Dota

Dotu sam upoznao kada je počeo raditi u mom OOUR-u. Bio je to inteligentan momak, malo neobičnog ponašanja i reakcija ali ja sam to pridavao činjenici da svi nismo isti. Dobro smo se slagali i meni njegov poseban način nastupa nije smetao. Čak mi je bio simpatičan iako su se pojedinci žalili na njega. Jedno vrijeme je imao problema na poslu, pokrenut je nekakav disciplinski postupak protiv njega ali se na kraja sve smirilo. Nakon što sam napustio Profesionalu rijetko sam ga viđao a s odlaskom iz grada je potpuno nestao iz moga života kao i većina onih sa kojima sam nekada radio. Šta je radio tokom rata i poslije, čime se bavio, gdje živi, nisam imao pojma. Jednom sam, prije jedno godinu dana, na Internetu naletio na stranicu na kojoj sam saznao da je Dota izdao knjigu, pročitao dva objavljena odlomka i to je bilo sve.

I bilo bi tako da jedno popodne ne nabasah na njega u blizini slastičarne Pingvin, „mog radnog mjesta“ za vrijeme posjete rodnom gradu. Dan je bio lijep, sunce mi je udaralo u lice pa sam morao spustiti pogled i nisam obraćao pažnju šta se oko mene događa. Iznenada čuh da me neko zove. 

Okrenuh se prema mjestu odakle je glas dolazio i pored trotoara ugledah Dotu kako žmirka, pokrivajući oči rukom da se zaštiti od sunca. Priđoh mu, pozdravismo se i započe razgovor. "Kad si došao, kako si, koliko ostaješ? Kako je Nera i djeca?" Uobičajena pitanja kada se sretneš s nekim koga nisi vidio godinama.

Na moje pitanje kako je i šta radi, požali se da ima velikih problema s vidom, da je skoro oslijepio a eto ipak me je prepoznao. U penziji je. Jedva preživljava. U jednom trenutku mi spomenu knjige i predloži da svratimo do njegove zgrade da mi ih da. Pristah. Nisam se nikuda posebno žurio. Usput saznah da je imao ozbiljnih zdravstvenih problema, da odavno nije išao na kontrolu a morao bi. Žalio se kako mu je teško, kako on i supruga mu jedva sastavljaju kraj s krajem.

Kroz priču brzo stigosmo do njegove zgrade u bivšoj Aleji JNA. Vrati se brzo s plastičnom kesom u kojoj su se nalazile dvije tvrdo ukoričene knjige. „Orfej“, prvi i drugi dio. Reče da je pripremio i treći nastavak ali ne zna da li će ga moći izdati. Nema novca. A ni od prve dvije nije ništa zaradio.

Tutnuh mu u ruke nešto KM-ova. „Za knjige“, rekoh. Odupirao se ali ih na moje insistiranje primi. Osjećao sam da mu je svaka marka dobro došla A i ne bi bilo fer da knjige uzmem badava. Trebalo je jako puno vremena i truda da se napišu a i štampanje nije jeftino.

Popričasmo još malo, poželjeh mu da ga zdravlje posluži (svima nam je to sada glavna briga) i zaputih nazad ka centru grada. Putem sam razmišljao o Doti, našem iznenadnom susretu i njegovoj sudbini. Bio je još jedan od živućih dokaza pogubnih sudbina Banjalučana starosjedioca koje su novopridošli jednostavno odgurali na margine života. Za razliku od novokomponiranih bogataša koje su svoje bogatstvo stekli koristeći rezultate rata i međusobne veze, obična raja je u većini slučajeva izvukla deblji kraj. Da li su svi ti obespravljeni i prevareni mogli nešto učiniti da tako ne bude, teško je reći. Činjenica je da im je bilo teško i da im ni sada nije bolje. Da li i oni razmišljaju o sudbini koja nas je sviju zadesila kada uveče legnu u krevet, ne znam. Međutim, još i danas, uprkos sudbini koju su doživjeli, malo ih je koji će javno dići svoj glas. Svako čeka na nekog drugog da se isprsi a takvih gotovo da nema.

Kada sam se vratio kuću, prelistao sam Dotine knjige. Čitao sam onako na preskok, kako mi se pojedini odlomak učinio interesantnim. Ima tu svega i svačega. I jako puno imena, čak skoro hiljadu tristo. Mnogo je tu poznatih, bivših radnih kolega iz Profesionale. Neka sam već bio zaboravio pa mi Dotino pisanje dobro dođe da se podsjetim na neke od njih i događaja vezanih za taj period moga života. Dobar dio Dotine knjige opisuje događaje nakon što sam morao napustiti Banjaluku. To mi pomaže da bolje razumijem situaciju u ta vremena koja su za mene još uvijek pokrivena tajnom. U rijetkim susretima i razgovorima sa prijateljima koji su ostali u Banjaluci malo se pričalo o tome. Niti je dosta vremena, niti se ima volje ponovo vraćati na taj za sve nas ružni period. A trebalo bi to ostati negdje zapisano kao svjedočanstva običnog čovjeka za razliku od kazivanja službenih glasila koja su puna iskrivljivanja istine ili čistih laži.

Sviđa mi se kako Dota piše. Ima stila. Odlično pamti. Šteta što ga vid izdaje, mogao bi puno toga staviti na papir za neke buduće generacije. Iako nisam pristalica prepisivanja tuđih pisanja odlučio sam da u narednom prilogu prekucam jedno poglavlje iz Dotine knjige. Moglo bi biti zanimljivo za one kojima je, kao i meni, Čajavec ostao u posebnom sjećanju.