SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Tuesday, December 16, 2014

Šampion

Iznenadan susret u čevapčinici
Prve čevape sam pojeo tek nakon nekoliko dana po dolasku i to u čevapčinici Kod Muje, onoj kod kina Kozara. Ranije, odmah po dolasku bih odlazio na čevape jer, obično isti dan. Oni su za mene jedan od nekoliko simbola Banjaluke: Ferhadija, Kastel, spomenik na Šehitlucima, čevapi kod Muje... Ovaj put nisu mi nešto sjeli. Nije pomoglo ni pivo. Ostao je nekakav čudan okus u ustima. I odluka da čevape više ne jedem. Bar za vrijeme ove posjete. Ni oni nisu više kao što su nekad bili. Burek pod sačem u burekdžinici kod Tehničkog fakulteta je bio mnogo bolji i tamo sam svraćao par dana uzastopce na zadovoljstvo osoblja.

Nako što smo laganom šetnjom uz obale Vrbasa stigli u blizinu gradskog mosta, Damir me nagovori da odemo na čevape. Stajali smo ispred još jedne čevapčinici Kod Muje. Lanac, pomislih. U naše doba bila je samo jedna. Ona preko puta spomenika Palim borcima iz drugog svjetskog rata u koju sam svraćao često nakon škole, na sindikalnu: cijela lepinja s dvije ploče. Kasnije, poslije zemljotresa pomjerila se u Martićevu, odmah preko puta Sneka. I nisu se čevapi mogli pojesti u svako doba. Kada bi se prodalo ono što je Mujo za taj dan napravio, čevapčinica bi se zatvarala. A sada, nakon Mujine smrti, njegovih čevapčinica na sve strane. I poslije Muje, Mujo! I rade do kasno u noć. Kvalitet, naravno nije više onaj stari. Zbog lošeg iskustva s čevapima kod kina Kozare pokušah Damira nagovoriti da odemo na burek ali  on me ubijedi da ovi ovdje nisu loši i ja na kraju popustih.

Damir je bio u pravu, čevapi su bili dobri. Platismo i krenusmo ka izlazu. U tom trenutku zazvoni cell-phone. Nera. Ostavio sam joj poruku preko Srđe pa se sada javlja. Galamim. Slabo je čujem. Em je Amerika daleko, em je veza loša, em dobro ne čujem. Sporazumismo se nekako.

Kada završih razgovor, okrenuh se oko sebe i primijetih u čošku predulaza starijeg čovjeka kako upravo završava svoju porciju. Jeo je polako, usporenih pokreta.

„Izvinite“, rekoh. „Malo sam bio preglasan“. Htio sam se izviniti zbog toga što sam bio nekulturan. A  i inače me nerviraju osobe koje se deru na sav glas kada razgovaraju na cell-phone. Kao da žele da ih svi čuju, da svako zna o čemu razgovaraju.

Stariji čovjek samo klimnu glavom. Nasmiješi se blago. Pokuša nešto reči ali glas se gubio.
Pogledah bolje. Marijan! Marijan Beneš! On je! Jedva sam ga prepoznao.

„Marijane, jesi li to ti? Baš mi je drago što te vidim. Kako si?“

Dragan i Davor u krilu šampiona
Kimnu glavom i nasmiješi se. Ponovo pokuša nešto reći ali ne ćuh ništa. Znao sam da već odavno ima problema s glasnim žicama i da sve teže govori. A i jedno oko mu je stradalo pa na njega ne vidi.
Spomenuh mu kako je jednom sa Buhom dolazio kod nas, kako imam par fotografija na kojima Davor sjedi u njegovom krilu, kako znam da me se ne sjeća ali to i nije važno, kako mi je izuzetno drago što ga vidim. Nije ništa govorio, samo se blago smješkao.

Zamolih Damira da nas uslika. Pozdravih ga i izađosmo iz čevapčinici. Upitah Damira da li zna o kome se radi. Reče da ne zna. Premlad je da bi se sjećao. I onda mu ispričah o Marijanu, o njegovim borbama u kojima su protivnica padali kao da su maljem ošinuti, o amaterskoj tituli Evrope, o pobjedi nad Francuzem Koenom u dvorani Borik kada je osvojio profesionalnu titulu prvaka Evrope u velter kategoriji, o posljedicama na zdravlje koje su borbe ostavile, o ubistvu njegovog brata u Banjaluci za vrijeme ovog zadnjeg rata, o problemima koje je imao u gradu čije je ime proslavio diljem Evrope, o poeziji koju još i sada piše.

Nastavljajući svoju šetnju sa Damirom sjetih se da sam na listi Banjalučkih simbola zaboravio jedan. Marijana Beneša, šampiona kakvog naš grad više nikada neće imati. 

Labels: ,

0 Comments:

Post a Comment

<< Home