Sule

Suleta sam poznavao ali se nismo družili. Ponekad bi se našli u istom društvu jer je i njega i mene privlačila muzika oko koje smo se vrtili. Bio je mlađi od mene i zanimale su ga neke druge stvari ali to nas nije sprečavalo da se smatramo pripadnicima jednog posebnog soja ljudi koje nazivaju muzičarima. Bilo je to u doba kada je rockenrool našao plodno tlo u gradu u kojem su električne gitare treštale na sve strane. Bila su to lijepa vremena kada nam ni na kraj pameti nije bilo da provjeravamo šta nam piše u rodnim listovima.

Suleta vjerojatno ne bih sreo za vrijeme posjete gradu da slučajnost nije uplela svoje prste. Da Stela, sestra moga najboljeg prijatelja iz mladalačkih dana nije odlučila da ponovo svrati na groblje Sveti Marko na Dam mrtvih kao da ju je nešto tjeralo da to učini, da Zoran, njen suprug, nije svratio u prostorije KAB-a gdje je slučajno ugledao knjigu Vrijeme izlazećeg sunca koju je Sule izdao prije par godina, da knjigu nije prelistao i ugledao nekoliko fotografija na kojima je prepoznao mene iz mojih „muzičkih dana“ šezdesetih i da nije bio uporan u svojim nastojanjima da dođe do knjige na sve moguće načine, Sule i ja se ne bi sreli poslije više od trideset godina

Stvari su se odvijale ovako.

U četvrtak, negdje oko podne, upravo sam završavao porciju prženih girica i pohladnog pomfrita u malom restoranu kod autoškole, zazvoni mobitel. Snahin, prilično stari model, s njemačkim instrukcijama, koji sam nosao kako bih ostao u vezi s rajom i osobama koje su se zajedno sa mnom borile protiv moćne gradske administracije. Zoran. Pita me da li se možemo naći u četiri ispred bočnog ulaza u zgradu opštine, onog okrenutog prema Pošti. Pronašao je Suleta, autora knjige koju mi je pokazao i dogovorio da svratimo do njega. Nema problema, rekoh mu i tako to krene...

Sule nas dočeka u svom stanu u Boriku. Godina ga stigle kao i mene ali se malo promijenio. Da sam ga sreo na ulici odmah bih ga prepoznao. I poče priča. O muzici. O onom našem vremenu koje nikada nećemo zaboraviti. Niti nam to neko može oteti.

Sule razgovorljiv. Sjeća se mnogih detalja koje sam i sam zaboravio. Sjeća se naše opreme iz Kasina i mikrofona kojeg nam je posudio. Sjeća se Mirinih bubnjeva. Priča o gitarijadi i našoj pobjedi. Spominje pjesmu Help me Rhonda od Beach Boysa koja je za njega bilo nešto novo i značajno za banjalučku muzičku scenu tog doba. Pričamo o Caji, Zoki Todoroviću, Draganu Georgijeviću, Voji, Midži, Bori Dražiću i mnogim drugim mladim i nadobudnim muzičarima grada. Navija Sule longplejke koje više cijeni od CD-ova. Pušta nam kompilaciju muzičkih numera iz tog našeg nikad zaboravljenog doba. Ubacuje DVD u player da vidimo i čujemo muzičare koji ga oduševljavaju a za koje nismo nikada čuli. I njegova knjiga je tu. Poklanja nam po jednu kopiju s posvetom. Vrijeme leti. Sumorna stvarnost je zaboravljena. Na trenutak zaboravljam šaltere koje obijam već desetak dana, razočarenje prijatelja općom situacijom u gradu potiskujem u neke udaljene kutke mozga, ubijajuće vijesti na lokalnoj televiziji blijede. Čini mi se kao da sam se vratio u ta sretna vremena, kao da opet proživljavam prvi nastup na Brionima 24. aprila 1964. godine kada mi se grlo sušilo od straha, kao da sam opet na bini Doma kulture s koje zabavljam bezbrižnu mladost Banjaluke...

Vrijeme leti, ne mislim na njega. Zaboravljam da sam snahi obećao da ću doći oko šest sati na večeru. Nova sjećanja stalno naviru. Nikako da se rastanemo.

Negdje poslije sedam konačno se pozdravljamo. Sule me zove da ponovo navratim ako budem imao vremena. Ništa ne obećavam, ne znam kuda će me moja borba s administracijom odvesti. Zoran i ja izlazimo u prijatnu noć i nastavljamo s snom. Sule nas je zarazio virusom zvanim nostalgija koji se teško liječi.

Hvala ti Sule na jednom lijepom druženju koje me vratilo u neko drugo doba za koje mlade generacije ne znaju ni da je postojalo. Hvala ti na lijepim riječima o mojoj kratkoj muzičkoj karijeri. Hvala ti na knjizi koja će pomoći da istina o jednom neponovljivom vremenu ne bude zaboravljena.

Hvala i Zoranu koji je uložio veliki trud da se naš susret dogodi. Vrijedilo je.