Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.
O Kastelu je teško nešto novo napisati jer pravi Banjalučani o njemu znaju gotovo sve. Smjestio se na mjestu gdje se rječica Crkvena uliva u Vrbas i prkosi vremenima od pamtivjeka. Nema Banjalučanina koji se nije prošetao njegovim zidinama, sjeo na obale Vrbasa ispod starih zidina, svratio u Kazamat na dobro jelo i piće, a neki su ganjali loptu na igralištu smještenom na malom platou s desne strane ulaza od tržnice.
U rijetkim posjetama gradu nakon odlaska Kastel sam gotovo zaboravio. Posjete su bile kratke i obično bi se svodile na susrete s prijateljima koje nisam vidio godinama. Po gradu nisam šetao jer nije bilo vremena a ono malo objekata koje su nekada činile grad bih zamjećivao ali im nisam pridavao posebnu pažnju. U oku bi mi zapele ruševine objekta u kojem je nekada bio smješten muzej s postavkom iz drugog svjetskg rata, na mjestu Ferhadije je dugo zjapio prazan prostor, a do spomenika na Šehitlucima sam stigao samo jednom.
Ovaj put sam imao puno više vremena,
novembar me je iznenadio gotovo proljetnim temperaturama i sunčanim danima, poznatih u gradu gotovo nije bilo pa sam se mogao posvetiti obilasku grada, pješačeći ulicama koje su budile sjećanja na neka davna, dobra vremena.
Na Kastel sam svratio jedno rano poslije podne, planirajući da ga obiđem uzduž i poprijeko, da pomno razgledam sve njegove tajne kutke, čak i one na koje nekada nisam obraćao pažnju. U tvrđavu sam ušao kroz kapiju okrenutu Ferhadiji i Tehničkom fakultetu i odmah primijetio njeno propadanje. Neke od kula su bile u tako jadnom stanju da me je hvatala neka čudna tuga zbog nemara grada prema ovom biseru u njegovom srcu. U Kazamat nisam svraćao a dalje se nije moglo. Pola tvrđave je ograđeno žicom, valjda zbog radova koji su u toku. Spustio sam se prema Vrbasu i prošetao prema ušću Crkvene. Nastavio sam dalje nadajući se da ću u tvrđavu moći ući na druga vrata, ona okrenuta Tržnici, ali je taj cijeli dio bio ograđen žicom pa sam pomalo razočaran nastavio prema Bulevaru. Primijetio sam da je jedan dio zidina obnovljen i da su radovi na restauraciji u toku. Možda budem bio bolje sreće slijedeći put, ma kako mi to sada izgleda daleko.
Dok je sunce obasjavalo Vrbas, kamerom sam pokušao da zabilježim ljepotu koja mi već godinama nije dostupna. Na trenutak pomislim kako bi ovakvo historijsko bogatstvo u nekoj drugoj sredini bilo prepuno turista a onda me iz misli trgne stvarnost. U grad na Vrbasu turisti ne hrle. Većina onih koji ovdje ostavljaju svoj novac je nekada živjela ovdje a sada navrati pokatkada da bi se ponovo vratila tamo gdje su našli mir i spokoj i gdje ih malo ko pita kojem se bogu mole.
Nas zivot je vezan, povremeno ili stalno, uz neke kote koje za nas imaju privlacnu moc. BL aleje su za mene bile magicne u svakom periodu zivota,i u svim vremenskim uvjetima. I u ljetnim nocima, i jesenjoj magli, i kad kesteni cvjetaju, i kad lipe mirusu, i kad ih snijeg ogrne bijelim hermelinom. Ipak onaj trenutak kad suho lisce pocne prekrivati asvalt za mene je bio skoro erotican. Ne znam kako bih drukcije opisala to uzbudjenje koje koje me tjeralo van i po kisi i po suncu, kad nisam mogla obuzdati zelju za sutanjem lisca. Ne vodeci racuna o stiklicama, cas bih ga samo razgrtala, a cas podizala u zrak slusajuci poslednji susanj.
