Kroz banjaluku, slikom i riječju - 4

Prostor između palate „precednika“ manjeg blentiteta i Martićeve je sada otvoren, ozelenjen, s popločanom stazom koja ukoso spaja čošak Maslešine kod zgrade opštine i ulicu Rade Vranješević. Prolazio sam ovom stazom svakodnevno od moje baze "smještene" u stastičarni Pingvin, odlazeći prvo u zgradu PIO-a na dnevni okršaj sa administracijom u mojoj borbi da dođem do ono malo para što me po važećem penzionom zakonu pripada. 

Hodajući stazom ka Gospodskoj, kroz glavu su mi prolazile slike iz nekih drugih vremena, vezana za ljude, događaje i objekte ovog dijela grada. Tu negdje se nalazila Mujina čevapčinica, ružni metalni objekt, smješten između uske trokatnice u kojoj se nalazila mesnica a koja je ostala netaknuta nakon bombardiranja tokom drugog svjetskog rata, i omanjeg parka, smještenog na mjestu gdje se Maslešina i ulice Rade Vranješević ukrštaju. Svraćao sam kao srednjoškolac često na čevape poslije škole, koje bih jeo ili na klupi u parku ili hodajući kući, obično sa kolegama iz razreda,  Zdravkom Suhajčekom, Rusom, iz Rosulja, i Miloradom Majkićem, koji je na Tehničku školu stigao iz Majkić Japre i s kojim sam dijelio školsku klupu. Uzimao bih obično sindikalnu, porciju s dvije ploče i cijelom lepinjom, jer je bila jeftinija a i dovoljna za mene jer sam uvijek bio pomršav i nisam puno jeo.

Zemljotres 69. je izmijenio mnoge dijelove grada pa tako i ovaj. Uska trokatnica, lijepa zgrada s interesantnim pročeljem na uglu Martićeve i još neke druge okolne zgrade su porušene a na njihovom mjestu je izgrađena robna kuća Zenit, montažna građevina, koja je trebala biti privremeno rješenje dok se ne usvoji regulacioni plan za cijeli grad. Tako je s lica zemlje zauvijek nestao i park a Mujina čevapčinica je pomjerena u Martićevu, odmah iza robne kuće.

Bilo je to u doba moga studiranja, kada smo mi, raja s faksa, već uveliko posjećivali restorane, kradeći bogu dane, ne žureći se da diplomiramo jer se nismo morali brinuti da nećemo imati od čega živjeti. Iza leđa smo imali roditelje koji su se brinuli da ne budemo gladni a sve ostalo je bilo manje važno. Moje društvo se često sastajalo u sneku preko puta Mujine čevapčinice, a pio se Rubinov vinjak, piće koje su nam „donijele“ kolege koje su ravnice Vojvodine zamijenile Banjalukom. Primili smo ih u društvo objeručke, ne praveći razliku između „domaćih“ i onih sa strane kao što je to bio slučaj u nekim drugim gradovima. U moje uže društvo se najbolje uklopio Cvijo, simpatičan momak iz Šida koji me je zainteresirao za aute  i auto sport. S njim sam prvi puta u životu posjetio sajam automobila u Beogradu i 71. išao na trke formule 1  u Zeltvegu.

Na kraju prolaza iza Zenita, koji je spajao ulice Rade Vranješević i Martićevu, nalazila se trgovina u kojoj sam, nakon što sam završio fakultet, zaposlio se i uplovio u bračne vode, kupio Brako prikolicu, najviše na prijedlog prijatelja Srđe koji je bio veliki ljubitelj kampiranja. Mujinu čevapčinicu smo posjećivali rjeđe jer se po cijeli dan radilo a poslije povratka kući i ručka, malo je kome bilo do čevapa. Ali, to nije važilo za sve. U sjećanju mi je ostao jedan simpatičan događaj, jednog utorka popodne kada smo se vraćali s graha na kojeg smo obavezno odlazili kod moje mame na Predgrađu. Put nas je zbog nekog razloga odveo u grad pa smo se tako našli u blizini Mujine čevapčinice. Bili smo siti i nismo mogli ni zinuta ali je sin Davor zastajkivao, pogledavajući ka čevapčinici koja je još uvijek bila otvorena. Kada smo ga upitali da li bi možda htio čevape, misleći da je nešto drugo privlačilo njegovu pažnju, odmah je odgovorio potvrdno. „I, to, veliku“, naglasi. „Ja mogu čevapa i poslije graha“ dodade, na naše iznenađenje. I bi tako. Davor spuca veliku a meni taj događaj uvijek padne na pamet kada se nađem u blizini bilo koje čevapčinice, što se zad njih godina ne događa često.

Od tih dana prošlo je više od dvadeset pet godina. Mnogo toga se u našim životima promijenilo. A ni Banjaluka nije više ista. Zenit je nestao s lica zemlje, sada preko puta nekadašnjeg malog parka, u nekadašnjoj zgradi SDK, „stanuje“ grmalj iz Bakinaca (ili već kao se zove njegovo selo u blizini Laktaša), Mujine čevapčinice odavno nema a nema ni nekih koje sam gore spomenuo. Rus je umro prije nekoliko godina a ista sudbina je zadesila i mog bivšeg prijatelja Cviju koji je, nažalost, devedesetih izabrao krivu stranu. Majci, kolega iz školske klupe, je još prije rata odselio u Sloveniju gdje je završio mašinski fakultet, oženio se i lijepo snašao. Za vrijeme ovog zadnjeg rata se javljao raji iz razreda nudeći pomoć, znajući da nam nije lako. Moj kolega Srđo je ostao u Banjaluci, pošteno iznio zlo na svojim leđima i redovito se družimo kada rijetko svratim u rodni grad. A Mujinih čevapčinica u gradu ima nekoliko ali kvalitet čevapa nije više onakav kakvog se sjećam iz mojih školskih dana. One kod kina Kozare sam pojeo zadnji put, i nikad više, a sumnjam da bi ih i Davor volio. Makar bio gladan.