Dunja i Sanja

Nekad su bile nerazdvojne. Igrale se po cijeli dan u dvorištu, stubištu, išle u isti razred osnovne škole Esad Midžić, brale cvijeće na livadi preko puta zgrade. Ponekad bi Sanja ostajala do kasno u noć u stanu Vujinića, sve dok na kraju ne bi shvatila da ljudi moraju jednom ići spavati. A trebalo joj je za to dosta vremena. Djeca, zaigraju se pa izgube osjećaj o vremenu. I bilo bi to tako i danas da ih rat ne razdvoji.

Izašli smo iz grada da pobjegnemo od zla ne razmišljajući o djeci i njihovim traumama. Mislili smo, važno je da smo na sigurnom, da smo skupa pa ma gdje to bilo. Zaboravili smo na njihova djetinjstva, na doba koja ostaju u sjećanju cijeli život. Ja se i danas bolje sjećam nekih događaja kada sam bio dijete nego onih koji su se desili kasnije. Bilo ih je bezbroj.  A našoj djeci je djetinjstvo na silu prekinuto, ukradeni su im najljepši dani života i niko im to ne može nadoknaditi.

Našim odlaskom izgubili smo vezu s prijateljima koji su ostali u gradu. Nije nam bilo lako a još teže je bilo djeci koja nisu mogla razumjeti šta se oko njih dešava. Za godinu dana izbjeglištva u Zagrebu Sanja nije našla niti jednu novu prijateljicu. Ni u Americi nije bilo lako. Drugi je to život, običaji. Trebalo je vremena.

I onda, jednog dana, čujemo da su i Vujinići stigli u USA. Prvom prilikom se zaputismo na dalek put, da se vidimo.  I da se djeca ponovo sretnu nakon toliko godina. Veselju nije bilo kraja.

Prolazile su godine, Sanja i Dunja su se družile samo kada bi se viđali sa bivšim komšijama. A nije to bilo tako često. Jednom u godinu-dvije, ponekad i rjeđe. Daljine su ovdje velike a ni slobodnih dana nije na pretek. Nakon srednje škole je došao fakultet. Dunja se skrasila u Bostonu a Sanja u Floridi pa kasnije u Los Anđelesu. Na dva najudaljenija kraja Amerike. Ostale su u kontaktu ali su se vidjele samo par puta.

Ovih dana, za novogodišnjih praznika, Sanja odjednom odluči da posjeti najbolju prijateljicu iz djetinjstva. Kupi kartu i odleti za Boston. A nama drago. I sada žive na dva dvije strane Amerike i ko zna kada će imati priliku da se opet sretnu.

Sa Sanjinog facebook-a ukradoh par slika. Lijepih. Izrazi sreće na njihovim licima me podsjetiše na njihovo djetinjstvo, na one dane kada su bile nerazdvojne. Čini mi se kao da su svoje druženje nastavili tamo gdje su ga prekinuli, na stepenicama zgrade u Đede Kecmanovića još tamo davne devedeset treće.