Odlomak iz "Orfeja"

U Dotinim knjigama ima svašta. I njegove borbe u Gimnaziji gdje je jedno vrijeme radio kao profesor, i repritna iz školskog časopisa "Orfej" kojeg je uređivao dok je radio u Gimnaziji, i sjećanja iz djetinjstva, Tehničke škole, ali i opisa događaja iz Profesionale, fabrike koja je bila dio SOUR-a "Rudi Čajavec", nekada jednog od stubova privrede Banjaluke, Bosne i Hercegovine i Jugoslavije. Radio je Dota u OOUR-u Telekomunikacionih uređaja, zajedno sa mnogima koji su godinama, svakog mjeseca zarađivali solidne plaće koje su omogućavale mnogim familijama da žive životom dostojnog čovjeka. Fabrika je, istina, razvijala i proizvodila uređaje za Jugoslavensku Narodnu Armiju, armiju koja je devedestih bila sve drugo ali ne i narodna. Stala je na jednu stranu i bila dio mašinerije upravljane iz Beograda i na taj način počinila mnoge zločine na prostoru države koju je "branila". 

Fabrika je, kao i mnoge druge, nakon rata propala, pokradena od novih vlasti i ratnih profitera koji su se obogatili na nesreći drugih. Pamet fabrike, njena velika većina, je još na samom početku rata otpuštena s posla i natjerana da napusti grad, a ostatak zaposlenih je polako ostajao bez posla, da bi, na kraju, ime Profesionale i "Rudi Čajaveca" ostali samo u sjećanjima mnogih koji su bili dio njih. Za nekoliko godina gotovo niko ih se neće sjećati pa mi je zbog toga drago da tu i tamo naiđen na pokoji zapis o njima. 

Ispod sam prekucao dio poglavlja u kojem Dota opisuje svoju posjetu bivšoj fabrici, negdje 2000. godine, u kojima sam se podsjetio na mnoga imena koja sam već gotovo zaboravio. Meni je bilo interesantno čitati Dotine opise posljednjih dana fabrike u kojoj sam zaradio prvu plaću, gdje sam proveo dobrih petnaestak godina radeći s najnovijim tehnologijama, stičući znanja koja će mi pomoći da danas bez strepnje živim penzionerske dane daleko od grada koji me je duboko razočarao.

   Danima sam se nakanjivao da obiđem bivše preduzeće. Nisam bio od kad su me vratili s kapije. Nisam želio ići. Međutim, promijenilo se rukovodstvo, pa sam se ipak odlučio. I tako, ujutro, dvadest devetog maja, otišao sam do „Čajavca“. U prizemlju zgrade NIC-a, mlađarija, studenti. Neki fakultet. Svašta!!!

   Penjem se dalje. Pola sljedećeg sprata zauzeo "Telekom". Hodnikom se šetkaju nepoznata lica. Sređeni, paradiraju, hodaju kao da su na modnoj pisti. Čujem, razgovor, smijeh. Na drugom spratu nigdje nikoga, a na našem, trećem, lijevo, gdje sam nekada radio, sad su nekakvi inspektori, valjda, tržišni, šta li? Skrenuo sam, odmah desno, i naletio na starog "Čajavčanina", na kolegu inžinjera Dragu Ajdukovića.

   Odijelo, kravata, fascikla pod rukom. Na vrijeme je digao sidro. Sada radi u nekoj državnoj službi, reče i kojoj, kaže, odlično mu je, a opet, kao nekad, dolazi ovdje na posao, zakupili su prostorije u "Čajavcu".

   Veli, teško mu je gledati ovaj jad. I meni je!

   Reprezentativne prostorije gdje je bila uprava preduzeća, iznajmljene su. Direktor se preselio. Otvaram vrata. Ne pozdravljam.

   "Ima l' žive duše?"

   Koviljka Nežić Kova, Mirjana Kresojević i Nada Malešević, sjede, Piju kafu.

   "Pa otkud, ti, profesore!"!?!, odmah je zagalamila Kova. Gura šoljicu i sipa kafu. "Sjedaj!"

   "Navratio sam. Treba mi neka potvrda! Ima l' direktora?"

   Kova pokazuje očima na susjednu prostoriju. Čujem, kroz odškrinuta vrata, direktor Dušan Popović, telefonira.

   "Ima! A kome je uopšte nešto potrebno odavde!?!". čudi se Nada.

   "Vala, imaš pravo!", i meni se čini, glupost je što sam dolazio. Mislim se, šta će mi ta potvrda?

   "Vi svi, tako... Uvalite se negdje, odete... Baš vas briga za staru raju, za nas, ostale. A onda dođete samo kada vam nešto zatreba, a?", Kova namiguje Nadi i Mirim a one potvrdno klimaju glavama i smješkaju se.

