A gdje smo tu mi?

Ogromni park u centru Haga u kojem je sve od drveta
i poneki šarafčić od metala

U očekivanju nekih komentara tvog doživljaja našeg grada skoro svaki dan sam razmišljala koliko se toga može napisati o ovoj temi. O tvojim emocijama, snažnim, svježim kao da su se ti svi događaji dešavali juče, o susretima sa ljudima koji pune baterije. O ljubavi prema "onom" našem gradu koji je u bivšoj domovini bio visoko na rang listi koja je ocjenjivala gradove.

Prekrasni hotel Holiday Inn u Hagu

Nedavno sam pričala u jednom mlađeg društvu o tome. Komentar je većinom bio: " to je zato što ste tad bili mladi". Onda se pođoše oblačiti za izlazak iz kafića. Na svima iste jakne. One plastične iz napuhanih djelova sa stisnutim kaisševima oko struka. Frizure iste. Tjesne helanke i visoke pete. Sve potsjeća na naslagane tetrapak proizvode na policama trgovina za koje ne znaš ništa o sadržaju unutra.
Svaki čas nekom zvoni mobitel i pored veće grupe stalno je izdvajanje u tiši dio kafića. Svaki razgovor je podugo trajao, i onda sam razmisljala kad ostare o čemu će oni to moći pričati kad su bili mladi. Ne vjerujem da će sa sjećati ni imena kafića u kojima su do besvjesti boravili.

Onda im ja to sve kažem i odlazim razmišljajući o našoj mladosti i o svemu što Milan piše.

Posjeta muzeju starih automobila u Hagu

Sjetim se vađenja štitova za divne modele  iz njemačkog časopisa " Burda" i kolektivnog šivanja modela. Neko je vadio šniteve na novinski papir,  neko krojio, neko rezao, a neko šio na staroj "singerici". To je bila tadašnja "mala privreda" a sve udruženo i sve skromno i besplatno.

A onda igranke u Domu kulture gdje se to sve vidjelo na djevojkama od kojih je svaka imala svoju posebnost.

Ulaz u muzej

Onda se sjećam i drugova i drugarica  iz Tehničke skole. Bilo je dosta učenika koji su stanovali u đačkim domovima. Meni, a mislim i drugima koji smo živjeli u gradu  u svojim kućama i sa roditeljima, nije  bilo poznato kakav je to život bio. Daleko od roditelja, skromno, muški u tim godinama uvijek gladni. Nisam razmišljala ni odakle su. Bili smo samo dobri drugari. Poslije se saznavala mjesto rođenja odakle su dolazili. 

Ja se najradije sjećam Majkić Milorada i Vučić Slobodana. Upamtila sam da je prvi bio iz Majkić Japre kod Sanskog mosta, a Vučić od Kotor Varoši. Svaki susret na godišnjicama mature oni su me oduševljavali. Jedan je otišao u Sloveniju a drugi u Hrvatsku. Kad god bi se pojavili meni su izgledali kao da dolaze iz Monte Karla. Uspješni . Dotjerani . Gospodskih manira. Pametnim i poštenim ljudima odraslim uz poštene i vrijedne roditelje , naučenim da poštuju ljude nigdje nije tijesno.

Unutrašnjost muzeja napravljena kao  holandski trg
u mnogim gradovima i gradićima

A onda gledam grafit za Gavrila Principa u Banja Luci i mislim koliko je onih koji o njemu i vremenu u kojem je živio nemaju pojma. Znaju samo da je to nesto dobro za "vitalne interese Srpskog naroda" koji većinom živi u jadu i bjedi. Milan ove sve priloge piše s puno emocija, realno istinito i sto je najvažnije dokumentuje fotografijama. Tako je pisao i o svojim teškoćama i teškom preživljavanju nakon izgona iz Banjaluke, od ljudi s kojima je sve djelio.  I u firmi i komšiluku. Isto ovako emotivno istinito i doživljeno. A napada i na njega i na blog ogroman broj. Epiteti nevjerovatni, "blog otrovan, nacionalista itd, itd."

Prvi automobil na svijetu

Javila mi se Ivančica Rauš iz Italije i ona rastužena i ujedno oduševljena tekstovima. Sat smo pričale o njenim uspomen iz Rudi Čajevca, o smrti njenog oca našeg razrednika prof. Rauša. Njegovoj bolesti i smrti zbog tuge i odlaska njegovog sina i unuka u Ameriku.

Onda se sjetim života moga sina u Holandiji. Sve je podređeno radu, redu i disciplini. Svi oni koji to poštuju i uklapaju se u ta pravila, vrijedni i pametni, imaju mogućnost da uživaju u raznoraznim aktivnostima dostupna svima. Od skromnih dostupnih mnogima do ekskluzivnih dostupnih različitim slojevima i interesima.

Upoređujuci neke slike iz Holandije  sa ovim uništenjima, nekad objekata evropskog dometa kako reče Nataša, na Milanovim fotografijama,  šaljem ih sa pitanjem iz naslova ovog priloga.

Pozdrav Saima

Stari poštanski automobil iz 1912. godine

Ulaz 20 Eura ali svaki cent je opravdan.
U cijenu uračunat i kapućino s divnim čokoladnim keksima

Ja ne bih bila ja kad ne bi cvijeće bilo na kraju

U centru muzeja pravi mali grad sa svim sadržajima
tako da je boravak od šest sati sa bebom
od četiri mjeseca bio potpuno moguć

Automobil Indijskog maharadže