Ferhadija I ona je bila jedna od konstanti moga zivota dolje. Ocarala me svojim ezanom, prvim koji sam cula. Stanovali smo tada na Hanistu i na prvi zvuk hodzina glasa izlijetala bih na balkon da odslusam njegovu " pjesmu ". Od tada pa nadalje sretala sam je cesto, nekad zastajuci da je svu obgrlim pogledom, a nekad bih joj samo rekla " zdravo " i odjurila dalje, ali stalno obecavajuci da cu se jednoga utociti u njeno krilo. I jesam, u ljeto devedeset druge, pred moj odlazak i njeno smaknuce. Valjda mi je intuicija govorila da je to zadnja sansa. Prvi i poslednji put sam otvorila njena vrata, prvi i poslednji put sam vidjela njen minber i izisla zauvijek. Nastavice se.
Marticeva Onaj pravac od Kastelovog coska do kazalista, ulica Mose Pijade, parkovi Petra Kocica i Mladena Stojanovica bili su mjesta kojima sam hodala uzdignute glave, osjecajuci da je ljubav obostrana. Ipak, Marticeva je imala posebno mjesto u mom srcu. Tu smo Miro i ja, na broju 21, zapoceli samo nas zivot, ljubomorno ga cuvajuci i otimajuci od uljeza. Tu je stara lipa najljepse mirisala, tu su Bitlsi najljepse pjevali, tu je dno kristalne case ciktalo kad se na njega srucila kocka leda. Tu se orio Midzin glas, odatle je Davor krenuo u skolu, a Andrea iskamcila suzama sve sto je pozelila. Nigdje se nisam osjecala tako mocno, tako sigurno, tako voljeno.
Zazvoni telefon i tako Marticeva ostane bez Stelinog ruzicnjaka, bez bake Juste, bez cigankinog gatanja, bez Mujinog " zdravo komso ", bez Culjatove lule, bez zemljotresa, bez... Nema veze, iz mog sjecanja nece nestati.
Dom kulture E ako ima mjesto koje bih mogla nazvatu drugim domom, onda je to Dom kulture. Nema sta tamo nisam radila: plesala, pjevala, isla na izlozbe, koncerte, cak i neke kazalisne prestave. Crtala armaturu, verala se po tavanu, ostajala na zborovima radnika, jednom cak i do 4 h ujutro, igrala ping-pong, slavila nove godine, doruckovala u restoranu, bancila u podrumu. Cak i na svadbi bila, jednoj finoj, urbanoj, a bila je restrikcija struje. O svemu tome sam vec pisala, a ima toga jos, samo nije bas za javnost. Nastavice se.
Mozete zamisliti kako ja gledam na to, ja koja sam od rodjenja do 23-ce godine hiljadu puta prošla i pored jednog i drugog objekta. Svaki odlazak u skolu, ( osnovna je bila u mezdzidu Ferhadije, Zmaj Jovina na putu prema gradu a Kastel preko puta Tehničke skole. Prozori su do izgradnje " barake " u dvorištu skole bili okrenuti prema zidinama Kastela. Prije rata sam bila cesto u Banja Luci zbog bolesnih roditelja. Rat i duži period poslije rata i meni su uskratili susret sa tim ljepotama urezanim duboko u sjećanje. Iako sam bila kilometarski stotine puta bliže od vas, uskracenost dolaska bila je ista. Spuštanje Vrbasom od Studenca do Halilovca i povratak pjeske ispod Kastela kroz zelenilo na sve strane. Vrbas, žalosne vrbe i trava , u sudaru sa bosim nogama je nesto sto me i danas vraca u sretne dane mladosti. Dugo sam bila optimista da je ova situacija u BL nametnuta od strane visih sila, ali jedan ružan mail iz BL i saznanje da se proslavljala 42-godisnjica mature na koju nisam bila pozvana, razbila je sve moje iluzije. Stvar je do većine stanovništa grada, odnos onih bolji je mozda samo u " pet deka". A od njih nista pozitivno ne zavisi.
Iako sam u kasnijim godinama tu i tamo otisla na veceru ili samo na kavu u Kazamat ipak najljepse uspomene na Kastel su iz mog srednjoskolskog doba. Ako bih markirala ( izostajala sa sata ), za losa vremena otisla bih u " Jadran " na puru, a za lijepa u setnju po Kastelu. Mi smo ponekad grupno markirali, decki bi ostali igrati nogomet pod zidom, a cure u setnju po Kastelu uz obavezno spustanje do Vrbasa. Koliko smo bili vezani za to mjesto govori i hrpa slika, od kojih su neke uspjele stici do Zagreba, i biti objavljene na blogu. Tako su i Sehitluci jedno vrijeme, kad su djeca bila mala, zauzimali vazno mjesto u nasem zivotu. Odlazili smo gore i u proljece, i ljeto, po jeseni i zimi. Nekad smo ostavljali auto kod Alibabe, cesce kod motela. Obavezno do spomenika, pa na Tresnjik. Neki dan bas gledam sliku: Jarboli sa zastavama, bjelina kamena, Dea i ja u prvom planu. A ja u cipelama sa visokim petama, vjerovatno smo plan promijenili u toku voznje. Dogadjalo se to nama pocesto. Nastavice se.