   "Ko je tebi kriv što nisi otišla u 'Hemofarm', zvali su te... Trebala im je sekretarica. A ti se snebivala...", uvijek joj to pominjem.

   "E, da me sad hoće neko zvati!?!"

   "Šta bi sad htjela? Baš ti je ovdje lijepo. Ništa ne radite...", zadirkujem Kovu, ali vidim, nije im lako. Znam odavno nemaju rašto dolaziti. Ipak, više reda radi, pitam ih: "Ne, ozbiljno, ima l' posla?"

   "Nema! Ovako sjedimo, ako neko pozove, javimo se..."

   "Koga još ima na spratu?"

    "Znaš da Milan Zeljković ide u penziju!", Koba je puna novosti, a kad se raspriča, ne prekida. "Umjesto njega radi Vidosav Ružičić. Naš Papundek. Dođu i Slavko Šajić, Veljko Škrbić, Dragojlo Kopanja... Ko još? Naravno, Gordan Vukelić, ali priča se da odlazi. Inače, niko..."

   Malo se zamislila, pa nastavila: "Eto, kad je Dalton napustio preduzeće, onda znaš koliko je sati. Sto posto je sve propalo. Znaš ti Dragomira Bošnjaka. Nije to slučajno, a poveo je u 'Mikroelektroniku' i Smilju Miodragović. Upala joj kašika u med. Kaže, super joj je! Joj, da hoće neko nas povesti" Bilo gdje!"

   "A radi l' se išta u proizvodnji?"

   "Ej, jesi l' čuo da je otišao Radovan Piljak. Dobro se snašao...", nadovezuje se Nada, a Kova nastavlja: "Godinama je bio rukovodilac, a sad, tamo u proizvodnji, dolaze još samo Zoran Humenjuk, Milenko Florijan, Slobodan Amidžić i Ranko Malčić, da... i Ranko Lovrič... Ineče, hale su prazne... Osim njih, nigdje nikoga..."

   Nekada, u proizvodnji, radilo je preko četiri stotine ljudi.

   Na vratima se pojavi direktor Dušan Popović. 

   Srdačno pozdravlja. Odmah se raspričao, kao da se nešto pravda.

   "Stalno ganjam neke poslove. Svi obećavaju... Ali nema ništa. Ponekad, naplatimo nešto sitno, ono što nam odavno duguju. No, konačno izgleda biće proizvodnje, sedamdeset komada Radio uređaja 'Mini kobac'. To bi bilo dobro za početak. Bar da podijelimo plate...", sliježe ramenima i nemoćno širi ruke, kao da time želi reći da nije do njega.

   Onda me ponudi pićem. Ispričao sam mu zašto sam dođao.

   Imam toliko vremena, tek toliko da obiđem svoju Mirjanu.

   Njeno preduzeće kako-tako radi. Još uvijek dobijaju plate, male, ali za razliku od ostalih preduzeća u "Čajavcu", redovne.

   S potvrdom u ruci, uputio sam se u zgradu proizvodnje.

  U krugu fabrike uz ulicu narasla trava do pojasa, a živa ograda, nekada redovno održavana, povampirila se, na nekim mjestima ne može se proći, a da se ne zakači.

   Fabrička ograda jedva se vidi između rastinja. Korodirala, više se ne prepoznaje posaljednja boja u koju je bila ofarbana, davno, vjerovatno, još prije rata.

   Idem uz zgradu. Ona oronula. Fasada izgubila boju. Postala ni siva, ni tamno smeđa. Postala bezbojna, prljava. Na nekim mjestima, usljed vlage, otpali komadi. Prozori u prizemlju, zapušteni. Neki napukli, razbijeni. Negdje navučen zastor, a negdje se, kroz prljavštinu, jedva nazire unutrašnjost napuštenih kancelarija.

   Nigdje nikoga.

  Čujem samo cvrkut ptica. Jedino su one vesele. I majsko sunce koje se igra po ulici i zelenilo s obje strane.

   Sve ostalo je zamrlo i tmurno.

   Ulazna vrata zgrade širom otvorena.

   Odavno nisam bio tu. Stubište mi djeluje strano i nestvarno.

   Penjem se uz stepenice. Liftovi, naravno, ne rade. Mnogo puta sam ovuda išao, ali uvijek bi na nekog nišao, uvijek je bila gužva.

   Na prvom spratu na vratima hale proizvodnje, katanac.

   U prolazu, vidim na zidu crne pločice s natpisima: I KAT, I MEĐUKAT, II KAT, II MEĐUKAT...

   Zašto mi baš sada bode oči? Ma, valjda je i ranije isto pisalo.

........

   Sišao sam na četvrti sprat. Ušao u halu proizvodnje.

  Ona ogromna, veličine fudbalskog igrališta, pusta i mračna.

   Beživotna...

