Damir

Lutam gradom već više od sedam dana, zagledam se u lica starijih prolaznika nadajući se da ću ugledati nekog poznatog ali osim slučajnog susreta sa Alom, dragom osobom koju svaki pravi Banjalučanin poznaje, nemam sreće. Ponekad mi se učini da se iza zamišljenog pogleda krije neko koga sam poznavao ali ubrzo shvaćam da je to samo moja želja. Hodam ulicama grada u kojem sam se rodio i proživio više od četrdeset godina ali vjerojatnoća da sretnem nekog poznatog je manja nego u Amsterdamu, Beču, Parizu, Londonu ili bilo kojem drugom gradu svijeta.

I onda, više od sedam dana po dolasku, iznenada, ugledah poznati lik koji se u istom trenutku zagleda u mene. Damir, prijatelj moga sina iz Hjustona, mladić kojeg nikada u životu nisam vidio u živo i sa kojim nikada nisam progovorio niti jednu jedinu riječi stoji ispred mene kao da ga je neka nepoznata sila poslala u istu ulicu kojom sam bez plana hodao. Pozdravismo se kao da se godinama znamo. Poče razgovor. On stigao u svoj grad na putu po Evropi i traži slastičarnu o kojoj je  informacije našao na mobilnom telefonu. Mogao je izabrati kraći put ali ga nešto odvede prema aleji Braće Pavlića kojom sam bez cilja polagano šetao. Sudbina, šta li? Ko bi ga znao. Raspričasmo se. Zaputismo se prema burekdžinici u susjedstvu Elektrotehničkog fakulteta da mi pravi društvo. Ja pojedoh burek a on i njegov mlađi rođak popiše koka kolu. Onda se zaputismo prema centru grada, u pravcu slastičarne u koju je Damir htio svratiti. Pričamo o svemu i svačemu, kao da se znamo godinama. Rođak nas slika na nekoliko mjesta za uspomenu. Ne pojedosmo kolače tamo gdje smo se zaputili nego se vratismo u Gospodsku i sjedosmo u baštu Pivnice. Vrijeme je lijepo, toplo, bašte još rade. Uzeh tiramisu i mali Nektar. I Damir i rođak mu pojedoše po kolač i nešto popiše. Razgovor ne prekidamo. Ja pričam o svojim problemima oko ganjanja papira a Damir o svojim planovima. U Hjuston se neće još vraćati. Možda čak ostane u Evropi. Specijalnost su mu informacione tehnologije pa lako pronalazi poslove koji mu se sviđaju. Radi na projektu, završi ga, pa onda uzme odmor onoliko koliko mu se prohtjedne. Poredim to sa situacijom sa omladinom u rodnom gradu. Malo ih radi, poneki volontiraju samo da steknu neko iskustvo. A Damir si može priuštiti luksuz da napravi pauze i putuje svijetom.

Veče se već uveliko spustila nad Gospodsku kada smo se rastali. Snaha i brat su me čekali na večeru i morao sam požuriti nazad u Rosulje. Žureći Titovom, nije mi dala mira činjenica da sam u gradu, u kojem sam nekada poznavao mnoge, prvo naletio na osobu koju u životu nikada nisam sreo. I to nakon više od nedelju dana lutanja ulicama koje sam poznavao bolje nego što sada poznajem svoj novi komšiluk. Žalosno je to, ali istinito. I istovremeno govori o megnitudi zla koje je u našem gradu učinjeno.

Mislio sam da se s Damirom više neću sresti ali sam bio u krivu. Naš slijedeći susret je obilovao takvim koincidencijama da sam počeo sumnjati da je onaj gore upetljao svoje prste želeći mi pokazati da možda nije sve onako kako ja mislim. Ali otom, potom…