Vrbas Sve se to otkidalo od mene, jedno po jedno, sto od vremena, sto od " dobrih " ljudi. S Vrbasom je islo bas tesko. Rekoh ovdje nekoliko puta da za mene ne postoji bezuvjetna ljubav, a Vrbas na kraju ipak nije ispunio moja ocekivanja. Osvajala sa ga mukotrpno,jos u djecijim danima, na Halilovcu, sa Hanumicom i Branom Milakovicem. Njezno sam s njim ljubovala u srednjoskolskim danima, a onda sam mu okrenula ledja. " Ti nisi musko ", govorila sam mu. " Podvezali su ti jajca . Jadran je bolji i veci od tebe, Una je raskosnija, a Tara divljija". Bilo je tu jos ruznih rijeci: " smrdis, nemas se s cim ......." Ali zimi, kad bi snijeg pokrio najlonske vrecice, a tvoje vrbe bile poput kraljica i stari orah prkosio teretu na ledjima, s mosta na Veneciji pricala sam ti svoju pricu, kao nekad. Nastavice se
Ljeto '92. Vruceeee. Prijateljica zove na rucak. Ima struje, pa skuhala kupus kalju. Zahvaljujem, vec mi je mama Davorove prijateljice donijela knedle sa sljivama. Dogovaramo setnju desnom stranom Vrbasa, uzvodno od Rebrovackog mosta. Pricamo o Krlezi. " Kako neprimjereno " rece ona i nasmijasmo se obe, ali i zasutismo. Nju i volim zato sto s njom mogu sutiti. Ne sjecam se da sam tada primjecivala Vrbas, studentski dom, fakultet, ni drugu stranu obale. Ne sjecam se ni da sam o necemu razmisljala. Ne sjecam se ni da li sam uopce bila svjesna svoga postojanja.
Jedne veceri, tople i ljetne, htjela sam van. Sjeli smo u auto i zastali kraj jedne livade na putu za Kotor Varos. Nije bilo u nasem zivotu tako puno trenutaka kada smo se osjecali kao u raju, ali ih je bilo. Nezaboravnih, zbog kojih je sve drugo imalo smisla.
Zasto sve ovo pisem kad sam o tome vec pricala na ovom mjestu ? Prije nekog vremena uhvatila me neka ludost, hocu ici dolje i jos jednom proci nasim stazama ljubavi. Odustala sam jer znam da su sve te kote sada zagadjene, a i Miri se na bi svidio taj moj naum. Bio je covjek koji lako prasta i brzo zaboravlja ruzne stvari. Banju Luku ju obozavao bez ostatka i mozda bas zato joj nikada nije oprostio ono sto je ucinila njegovim najmilijima.
Blago BANJALUCI sto je imala ovakve gradjane kao Miro i Nada. Nek' joj je Bog na pomoci sa vecinom ovih danasnjih. Obzirom da se sa bloga moze skidati sve sto poželiš ( i to me je Nada naucila) Banja luko, ne brini ostace lijepa i istinita prica o tebi a i sve ružno sto ti se dogodilo. Pozdrav Saima PS. Hvala Co na jednostavnosti ovih šifri za komentare
10 Comments:
Nas zivot je vezan, povremeno ili stalno, uz neke kote koje za nas imaju privlacnu moc. BL aleje su za mene bile magicne u svakom periodu zivota,i u svim vremenskim uvjetima. I u ljetnim nocima, i jesenjoj magli, i kad kesteni cvjetaju, i kad lipe mirusu, i kad ih snijeg ogrne bijelim hermelinom. Ipak onaj trenutak kad suho lisce pocne prekrivati asvalt za mene je bio skoro erotican. Ne znam kako bih drukcije opisala to uzbudjenje koje koje me tjeralo van i po kisi i po suncu, kad nisam mogla obuzdati zelju za sutanjem lisca. Ne vodeci racuna o stiklicama, cas bih ga samo razgrtala, a cas podizala u zrak slusajuci poslednji susanj.
