U zdravom tijelu zdrav duh

Skoro 50 godina između

Josipa Matoševića znam još od djetinjstva. Nismo se puno družili ali smo živjeli relativno blizu, ja na Predgrađu a on Trapistima, pa su nam se životni putevi ponekad ukrštali.. Bili smo ista generacija u Tehničkoj školi iako nismo išli u isti razred. Iz tog doba se sjećam Josipove ljubavi prema gimnastici koja se u Tehnici posebno njegovala. Iz nešto  kasnijih vremena u sjećanja su mi ostali naši razgovori o putovanjima po Evropi što je Josip često upražnjavao. Pomalo sam mu zavidio na tom njegovom „hobiju“ jer sam oduvijek imao želju da vidim svijeta ali u životu nisam imao baš puno prilika da te svoje želje i ostvarim. Za vrijeme dok sam bio zaposlen u Profesionali imao sam priliku da posjetim nekoliko evropskih zemalja ali se to nije moglo porediti s putovanjima u privatnom aranžmanu, kada čovjek sam bira kuda će otići  i šta će obići.

Komšije u istoj zgradi na Starčevici, ponovo smo se sreli u Zagrebu 94. gdje se Josip „dobrovoljno“ preselio kao većina nas ostalih koji se sada sastajemo ovako virtualno.

Nedavno smo se ponovo sreli, ovaj put u stanu Matoševića na Jarunu gdje Josip provodi svoje penzionerske dane. Stigao je do penzije, to je istina, ali se još uvijek drži kao mladić. Iz razgovora sam saznao da se još uvijek bavi gimnastikom a kao dokaz mi je poklonio fotos na kojem se ovo o čemu pričam najlbolje vidi. Šta reči, nego, mašala. Dok ja samo živim u uvjerenju da još uvijek mogu uraditi neke stvari kao prije trideset i više godina, kod  Josipa nema dilema.  Evo ovih dana sam probao neke vježbe kojima nas je učila Ćamila u Tehnici i vrlo brzo se uvjerio da su neka vreman davno iza mene i da se moram pomiriti s stvarnošću. A Josip? Dovoljno je pogledati sliku i sve je jasno.

Pored svog odličnog fiziškog izgleda, Josip me je iznenadio bistrim umom koji, čini mi se, s godinama postaje sve oštriji. Kada smo se prisjećali dana djetinjstva sjedeći do kasno u noć prije mog povrtaka u USA, Josip me je prosto oduševio nekim detaljima koji su iz mog mozga davno izhlapili. Ta njegova sjećanja su mi pomogla da se vratim u ta davna vremena  i u mislima obiđem neka mjesta koja sam skoro potpuno zaboravio.

Kada malo bolje razmislim, opet su naši stari bili u pravu. Ona njihova „U zdravom tijelu, zdrav duh“ se još jednom pokazala tačnom. Josip je najbolji dokaz za to.