   Napravio sam nekoliko koraka lijevo, da vidim taj dio hale.

   Proizvodnja primarnih dijelova.

   U daljini, motalice, pokrivene nekim najlonima, izgledaju poput strašila za ptice. Tu su radnice motale zavojnice za sva preduzeća iz "Čajavca", a bogami stizale su narudžbe i od drugih, čak i od preduzeća van Banjaluke. Davno, nekada, poslovođe su im bile Hasan Cerić i Novak Matić, poslije Nikola majstorović, čini mi se jedno vrijeme i Ibrahim Hamzić, a onda, Jovo Ješić i Davorin Kuzek.

   Duž vanjskog zida pregrađene kancelarije.

   Često sam svraćao kod Stojana Kalabića, Pere Dapčevića i Nenada Mijatovića. U tom dijelu radili su i Ranko Batoz, Sreto Đenadija, Milojica Milojević, Nikola Vurdelja, Radenko Pavlić, Vlado Krajcer...

   Pa, na montaži mašinskih pozicija, Dimitrije Divjak, Radoslav Krpelj i Ivo Batković. Vječito su se brinuli za normu, mnogo su radili, ali su i dobro zarađivali.

   Scašta mi pada na pamet...

   Ispred mene red kancelarija koji dijele lijevi dio hale od desnog. U njemu su bili Milorad Stikić, Emir Galijaš, Anđelko Subotić, Trivo Vulin...

   A onda sam ušao u desni dio.

   Dijametralno, u suprotnom uglu, nekada je bi pakeraj. Iza visokih željeznih ograda tama. Sve zlapi sablasno i mrtvo.

   Uvijek je tu bilo živo. Vrlo živo. Nikola Šipka imao je mnogo posla. Naši proizvodi zapakovani u hiljadama drvenih sanduka, kutija i druge ambalaže čekali su na transport.

   Kancelarije do vanjskog zida bile su za poslovođe. Dvije krajnje zauzela je ekipa za izradu pomoćnih uređaja. Josip Psutka, Jusuf Tulić, Paro Trikić, Sulejman Sulejmanović...

   Desno, u daljini, na kraju niza posebno opremljenih boksova za proveju i mjerenje električnih karakteristika uređaja, popularno zvanih "kavezi", smještenih uz unutrašnji zid hale, vječito je stajao Muhamed Jaskić. Visok. Košćat. Crn. Ćutljiv.

   Čini mi se, i saa tamo stoji. Nepomičan. Puši...

   Mileva Jasić, Nazmija radaslić, Nedeljko Čigoja, Zoran Humenjuk i on, godinama su bili glavni kontrolori, suvereno vladali sektorom kontrole preduzeća. Svaki proizvod morao je proći kroz njihove ruke.

   A "štimera", kako smo zvali radnike koji su podešavali električne karakteristike blokova i uređaja bilo je bezbroj.

   Živko Babić Žića, Božo Đurić, Rade Vignjević, Vukašin Tomić, Rajko Dujaković, Ilija Gojković, Rade Tomić, Jovo Gatarić, Aleksandar Tica, Rade Maletić, Duško Pejaković, Nikola Jež, Goran Beg, Mirko Todorović, Darko Ukmar, Sveto Gromilić, Zlatko Lakić...

   Gledam, više od polovine ogromnog prostora hale zauzimale su trake. Četiri trake za proizvodnju raznih dijelova električnih uređaja. Duge kolone radnih stolova opremljenih lemilicama i ostalim alatom za montažu elemenata na štampane ploče o ostale električne dijelove uređaja koje je proizvodilo naše preduzeće.

   Tu je nekada bilo preko stotinu radnica. Ponekad su radile u smjenama. A svaka traka imala je svog poslovođu.

   Sjećam se nekih, Dragan Bogojević, Novak Vilipić, Mirko Balaban, Vojo Blagojević, Rade Marinković, Pero Ris, Mirko Batinica...

   Da. Batinica... Djeda Mraz. Generacije djece radnika "Čajavca", vjerovatno i ne znaju, a nose uspomene na njega. Slikali su se s njim. Bio je nezamjenjivi Djeda Mraz. Dijelio paketiće za Novu godinu.

   Okrećem se, više ničega nema...

   Izlazim iz hale. Opet sam na stepeništu. Deesno, u drugom hodniku, bile su kancelarije. Izdvojeni, rukovodstvo i planska priprema.

   Miloš Janjetović, Mile Burazor, Biserka Perović Bisa, Žikica Kičema, Željko Majkić, Bosa Piljak, Dobrila Penić, Milan Pržulj...

   Ko će ih sve nabrojati"

   Nešto teško pritislo me, ne da mi da dišem.

   Gdje sam ja, a gdje su oni"

   Tek kad sam izašao iz "Čajavca", osjetio sam olakšanje.