih sastava kako su se popularno zvale grupe momaka koji su svirali na električnim gitarama. Bili su to Amori i u glavi mi je još uvijek urezana slika Ahmeta i Đeđe, i ostalih članova grupe. Kasnije sam i ja jedno vrijeme nastupao sa njima, u doba kada sam, na nagovor moga školskog kolege i prijatelja Željka Kosanovića čak zasvirao u narodnom orkestru Pelagića. Još i sada se sjećam kako smo jednog predvečerja u dvorištu društva uvježbavali pjesmu Dubrovačkih trubadura „Jedan dan“. Pjevali smo Zoran Bićanić i ja, uz podršku ostalih članova sastava, što je izvedbi davalo posebnu draž. Ahmet i Đeđo su sada u Švedskoj, Zoran je u Zagrebu a samo je Željo ostao u Banjaluci.

Biskupova crkva

Nova Biskupova crkva, igrađena poslije zemljotresa. Moram priznati da mi se ona stara, u koju sam nekada kao dijete išao na vjeronauk i gdje sam krizman,  više sviđala. Ne pamtim kada sam zadnji puta ušao u njeno dvorište. Bilo je to vjerojatno negdje pred kraj osnovne škole. Ako je suditi na osnovu onoga što se u gradu dešavalo za vrijeme ovog zadnjeg rata, mali je broj vjernika koji ovdje navraćaju jer ih u gradu i okolici više gotovo i nema.