|
Zgrada nekadašnjeg NIC-a |
Prvih nekoliko
dana gotovo po pravilu provodim na relaciji zubar – PIO. Smješteni na dvije
suprotne strane od nekadašnjeg giganta banjalučke privrede fabrike Rudi Čajavec,
prolazim ispred kapije kroz koju sam za 15 godina prošao ko zna koliko puta.
Kapije više nema. Zapravo, ima, samo na njoj ne dežuraju radnici obezbjeđenja
pored kojih bez izlaznice za vrijeme radnog vremena nisi mogao proviriti nos. U
fabriku je već odavno stigla sloboda pa portira više nema, nema ni velikog
dijela ograde ispred Naučno Istraživačkog Centra, ponosa Profesionale u kojom
je, na razvoju novih uređaja i primjeni najnovijih tehnologija, radio veliki
broj tehničara, inžinjera, magistara i doktora nauka. Ni kapije
|
Šoping centar u krugu fabrike |
na ulazu u FELM
i upravnu zgradu više nema a ograda je uklonjena na još nekoliko mjesta. U
jednom dijelu fabričkog kruga, onom bliže Tranzitu, vidim veliki trgovački
centar. Dio hale u kojoj je nekada bila smještena proizvodnja FELM-a, onom
odmah do upravne zgrade SOUR-a, radnici adaptiraju za još jednu trgovinu. U
Tehničkoj zgradi u kojoj sam počeo svoj radni vijek sada neka predstavništva i
poluprazne kancelarije nekadašnjih OOUR-a u stečaju. Dio zgrade Profesionale u
kojoj je nakada bila smještena proizvodnja, u raspadu. Umjesto trave, nikao
korov koji niko ne uklanja. Unutrašnjost još gora. Zalosno, da žalosnije ne
može biti.
|
Nekadašnja Tehnička zgrada - tu sam započeo svoj radni vijek |
|
Zgrada proizvodnje |
Prolazio sam tako
pored nekadašnje fabrike nekoliko dana a da nisam primijetio spomenik smješten
|
Spomenik palim "brcima za slobodu" |
ispred nekadašnjeg Dispanzera. I onda, jednog popodneva, kada sam obavio
poslove za taj dan, zaputih se laganim korakom alejom Braće Pavlića onako
nasumice kao što sam to radio već nekoliko dana. Hodao bih gradom, obilazio
njegova naselja prisjećajući se pojedinih događaja vezanih za pojedine objekte,
ulice ili mjesta, slikajući tu i tamo da ih sačuvam od zaborava. I tada primjetih
spomenik od crnog granita, neodređenog oblika, s uklesanim imenima radnika
nekada ponosnog preduzeća, uz dobro poznati logo i grb s četiri ocila. Priđoh
bliže da ga malo bolje pogledam. Čini mi se da je autor ili neko ko je nekada
radio u OOUR-u Štampane veze ili je ideja potekla iz tog OOUR-a ili odjeljenja
za projektiranje štampanih veza jer je na prvi pogled očigledno da je cijeli
spomenik osmišljen kao integralno kolo na čije su nožice povezana imena
poginulih. Bilo bi smiješno da se ne radi o spomeniku za one koji su uzaludno
izgubili svoje živote u besmislenom ratu koji nikome nije donio sreću.
Čitam imena. Neka
prepoznajem, neka mi se čine poznatim. Radu Vignjevića znam. Stanovao u
komšiluku, radio u mom OOUR-u. Godine rođenja većine između 1950. i 1965. Vidim
ima i muslimana. Vjerojatno ima i Hrvata ali mi je teže razlučiti ko je ko.
Vidim da ih je nekolicina poginula 1991. još dok rat u Bosni nije ni počeo.
Išli braniti „svoja ognjišta“ u Hrvatsku. Tako ih ubijedio Karadžić. A naš
Slobodan Bošković im dijelio oružje. I podizao moral, kako se sam hvalio u telefonskom
razgovoru sa psihijatrom iz Crne Gore.
Gledam spomenik i
razmišljam. Pa zar je moguće da su ljudi vjerovali da će im rat donijeti dobro?
Da će im biti bolje kada se riješe onih drugih, među kojima je bilo dosta onih
s kojim su godinama živjeli u miru i slozi. Zar su mogli nasjesti na laži
svojih vođa koji su ih gurnuli na put bez povrtaka. Pitam se kako se ovih
godina osjeća rodbina poginulih? Da li još uvijek misle da je i jedan ljudski
život vrijedan ovoga što su dobili? Da li su još uvijek neke majke, ako su u
životu, ponosne što su rodile djecu da bi ih žrtvovale za društvo u kojem su se
ratni profiteri obogatili do neba dok ostali jedva sastavljaju kraj s krajem?
|
Nadgrobni spomenik za nekadašnji ponos Banjaluke |
Ostavih spomenik „borcima
za slobodu“ u „otadžbinsko-odbrambenom“ ratu kako ga danas oni koji su od njega
profitirali nazivaju i zaputih se dalje alejom razmišljajući kako ga je neko
postavio upravo na pravom mjestu. Na grobu nekada velike fabrike koje više nema
i o kojoj neke nove generacije neće ni znati da je postojala.
Labels: banjaluka, sjecanja
2 Comments:
Dragi Co, naravno da pratim sve tvoje tekstove, i to s velikim zanimanjem, ali što reći osim da si mi probudio sjećanja i naravno tugu. Kad sam prvi put prošla pored PE nekoliko godina nakon rata, bilo je stresno, ni traga od one tvornice, ni traga od one uskomešanosti unutar ograde. Koliko je tu bilo pametnih ljudi, vrhunskih istraživanja, proizvoda, ni po čemu nismo zaostajali za Evropom. Jednako traumatično bilo je susretanje s RIZ – poluvodičima i Končarom kad smo stigli u Zagreb. Stručni kadar se iz godine u godinu smanjuje i sve je manje onih koji znaju što smo sve tada radili. Tužno!
Piši, neka ostane zabilježeno, pa i ako se ne javljamo, pažljivo čitamo, proživljavamo ponovo prošle dane, svatko iz svog ugla, svatko sa svojim sjećanjima i emocijama.
Pozdravljam Ljilju i Maria, Ljilji, sa zakašnjenjem, iako nikad nije kasno za dobre želje, želim ispunjene, nadahnute umirovljeničke dane. Zanimljivo je ovih dana u Zg, putevi su prohodni, pa zašto ga ne posjetiti.
Šteta što je vrlo malo njihovih uvijek lijepih priloga, ali me ne iznenađuje.
Iako ovdje ne spada ovo pitanje, pitam - što nam je s Dubravkom?
Pozdrav svima, Nataša
O kvalitetu kadrova koji su radili u RC svjedoce mnogi inzinjeri koji su uspjeli sirom svijeta od menadzerskih do inzinjerskih pozicija.Mislim da nema inzinjera koji je prosao kroz RC,a otisnuo se na "truhli"zapad da nije uspio.Na tom zapadu se cjeni znanje i radinost sto su imali oni koje nacionalizam ili ljudsko uvjerenje potjera iz tih krajeva.Imena kolega na spomeniku svjedoce o gluposti za koju dadose glavu i ostavise djecu sirocadima.
Post a Comment
<< Home