Komšiluk mog djetinjstva

Željeznička kolonija

Već odavno se spremam da obiđem komšiluk mog djetinjstva, dio grada u kojem sam rođen i odrastao, proveo sretno djetinjstvo i mladost. Za dvadeset godina od kada živim preko velike bare samo sam dva puta, i to na kratko, svratio do kuće u kojoj sam odrastao. Sada sam odlučio da obiđem cijeli komšiluk, bolje reći ono što je od njega ostalo, da se vlastitim očima uvjerim u surovu istinu da tamo više nema onih koji su činili većinu.

Igralište Željezničara

Ulica Braće Podgornika nije promijenila ime ali se mnogo toga drugog promijenilo. Primjećujem nove kuće na sprat, nove trgovine, čak i nekoliko zgrada koje su se raštrkale po nekadašnjim njivama i povrtnjacima. Igralište nogometnog kluba Željezničar se uređuje, vidim postavlja se nova podloga. Predpostavljam da će se na njemu opet igrati utakmice kao nekada kada sam ih gledao s kržljavog drvena na početku Željezničke kolonije, s kojeg sam imao odličan pogled događaja na terenu. Nije mi jasno za koji klub se teren uređuje jer željeznica u Bosni gotovo da ne postoje pa je apsurdno da klub nosi ime po onima koji su tamo zaposleni. Možda bi se prema trenutnoj situaciji u manjem blentitetu klub trebao zvati Policajac ili Administrativac! Više bi odgovarao stvarnom stanju „na terenu“.

Restoran u nekadašnoj livnici Jelšingrad

I nekadašnja livnica Jelšingrad, tvornica koje nas je trovala svojom prašinom dok smo se mi naivno radovali njenoj izgradnji i proširenju, više ne radi. Vidim da je u jednom njenom dijelu otvoren nekakav restoran. Mjesto mi ne izgleda privlačno i nisam siguran da bih tamo svratio ali kriteriji su sada drugačiji pa me ne bi iznenadilo da gostiju ima, naročito za vrijeme pazarnih dana kada seljaci iz okoline sela dolaze na pijacu da prodaju svoju robu.

Nekad je tu bio "Ident"

Stara porodična kuća u kojoj sam početkom devedesetih otvorio privatnu firmu sada je sakrivena iza visokog zida novog vlasnika. Kuću u dvorištu ne primjećujem. Nema je. Srušena. U nekada lijepo njegovanom dvorištu punom cvijeća i ukrasnog šiblja, gdje sam travnjak kosio jednom od prvih motornih kosilica u gradu, izgrađena je velika hala koja se nazire iznad visokog zida. Ne znam kako se sada osjećaju bivše komšije, da li im je pogled na zidove hale ljepši od pogleda na lijepo uređeno dvorište. Da je bilo po meni, stara kuća bi još uvijek bila na istom mjestu a trava bi bila pokošena kao nekada kada se nismo pitali ko je ko. Nažalost, ja i slični meni se nisu puno pitali.

Dvorište Marka Kezića

Malo dalje ugledah dvorište dide Marka Kezića. Ostalo je gotovo netaknuto. Tu smo nedeljom, kada smo malo poodrasli, vodili žestoke okršaje igrajući na male. Nije nam smetalo što je dvorište bilo skučeno i nageto prema ulici. Igrao se tu interesantan nogomet uz stalne kibicere i navijače. Obično bi igrali stari protiv mladih s uvijek neizvjesnim rezultatom. Nakon igre bi se išlo u birtiju Mije Bajića koje već odavno nema. Na njenom mjestu je izgrađen nadvožnjak preko kojeg se proteže nova ulica koja Budžak spaja s Trapistima.

Nova ulica

Skrenuo sam lijevo u novoizgrađenu ulicu koja se prostrla preko nekadašnjih povrtnjaka koji su od proljeća do kasne jeseni bili puni povrća i voća, hraneći familije željezničara, livaca, radnika u 1. Maju, Vitaminci. Sjećam se da je bila planirana još za vremena kada sam živio na Predgrađu ali sam mislio da nikada neće biti izgrađena. Jedna traka ide preko našeg posjeda a druga preko posjeda časnih sestara s kojima smo nekada dijelili među. Na našoj strani je sazidan mali zidić na kojem je neko nacrtao lik Gavrila Principa i ćirilicom ispod napisao Iz principa. Ko je ovo uradio ne znam i ne zanima me ali sama poruka jasno  govori šta je „umjetnik“ mislio.

Princip iz principa!

Nastavljajući dalje novom ulicom stigao sam do raskršća s asfaltom, kako smo nekada zvali glavnu prometnicu koja je vodila ka Zalužanima i dalje Bosanskoj Gradišci. Na drugoj strani, na nekadašnjem igralištu osnovne škole Ivan Goran Kovačić, u kojoj sam proveo osam sretnih godina, izgrađena je još jedna od mnogobrojnih crkava s popovskom dvorom. Nisam prešao raskršće da vidim u kakvom je stanju škola niti gdje se sada nalazi igralište na kojem smo prije nastave vodili prave nogometne ratove.

Osnovna škola i nova pravoslavna crkva

Predpostavljam da je igralište za ove nove generacije manje važno od činjenice da su sada bliže bogu i da se on sada brine za njih. U ono naše bezbožno doba bili smo prepušteni sami sebi i nismo razmišljali šta nam se sve može desiti dok smo na igrališti, po prašini, naganjali loptu kao da je ona najvažnija stvar na svijetu.

Vratio sam se malo unazad i skrenuo u nekadašnji Pavlovića put, malu ulicu nazvanu po nekoliko familija Pavlović koje su nekada živjele u njoj. U ulici se, pored nekoliko novih spratnica, još uvijek nalaze kućice Pavlovića i još nekih familija starosjedioca koje sada uglavnom imaju nove vlasnike. U oko mi je upala kuća Dide Pavlovića, komšije koji se prehranjivao popravljajući aute, prvo fiće a kasnije zastave i juge, ofarbana u crvenu boju, izdvajajući se tako od svih ostalih kuća, razbijajući sumornu stvarnost mog nekadašnjeg komšiluka.

Pavlovića put

Kuća Dide Pavlovića

Nekada su ovdje živjele Šimunđe

Uskoro sam stigao do mjesta gdje se Pavlovića put spaja s ulicom mog djetinjstva. Skrenuo sam desno, ka gradu, i laganim korakom se zaputio ka Rosuljama. Osjećaji su se miješali. Bio sam tužan što u starom komšiluku gotovo da nema starosjedilaca Hrvata koji su nekada davno činili većinu življa, a istovremeno sam bio srećan što ih je većina uspjela naći mir na nekim novim mjestima, okrečući se životu svjesni da je čist obraz vrijedniji od svih para ovog svijeta.

Posljednji pogled na ulicu djetinjstva

Idući ka gradu još jednom sam se okrenuo ka mjestu gdje je nekada bila naša kuća. Htio sam da ga zapamtim jer sam bio siguran da se više nikada neću vratiti na ovo mjesto na kojem za mene više nema ništa interesantno što bi me privuklo da se ponovo prošetam ulicama koje čuvaju tajne moga djetinjstva.