Pozdrav iz kišovite Bratislave

Vrijeme kišovito, ono pravo da se čovjek sjeti starih dobrih prijatelja što i činim.

Kada pogledate slike vidjet ćete moga starog prijatelja u posjeti našoj porodici kako sjedimo u našoj bašti, pomalo pijuckamo i šta drugo nego udri po sjećanjima.

Na prvoj slici u sredini je Pero Kolarevic sa svojim Kopanjom Dragom i naravno ja.

Sa Perom održavam kontakte pa moglo bi se reći cijeli život, od 1956. godine, i kako vidite na slici od tada pa do danas se ništa ili skoro ništa nije promjenio naš Pero. Divni, široki osmjeh, velike, krasne oči iz kojih izvire ona njegova ljepota, dobrota i prostodušnost. Uvijek sam ga obožavao i mnogo više nego što je on to i znao.

Pero je iz one gradske ulice Petra Kočića iza starog đackog doma a na tom mjestu je sagrađen novi Dom JNA. Ne znam kako se sada zove ta ulica ali to je ista ulica u kojoj je rođen I poznati banjalučanin Vilko Winterhalter. Jedan zajednički prijatelj, prognanik iz Švedske, kada sam mu rekao da idem da se javim našem Peri, reče: “Molim te ne zaboravi da napišeš da je Pero dečko, raja s Malte i svi će znati gdje je to i kojoj je on generaciji pripadao i naravno kojo raji”. Ja evo ispunjavam švedsku prognaničku želju.

Pero Kolarević je bio jedan od najpoznatiji atletičara u Banjaluci pa i u samom vrhu Jugoslavije te sam ga se sjetio i ovdje u Slovačkoj kada sam sreo i upoznao jednog velikog biznismena koji je bio ta generacija jugoslavenskih atletičara. Kada mu rekoh da sam iz Banjaluke odmah nastavlja sa pitanjem, “iz grada?”, te ako si, morao si poznavati te i te atletičare i naravno pomenu našeg Peru.

Pohađajuci Tehnišku školu u Banjaluci i idući na fiskulturu kod poznatog profesora, pedagoga Hamdije rahmetli Kadenića, odrediše i mene da se spremam na gimnastrijadu: neka vježba s balvanima, naravna malim. Normalno, tu je i Pero Kolarević, te Kolja Mičević, poznata knjižvna i prevodilačka evropska ličnost. Ide se u “hajvan” vagonima u Bihać. Spavanje u šatorima sa slamom a kiša pada li pada, danima. Najveći događaj je bio kada Pero prokuži dobijanje graha preko reda, onog poznatog vojničkog, te to Kolja, on i ja iskoristismo po nekoliko puta i sve preko reda.

Od tada pa do danas ljubav prema grahu je ostala trajna i draga tema za šale oko graha cijelog ovog našeg zajedničkog života.

Odlazimo i na gimnastrijadu u Zagrebu, stalno druženje, zezanje, Kolja, on i ja.

Obadvojica dobijamo stipendije i odlazimo na studije kao Čajavečki stipendisti, on na elektroniku a ja na kemiju. Za vrijeme raspusta se srećemo po igrankama u društvu budućih supruga i uvijek sam ga zezao da je dobio stipendiju po protekciji jer je njegova starija sestra Dušanka radila u kadrovskom odjeljenju našeg Čajevca dugi niz godina. Ja sam je sreo 1958 kada sam i počeo da radim.

Radimo u Čajevcu i na svim društvenim događajima Čajevca smo uvijek bili jedan uz drugog i uvjek sam uživao u njegovom laganom humoru i šarmu. Tu je povremeno i naš dragi Kolja Mičević, nevjerovatan čovjek, humanist veliki intlektualac.

Perina porodica i ja stanujemo u istom ulazu, rastu nam djeca kao vršnjaci, ja mu noćima pravim društvo u njegovoj kuhinji pomalo pijuckajući jer sin Srđan do 12 ili 1 noći ne spava. Putujemo po svijetu zajedno. Nezaboravno putovanje je s njim i Drčom u Minchen na Oktobarfest i o tome sam jednom pisao.

Počinje ovo ludilo naše kad nas bosanski pravoslavci, Srbi, progone sve redom sa radnih mjesta milom ili silom pa zatim i iz rođenog grada. Ja sa svojom porodicom u Čehoslovacku, a Pero sa svojom u Ameriku ali naravno nikad ne prekidamo onaj fini topli ljudski kontakt a posebno sada kada nam Amerikanci dadoše ovaj Skype i to onako ĐABALESKU i još sa slikom, te se siti ispričamo.

Kad je bio u Novom Zelandu u proljeće kod svoje Zane, često smo razgovarali i on mi je stalno prijetio da ce doći do Bratislave. Mome iznenađenju nije bilo kraja, a naravno i radosti. Na žalost, proveli smo samo jedan zajednički dan u krasnom druženju i divnim sjećanjima.

Ispričam mu tom prilikom priču kako sam našeg Mičevića sretavao u Banjaluci poslije Dejtona i jednom uz laganu večeru u Palasu upitah ga onako usput za stan, da li ga je vratio a on mi reče: “Znaš, ne možeš svatiti a niti se može odmjeriti šikaniranje koje doživljavam kod traženja povrata stana”. “Pa zašto da se ne naljutiš, pa i ti si njihov?”, ,a on mi odgovori “Nisam dobar Srbin, nisam ratovao a uzgred mi prebaciše da sam stanavao uz Predraga Matvejevića u Parizu a on je svašta pisao o ovim dogadjanjima”.

Teško je biti star ako nemaš uspomena i sjećanja. Posjeta našeg Pere je bila sva u laganom lijepom sjećanju na našu mladost kao i sjećanja na početne strašne dane življenja u progonstvu. Mi koji smo doživjeli progonstvo pa i ja i Pero, progonstvo iz svog doma, ulice, grada, domovine, to je jedan veliki dugi roman, jer progonstvo je teška životna škola u kojoj su prisutne stalno nostalgija, tuga i sjećanja.

Zavrašavam svoja zaista kratka sjećanja na svog dragog prijatelja na koga često mislim a i nedostaje mi.

Pozdrav svima, Ismet.

P.S. Prilog sam dobio krajem novembra pa ga s malim zakašnjenjem tek sada objavljujem. Vjerujem da u Bratislavi ovih dana kiša ne pada ali naslov nisam htio mijenjati. - Co

Uz Saimin komentar