Nastacice se.
Ferhadija
I ona je bila jedna od konstanti moga zivota dolje. Ocarala me svojim ezanom, prvim koji sam cula. Stanovali smo tada na Hanistu i na prvi zvuk hodzina glasa izlijetala bih na balkon da odslusam njegovu " pjesmu ". Od tada pa nadalje sretala sam je cesto, nekad zastajuci da je svu obgrlim pogledom, a nekad bih joj samo rekla " zdravo " i odjurila dalje, ali stalno obecavajuci da cu se jednoga utociti u njeno krilo.
I jesam, u ljeto devedeset druge, pred moj odlazak i njeno smaknuce. Valjda mi je intuicija govorila da je to zadnja sansa.
Prvi i poslednji put sam otvorila njena vrata, prvi i poslednji put sam vidjela njen minber i izisla zauvijek.
Nastavice se.
Marticeva
Onaj pravac od Kastelovog coska do kazalista, ulica Mose Pijade, parkovi Petra Kocica i Mladena Stojanovica bili su mjesta kojima sam hodala uzdignute glave, osjecajuci da je ljubav obostrana. Ipak, Marticeva je imala posebno mjesto u mom srcu. Tu smo Miro i ja, na broju 21, zapoceli samo nas zivot, ljubomorno ga cuvajuci i otimajuci od uljeza. Tu je stara lipa najljepse mirisala, tu su Bitlsi najljepse pjevali, tu je dno kristalne case ciktalo kad se na njega srucila kocka leda. Tu se orio Midzin glas, odatle je Davor krenuo u skolu, a Andrea iskamcila suzama sve sto je pozelila.
Nigdje se nisam osjecala tako mocno, tako sigurno, tako voljeno.
Nastavice se.
Zazvoni telefon i tako Marticeva ostane bez Stelinog ruzicnjaka, bez bake Juste, bez cigankinog gatanja, bez Mujinog " zdravo komso ", bez Culjatove lule, bez zemljotresa, bez...
Nema veze, iz mog sjecanja nece nestati.
Dom kulture
E ako ima mjesto koje bih mogla nazvatu drugim domom, onda je to Dom kulture. Nema sta tamo nisam radila: plesala, pjevala, isla na izlozbe, koncerte, cak i neke kazalisne prestave. Crtala armaturu, verala se po tavanu, ostajala na zborovima radnika, jednom cak i do 4 h ujutro, igrala ping-pong, slavila nove godine, doruckovala u restoranu, bancila u podrumu. Cak i na svadbi bila, jednoj finoj, urbanoj, a bila je restrikcija struje.
O svemu tome sam vec pisala, a ima toga jos, samo nije bas za javnost.
Nastavice se.
Mozete zamisliti kako ja gledam na to, ja koja sam od rodjenja do 23-ce godine hiljadu puta prošla i pored jednog i drugog objekta. Svaki odlazak u skolu, ( osnovna je bila u mezdzidu Ferhadije, Zmaj Jovina na putu prema gradu a Kastel preko puta Tehničke skole. Prozori su do izgradnje " barake " u dvorištu skole bili okrenuti prema zidinama Kastela.
Prije rata sam bila cesto u Banja Luci zbog bolesnih roditelja. Rat i duži period poslije rata i meni su uskratili susret sa tim ljepotama urezanim duboko u sjećanje. Iako sam bila kilometarski stotine puta bliže od vas, uskracenost dolaska bila je ista.
Spuštanje Vrbasom od Studenca do Halilovca i povratak pjeske ispod Kastela kroz zelenilo na sve strane. Vrbas, žalosne vrbe i trava , u sudaru sa bosim nogama je nesto sto me i danas vraca u sretne dane mladosti.
Dugo sam bila optimista da je ova situacija u BL nametnuta od strane visih sila, ali jedan ružan mail iz BL i saznanje da se proslavljala 42-godisnjica mature na koju nisam bila pozvana, razbila je sve moje iluzije. Stvar je do većine stanovništa grada, odnos onih bolji je mozda samo u " pet deka". A od njih nista pozitivno ne zavisi.
