Sa Ljiljom i Mariom u Vrbasu

Posjeta Banjaluci ne može proći a da se ne vidim sa starim prijateljima. Druženja je bilo nekoliko ali neke od njih nisam zabilježio kamerom. Sada mi je žao što to nisam učinio jer ti susreti su tako rijetki da je svaki od njih dragocjen.

Sa Mariom sam se sreo odmah po dolasku a onda smo se dogovorili da jedno veče odemo negdje na večeru. Izbor sam prepustio Mariu pouzdajući se u njegovo poznavanje situacije u ovoj novoj Banjaluci koja se proširila na sve strane, s mnogobrojnim novim restoranima  o kojima nisam znao ništa. Njegov izbor me nije razočarao. Otišli smo u restoran Vrbas, smješten na obali Vrbasa nasuprot Kastela. Izbor jela je bio bogat, mnogo bogatiji nego u restoranima Belgije i Holandije koje sam posjetio ljetos gdje je većina restorana imala gotovo isti menu.

Izabrao sam bečku šniclu sa pomfritom i salatom od ribanog kupusa. Naravno, uz Nektar pivo. Nisam pogriješio. Šnicla je bila ukusna ali je bila tolika da bih je mogao jesti dva-tri dana.

Veče je protekla u prijatnom časkanju  kako je to uobičajeno kada se sretne stara raja. I Ljilja i Mario su penzioneri kao i ja pa je dio večeri protekao u razgovorima koje za nas starije postaju sve bitniji: kako preživjeti kao penzioner, u šta se troši vrijeme, kako se boriti s boljkama koje se s vremena na vrijeme javljaju. Uz dobro jelo i piće, veče je brzo prošla.

Nakon večere smo prošetali do Kastelovog čoška a onda uhvatili prvi bus u pravcu Rosulja. Bio je to još jedan od lijepih susreta u rodnom gradu koji su me podsjetili na neka druga, lijepa vremena.