Aida i Vinko

Sa Vinkom u Taliji

Iako sam kameru nosao u džepu cijelo vrijeme boravka u gradu, nisam je koristio svaki put kada bih se sreo s nekim od poznatih jer nisam htio da pretjerujem s slikanjem. Sada mi je žao što to nisam činio jer su neki lijepi susreti ostali nezabilježeni. Ko zna kada ću biti u prilici da grešku ispravim. Banjaluka mi je daleko i ne putujm tamo redovito kao oni koji su se, u svom traženju nove domovine, skrasili u Evropi.

S Bogdanima sam se sreo nekoliko puta. Jedno veče sam bio pozvan na večeru u njihov stan na Starčevici, u zgradi koju je Profesionala izgradila za svoje kadrove. U mom starom komšiluku na prste ruke se mogu izbrojati oni koji su još uvijek tu. Većina ih je morala napustiti grad. Istina je da ima i onih koji su „demokratske promjene“ i rat koji ih je slijedio iskoristili da se dočepaju većeg stana ili bolje lokacije pa ni oni nisu više ne žive tu. To su oni koji su se na vrijeme opredjelili „za svoje“ kako to vole reći, ne videći u tom ništa loše.

Domaćini su se potrudili da me lijepo ugoste. Vinko me je pokupio u Rosuljama, Aida je pripremila odličnu večeru, a cijelo veće je proteklo u priči kao što se to moglo očekivati kada se sretnu prijatelji koji se dugo nisu vidjeli. Vrijeme je prosto izmicalo i kada sam pogledao na sat bila je već ponoć. Bilo je vrijeme da se ide na spavanje iako sve priče nisu bile ispričane. Vinko me je odbacio do Rosulja uz dogovor da se opet vidimo.

Kod Bogdana sam proveo još jedno ugodno veče. To veče su igrale Bosna i Hrvatska: Bosna protiv Izraela a Hrvatska protiv Italije. Bila je to prilika da se podsjetim na dane kada smo mi, raja, zajednički gledali utakmice Jugoslavije i kada smo, bar sam se ja tako osjećao i mislio, dišemo jednim plućama. Kasnije se ispostavilo da sam bio naivan, ne primjećujući dvoličnost kod mnogih koji su se izdavali kao veliki Jugoslaveni i glavni borci za bratstvo i jedinstvo. Od tog vremena je prošlo mnogo godina i sada smo tu gdje smo. Jugoslavije više nema, podignute su nove granice između bivših republika ali su još veće granice podignute među ljudima. Takav rasplet događaja mnogi od nas nisu mogli sanjati ni u najružnijim snovima a danas vidimo da je to stvarnost.

Sanjin

S Vinkom sam se sreo ponovo, u restoranu Talija. Društvo nam je pravio Vinkov sin Sanjin, lijep, visok momak koji je u međuvremenu završio fakultet u USA, magistrirao u Italiji i radio u nekoliko zemalja svijeta. Sada se skrasio u rodnom gradu gdje je dobio dobro plaćen posao direktora u jednoj od nekoliko banjalučkih banaka. Uvijek mi je drago čuti kada neko od naše djece uspije u životu zahvaljujući upornom radu, pameti i sposobnosti, a posebno kada se to desi u sredini gdje te osobine ne znače puno.

S Vinkom sam se sreo još jednom, dan prije polaska kući. Bio je to susret sa starim drugarima o kojemu ću nešto drugom prilikom.