Ale

U gradu sam već četiri-pet dana, prepješačio sam puno, obišao njegove mnoge dijelove, osjetio činovnički aparat baje iz okolice Laktaša na svojim leđima, sreo mnoga nepoznata lica ali moje oče ne ugledaše nikog poznatog. Kada sam već skoro izgubio nadu da ću slučajno susresti bar nekog s kim sam prije početka devedesetih dijelio gradske ulice, ugledah jedno drago lice. Ale, banjalučka legenda, draga osoba kojeg je poznavala cijela Banjaluka, svrati u burekdžinicu „Pite pod sačem“ upravo kada sam završavao burek. Burek je bio odličan i gotovo po pravilu bih ovdje svraćao oko jedan po podne jer mi je za moja pješačenja trebalo snage. Doručak i večeru mi je pripremala snaha i njih nikako nisam mogao izbjeći inače bi bilo ljutnje. Tu i tamo bih preskočio večeru, i to samo u slučaju ako sam dogovorio sastanak s nekim od prijatelja.

Bi mi drago kad ugledah Alu, još uvijek živahnog i dobrog zdravlja, iako su i njega stigle godine kao uostalom i sve nas.  Zadnji put sam ga vidio u Stupnici prilikom jedne sahrane, kada me put prije šest-sedam godina na par dana doveo u rodni grad nakon povratka s mora.

Priđoh da ga pozdravim. On, onako dobroćudan, reče da me se sjeća iako sumnjam da je govorio istinu. Znao sam sjediti u njegovom društvu u kafani kod Alije, kada sam s drugom rajom s faksa krao bogu dane uživajući u slobodi prenošenja ispita s godine na godinu, ne žureći se da diplomiram jer su bila takva vremena kada smo i s malo bili zadovoljni.

Na rastanku tutnuh mu nešto KM-ova u ruku. Znam da mu nije lako i da mu svaka marka dobro dođe. Sreća da se naša raja po tuđini uglavnom dobro snašla pa se i za Alu nađe ponešto. A i svi se mi sjećamo bajadera, bombona  odžačar grla i čokoladica životinjsko carstvo koje je dobri Ale dijelio svakome i u dobra i u loša vremena.

Otišao sam svojim putem i ostavio Alu u burekdžinici pitajući se da li će nam se putevi još koji put ukrstiti. Ja u rodni grad ne navraćam često a godine neumitno idu...