Rada

Polazeći za Banjaluku na ceduljici sam ispisao imena i brojeve telefona osoba kojima sam se trebao javiti. Smiješno je to u ovo doba kada svako nosa pametne telefone, znam, ali nisam se htio zamajavati tehničkim problemima već sam se odlučio za stari provjereni metod: sve što ti treba zapiši na papir¸i onda si miran. Kupovina jeftinog cell-phona, promjena SIM cartice za postojeći, nešto treće, nisam o tom htio da razmišljam. Od kako sam u penziji čak ne pratim ni šta je novo u oblasti računara, da ne govorim o ostalim tehnološkim čudima. Valjda ću nekako preživjeti za ovo vremena što mi je ostalo od života a “gore” će već biti lakše. “Gore” je to sve uređeno¸i nije naše da o tome mislim. Jedino se bojim da ne završim “dole” ali ni tada mi tehnologija neće trebati.

Na ceduljici sam imao zapisan i Radin broj telefona. Ona je trebala biti važna karika u poslovima koje sam planirao obaviti. Nisam je lično poznavao ali sam o njoj čuo sve najbolje. Da je veoma poslovna, da je pravi drug, da se u nju mogu u potpunosti pouzdati. Da pripada onoj staroj Banjalučkoj raji a svi znamo šta to znači.

I bilo je tako. Družili smo se Rada i ja svaki dan, pravili planove, odrađivali poslove a u međuvremenu sjećali starih dana. Sastajalište nam je bila slastičarna Pingvin u neposrednoj blizini zgrade bivšeg SDK a sadašnjeg “doma” predsjednika manjeg blentiteta. Vrijeme me je, srećom, poslužilo, pa smo mnogo vremena proveli u bašti slastičarne što me podsjetilo na prijeratna vremena, posebno na studentske dane, kada smo tokom cijelog ljeta ispijali kave i piva u baštama rodnog grada. Bila je to i velika promjena u odnosu na život zadnjih dvadeset godina. U Pittsburgh-u ima malo restorana s baštama a i oni nisu smešteni u gradu već takozvanim plazama gdje raja ide kolima u kupovinu ili u restorane. A nema kod nas ni sjedenja uz kavu ili kapučino i raspredanja priča po cijeli dan. Sve se obavlja na brzinu jer je sve podređeno biznisu i zaradi. Novac je glavna pokretačka snaga a sve ostalo je manje važno.

Sjedeći u bašti Pingvina ispijajući kapučino promatrao sam raju koja prolazi. Malo koga sam mogao prepoznati. Tu i tamo bi se pojavilo koje poznato lice, poneko bi mi se učinio poznatim ali zbog godina koje su prohujale nisam uvijek bio siguran o kome se radi. Tu mi je u pomoć priskakala Rada, osvježavajući moje pamćenje dodatnim objašnjenjima i detaljima iz nekadašnjih vremena. “Ma znaš, to ti je ona…”. Bilo je to lijepo druženje, sve do zadnjeg dana. Ako bih trebao prevoz do neke udaljene institucije, Rada je bila tu. Ako je trebala neka veza da bi se neki problem otkačio, Rada je uskakala. Čak sam, na njen prijedlog, stigao do doktora specialiste u Tesliću koji nas je primio preko reda upravo zahvaljujući Radinoj intervenciji. Angažirala je prijatelje na sve strane samo da bi našla načina da dođem do informacije, podatka, određene osobe. Uvijek je to bio neko od onih pravih Banjalučana koji su ostali onakvi kakvi su uvijek bili: prava raja na koju si se uvijek mogao osloniti.

Zahvaljujući Radi obavio sam gotovo sve poslove zbog kojih sam došao. Ostale su neke rutinske stvari koje će Rada obaviti kada za to bude vrijeme. Naša druženja u Pingvinu će mi ostati u lijepom sjećanju, kao i druženja sa starom rajom koja su me uvjerila da u Banjaluci nije sve crno kako bi se iz mojih priloga moglo zaključiti. Ima tamo još one stare raje zbog koje u Banjaluku vrijedi navratiti samo su daljine prevelike da bi se to moglo češće raditi.

A ako neko treba pouzdanu osobu koja će u Banjaluci obaviti neki posao, najtoplije preporučujem Radu. Garantiram da se nećete pokajati.