Banjalučki Downing Street

Milina rezidencija

Kako mi je „radno mjesto“ za vrijeme boravka u Banjaluci bila slastičarna Pingvin, svaki dan me put vodio pokraj zgrade predsjednika manjeg blentiteta Mile od Laktaša (ili Mrčajevaca, da budem precizniji). Smjestio se Mile u zgradi bivše SDK za čije je adaptiranje stučena grdna lova (one koje nema a koju će neki jednog dana vraćati). I ulicu je zagradio da ga u mudrim državničkim poslovima ne bi prekidali zvuci auta. Sada se raja koja s autima dolazi iz Borika  mora penjati na trotoar pa preko novog parkinga na mjestu gdje je nekada bila robna kuća Zenit nazad u Martićevu. A pred njegovom palatom mir i tišina. Skoro niko ne prolazi. Organi dežuraju dan i noć da kojoj budali ne bi šta palo napamet.  I ja sam svaki put prelazio na drugu stranu ako bih se kojim slučajem našao na onoj strani trotoara koji vodi uz palatu. Primijetio sam da me organi nekako poprijeko gledaju ako bih išao trotoarom uz zgradu pa mi je lakše bilo preći na drugu stranu nego da čekam da me opomenu.

Za dvadeset i kusur dana koliko sam lutao gradom nisam primijetio da se u palati nešto dešava. Sve do par dana prije povratka u Zagreb. Vraćam se tako predveče prema Rosuljama kad od ulaza u palatu razvučen dugačak crveni tepih. Protegao se do polovine ulice a oko njega zlatni lanci. Kao u Hollywood-u kada se dijeli Oscar. Vidim, i organa je više nego obično. Mislim, mora da je neka važna posjeta. Da ne stiže engleska kraljica Elizabeta II ili možda bajin jaran Putin. Ne bi se tepih tek tako razvlačio da nije nešto važno. Istina, nisam ništa čuo na vijestima ali i ne gledam ih često pa nije ni čudo što nisam informiran. Iz predostrožnosti se odmah prebacujem na drugu stranu ulice pa bojažljivo prođoh pokraj organa. Druge raje nema, valjda navikli pa u ovakvim prilikama koriste poprečnu popločanu stazu  koja je vjerojatno upravo zbog toga i napravljena. One druge, od palate prema Martićevoj nema. Ne treba. Mogla bi je raja koristiti a to bi baju moglo ometati u radu. Ovako, ako neko ide od kina Kozare, ići mu je skroz do zgrade skupštine opštine pa onda lijevo u Martićevu.

Maših se za kameru, htio sam napraviti koji snimak ali u zadnjem trenutku odustah. Ne smjedoh. Ne znam kakvi zakoni vladaju u blentitetu pa nisam htio doći u situaciju da se raspravljam s organima. Jer s njima nema puno priče. Dok im ja objasnim da nisam odavde ode moja kamera. I slike do tada snimljene. A one dragocjene.

Nakon večere sjedoh uz TV da pogledam šta se u gradu događa. Kad tamo, baja, Željkica, ćelo Đokić i onaj Pavić iz Prijedora se sastali da se dogovore da su oni opet glavni. Važan susret, nema šta. Skupila se „krema“ manjeg blentiteta kod baje a televizija sve bilježi. Mora narod biti obaviješten. A susret ne može bez tepiha. Navikli ljudi. A i ima se. U manjem blentitetu sve potaman. Narodu lijepo pa se umirio. Glavno da je „država“ tu. I crveni tepisi. Da se vidi kako se dobro živi. Kome trebaju fabrike i proizvodne hale. Pa svi se sjećamo kako je nekada Banjaluka bila zagađena. A sada se lakše diše. Nema visokih dimnjaka, nema dima iz Celuloze, prašine iz Jelšingrada. Oslobodio ih baja i oni oko njega od smoga i zagađenja. A narod zahvalan. I uz to ponosan na svog baju i njegovu raju.

Rezidencija premijera Velike Britanije

Sjetih se jedne posjete Londonu još iz onog doba kada su glavni banjalučki zagačivači radili punom parom pa me moja fabrika poslala na službeni put u glavni grad Engleske. Lutam ja tako Londonom i odjednom se nađoh u jednoj maloj uskoj ulici s poznatim nazivom. Downing Street 10. Rezidencija premijera Velike Britanije. Jest da je ulica zagrađena i jest da je policijska kućica tu ali nema tepiha. 

Sramota. Pa kako ti ljudi mogu tek tako ulaziti u kuću a da cipele ne očiste pred vratima.  Čudni ljudi ti Englezi pa se ni oni ne bune što je tako. Ne smeta im kada u posjetu dođu državnici iz drugih zemalja,  televizijske kamere zazuje, a tepiha nema. Istinu da kažem oni su mi uvijek bili malo ekscentrični pa im se nije ni čuditi. Ali kod nas se to ne može desiti. Šta bi „svijet“ mogao pomisliti? Da nemamo! Ili smo se stisli pa nećemo da potrošimo.

Odem na Google Map da provjerim ima li tepiha ispred ulaza u Downing Street 10 ovih dana. Mislim, proteklo je dosta vremena, možda se narod tamo opametio. Kad ono, ništa. Ista ulica, ista zgrada, ništa novo. Mora da je tamo neka kriza pa se nema. Ko im je kriv. Neka im je kad ne znaju kao mi. A kako će kod nas biti narednih godina ne mogu ni zamisliti. Ko doživi, pričat će.