Kod Želje i Slave

U Banjaluci nemam mnogo prijatelja jer je većina rasuta svijetom od početka „odbrambeno-otadžbinskog“ rata kako ga mnogi u manjem blentitetu nazivaju nadajući se da će na taj način sprati sramotu sa svojih leđa. Jedan od onih koji je ostao u Banjaluci je moj školski kolega iz Tehnike i s fakulteta Željo Kosanović, sa kojim se nastojim sresti svaki put kada navratim u rodni grad.

Ovaj put me je Željo pokupio na Starčevici gdje sam bio u još jednoj posjeti. Nismo se vidjeli pet-šest godina a u međuvremenu smo obojica radna odijela zamijenili penzionerskim. Kod kuće nas je dočekala njegova supruga Slavica, naša zajednička školska kolegica, također penzioner kao i većina iz naše generacije.

Nekoliko sati druženja je brzo prošlo. Priče poznate: o danima kada smo zajedno zabavljali raju na igrankama (Željo kao solo gitarista a ja kao „vokalni solista“), događajima s fakulteta, danima kada se svako od nas borio da preživi, o djeci i njihovim životnim putevima, pomalo o bolestima i budućnosti koja nas čeka. Željo i Slava se dobro drže, bolje nego neki koji su u ovih zadnjih dvadesetak godina jako propali, i fizički i psihički. Život im je uplovio u mirnije vode i sada je mnogo lakše održavati se na površini. Da rata nije bilo mnoge stvari bi bile drugačije ali i ovako nije loše.

Rastali smo se negdje pred ponoć. Pao je dogovor da se ponovo družimo, ali malo duže, kada slijedeći put navratim u grad. Nadam se da ćemo dogovor održati, mada sve ne zavisi od nas.