Don Gvido Del Mestri

Crkva na Petričevcu srušena 1995. godine

Drago mi je da sam zaokupio pažnju čitalaca bloga svojim posljednjim prilogom. Posebno mi je drago da sam obradovao gospodju Felicitas Winkler-Hodžić, koja je kao dijete dolazila kod časnih sestara u Budžaku.

Opet ću je obradovati, sa jednim prilogom od prije mjesec dana objavljenom u Banjalučkom Glasu a djelo je Banjalučkog publiciste Slavka Podgoreleca koji je ovih dana umro. 

Ali prvo nekoliko mojih sjećanja.

Obitelj Winkler-Del Mestri često je dolazila u Trapiste, i bili su rado vidjeni gosti u samostanu Trapista. Sjećam se grofice Del Mestri koja je za ruku vodila jednu malu djevojčicu, i povremeno joj govorila nešto na njemačkom. Siguran sam da je to bila Felicitas.

Slavko Podgorelec je u ovom opusu lijepo obuhvatio povijest ove Banjalučke aristokratske obitelji, a gospodja Felicitas kao njen direktni potomak, pomenuta je u tekstu.

Josip

Don Gvido

Piše: Slavko Podgorelec 

LJudima rođenim na ovim prostorima vjerojatno je već u gensku šifru usađena klica sindroma kratkog pamćenja…Ili se film istorijskih događaja prebrzo odmotava da bi se pojedine sekvence (ličnosti i događaji) registrovale, odnosno memorisale. Biće da je tako, barem na temelju blic-ankete (ispitivao sam isključivo banjalučke i sarajevske intelektualce), a pitanje je glasilo "Ko je prvi banjalučki odnosno bh-kardinal?" Svi odreda su rekli "Vinko Puljić", ali… 

Na žalost, nisu pogodili. Naime prvi banjalučki (i bosanskohercegovački) kardinal je rođeni Banjalučanin grof Don Guido Del Mestri… 

Rođen je na banjalučkom Petrićevcu 1911. kao najmlađe od petoro djece grofa Gianvita i supruge mu, takođe grofice Marianne Von Degrazia udane Del Mestri. Mladi Guido je na Petrićevcu kršten i nakon školovanja zaređen u crkvi franjevačkog samostana Petrićevac. Pučku školu polazio je u Banjoj Luci, gimnaziju u Kalksburgu kod Beča, a bogoslovlje studirao u sjemeništu Capranica u Rimu. Godine 1937. kratko je djelovao u sjemeništu i katedrali u Gorici, a onda upisao papinsku diplomatsku akademiju. U diplomatskoj službi Vatikana djelovao je pune 44 godine, od 1940. do 1984, tj. do svoga penzionisanja, najprije kao savjetnik, a onda kao (pro)nuncij u Beogradu, Bukureštu, Vatikanu, Damasku, DŽakarti, Bad Godesbergu, Najrobiju, Meksiku, Kanadi, Bonu… Za biskupa je posvećen 31. decembra 1961. u Najrobiju u Keniji, a uzdignut na kardinalsku čast 28. juna 1991. 

Za ovog Banjalučanina vezana je i jedna (za crkvene krugove gotovo nevjerojatna) epizoda: Don Guido je, naime, dva puta odbio kardinalsku čast koju su mu nudili papa Ivan 23. i papa Pavle 6. Treći put to nije mogao odbiti jer je ponuda došla od njegovog velikog prijatelja Vojtile, odnosno Pape Ivana Pavla II…… 

Diplomatsku karijeru Don Guido započinje u Beogradu 1941. godine gdje, u aprilu, doživljava bombardovanje. Karijeru završava 1984. kao nuncij i doajen diplomatskog kora u Bonu. Trostruki je doktor nauka – filozofije, teologije i kanonskog prava. Službovao je pod petoricom papa (od Pia XII do Ivana Pavla II… ). Nakon umirovljenja (1984) Don Guido (na zahtjev Pape Ivana Pavla II) nastavlja rad u Vatikanu, i to u Kongregaciji za imenovanje biskupa. A to je, upućeni znaju, zapravo "inkubator" budućih kardinala. Kao diplomata od karijere i rođeni Bosanac, don Guido je stručnjak za pitanja ovog dijela Balkana pa također djeluje kao –’neslužbeni’ savjetnik svetog Oca. Iz službe se definitivno povlači 1991. godine i postaje kućni kapelan bolnice u Nirnbergu koju vode časne sestre. Kardinal don Guido posljednje godine života provodi sa najužom porodicom u Nirnbergu (sestrom Felicitas, očevim unukom Herbertom Winklerom-Kiniem, njegovom kćerkom Felicitas i unucima). 

Neobično je don Guido volio, reklo bi se čak obožavao Banja Luku i Petrićevac, a posljednja njegova želja bila je da ga pokopaju na petrićevačkom groblju. Umro je 1993. godine, a zbog rata u Bosni želja Don Guida Del Mestri (da počiva zajedno sa svojom majkom Marianom na petrićevačkom groblju) nije ispunjena. Sahranjen je u kripti kapele u Medei, kraj oca Đanvita i predaka. 

Don Guido je, unatoč porijeklu i počastima, bio izuzetno osvjedočeni humanista i ekumenista, a povrh toga – i izuzetno skroman. O tome govori istinita anegdota. Naime, kao ambasador (nuncij) isključivo je putovao vozom i to vagonima druge klase. Dolazeći u jedan njemački grad, Don Guido je izazvao konsternaciju zvanične delegacije koja ga je dočekala na željezničkom kolodvoru i očekivala pred vagonom prve klase. "Ekselencijo, uz dužno poštovanje, ali zašto putujete drugom klasom?" zapita ga preneraženi šef protokola. "Zato jer nema treće!" – uz osmijeh je kazao kardinal Guido Del Mestri. 

Kada je odlazio u penziju, priređen mu je u Bonu službeni ispraćaj na najvišem državnom nivou kome su prisustvovali, osim cjelokupnog diplomatskog kora i tadašnji njemački kancelar Hans Ditrih Genšer i svi ministri. Don Guido unaprijed je oglasio da se, umjesto tradicionalnih poklona, daju novčani prilozi od kojih je, potkraj osamdesetih godina prošloga vijeka sagrađen monumentalni zvonik crkve na Petrićevcu, koji je porušen maja 1995. godine. Svu svoju imovinu Kardinal je oporučno zavještao Banjaluci odnosno Biskupiji. Don Guido je bio neobično cijenjen kao osvjedočeni humanista i ekumenista, i kao takav rado priman od strane velikodostojnika drugih crkava i vjera.

I još nešto: Guido Del Mestri je obožavao i izvanredno lijepo pjevao stare bosanske sevdalinke (!). O tome je, nedavno, mojoj malenkosti posvjedočio i banjalučki biskup Franjo Komarica. Naime, čim bi Komarica stupio u Vatikan dočekala bi ga poruka kardinala Del Mestria da se "obavezno moraju sastati". Događalo bi se to uglavnom s večeri, a tada bi kardinal, sav ushićen, kazao: "Franjo, a sad ćemo pjevati one naše, stare…". A bijahu to pjesme: Haj otkako je Banja Luka postala, Vrbas voda nosila jablana, Vino piju age Sarajlije, Emina, Uzmi ovu rumen-ružu, Put putuje Latif-aga… "Imao je predivan glas, pjevao kao rođeni sevdalija, a ja sam ponekad samo mrmljao jer nisam znao riječi pjesama koje je Don Guido upamtio…" sjeća se prvoga banjalučkog kardinala biskup banjalučki Franjo Komarica. 

Vijesti iz iste rubrike