Pozdrav Saima
Kastel i Sehitluci
Iako sam u kasnijim godinama tu i tamo otisla na veceru ili samo na kavu u Kazamat ipak najljepse uspomene na Kastel su iz mog srednjoskolskog doba. Ako bih markirala ( izostajala sa sata ), za losa vremena otisla bih u " Jadran " na puru, a za lijepa u setnju po Kastelu. Mi smo ponekad grupno markirali, decki bi ostali igrati nogomet pod zidom, a cure u setnju po Kastelu uz obavezno spustanje do Vrbasa. Koliko smo bili vezani za to mjesto govori i hrpa slika, od kojih su neke uspjele stici do Zagreba, i biti objavljene na blogu.
Tako su i Sehitluci jedno vrijeme, kad su djeca bila mala, zauzimali vazno mjesto u nasem zivotu. Odlazili smo gore i u proljece, i ljeto, po jeseni i zimi. Nekad smo ostavljali auto kod Alibabe, cesce kod motela. Obavezno do spomenika, pa na Tresnjik. Neki dan bas gledam sliku: Jarboli sa zastavama, bjelina kamena, Dea i ja u prvom planu. A ja u cipelama sa visokim petama, vjerovatno smo plan promijenili u toku voznje. Dogadjalo se to nama pocesto.
Nastavice se.
Vrbas
Sve se to otkidalo od mene, jedno po jedno, sto od vremena, sto od " dobrih " ljudi. S Vrbasom je islo bas tesko. Rekoh ovdje nekoliko puta da za mene ne postoji bezuvjetna ljubav, a Vrbas na kraju ipak nije ispunio moja ocekivanja.
Osvajala sa ga mukotrpno,jos u djecijim danima, na Halilovcu, sa Hanumicom i Branom Milakovicem. Njezno sam s njim ljubovala u srednjoskolskim danima, a onda sam mu okrenula ledja.
" Ti nisi musko ", govorila sam mu. " Podvezali su ti jajca . Jadran je bolji i veci od tebe, Una je raskosnija, a Tara divljija". Bilo je tu jos ruznih rijeci: " smrdis, nemas se s cim ......." Ali zimi, kad bi snijeg pokrio najlonske vrecice, a tvoje vrbe bile poput kraljica i stari orah prkosio teretu na ledjima, s mosta na Veneciji pricala sam ti svoju pricu, kao nekad.
Nastavice se
Vrbas_2. dio
Ljeto '92. Vruceeee. Prijateljica zove na rucak. Ima struje, pa skuhala kupus kalju. Zahvaljujem, vec mi je mama Davorove prijateljice donijela knedle sa sljivama. Dogovaramo setnju desnom stranom Vrbasa, uzvodno od Rebrovackog mosta. Pricamo o Krlezi. " Kako neprimjereno " rece ona i nasmijasmo se obe, ali i zasutismo. Nju i volim zato sto s njom mogu sutiti. Ne sjecam se da sam tada primjecivala Vrbas, studentski dom, fakultet, ni drugu stranu obale. Ne sjecam se ni da sam o necemu razmisljala. Ne sjecam se ni da li sam uopce bila svjesna svoga postojanja.
Jos jedan nastavak slijedi
Za kraj
Jedne veceri, tople i ljetne, htjela sam van. Sjeli smo u auto i zastali kraj jedne livade na putu za Kotor Varos. Nije bilo u nasem zivotu tako puno trenutaka kada smo se osjecali kao u raju, ali ih je bilo. Nezaboravnih, zbog kojih je sve drugo imalo smisla.
Zasto sve ovo pisem kad sam o tome vec pricala na ovom mjestu ?
Prije nekog vremena uhvatila me neka ludost, hocu ici dolje i jos jednom proci nasim stazama ljubavi. Odustala sam jer znam da su sve te kote sada zagadjene, a i Miri se na bi svidio taj moj naum. Bio je covjek koji lako prasta i brzo zaboravlja ruzne stvari. Banju Luku ju obozavao bez ostatka i mozda bas zato joj nikada nije oprostio ono sto je ucinila njegovim najmilijima.
Blago BANJALUCI sto je imala ovakve gradjane kao Miro i Nada. Nek' joj je Bog na pomoci sa vecinom ovih danasnjih.
Obzirom da se sa bloga moze skidati sve sto poželiš ( i to me je Nada naucila) Banja luko, ne brini ostace lijepa i istinita prica o tebi a i sve ružno sto ti se dogodilo.
Pozdrav Saima
PS. Hvala Co na jednostavnosti ovih šifri za komentare
Post a Comment
<< Home