U devet i jedanaest

Živko Vujić

U DEVET I JEDANAEST

Poema o zemljotresu u Krajini

(ili 11 slika za 11. minut)

1. slika

Zadrhta sve što stoji i što se miče

Život posta dio tužne oktobarske priče

Desi se ono što očekivao nije niko

Zastade dah – uplaši se malo i veliko

Zadrhta grab i jasen – cer i bukva

U bari šaš – ispod vrbe zukva

Sa hrasta opade žir – grana se slomi

Zabrujaše gorom neobični vjetrovi

Uzleti kos – dva goluba – vrabaca jato

I grlice zbuni dotad nepoznato

Ko se to usudi - ko to isplanira

Da prestravi divljač – iz čista mira

Pijetao zijevnu – gusan raširi krila

Ko ih to uznemiri – kakva je to sila

Na saću u košnici zadrhtaše pčele

Mravi se uzmuvaše – ose su se smele

Ko im to kućice snažno zaljulja

Ko je ta sila – kakva je to hulja

Ovce i konji iznenada podigoše glave

Poskočiše svinje – zbuniše se krave

Zbuni se i pastir pred svojim stadom

Kad oblake prašine ugleda nad gradom

Zapitaše se vidovnjaci i babe-gatare

Šta se to zbiva – ko to želi da ih satare

Bijaše to tačno prije četrdeset pet ljeta

Banjaluka začas posta centar svijeta

2. slika

Ispraćala Krajina miholjsku sušu

Kad Neman naumi da iščupa joj dušu

U milion duša useli napetost i strah

A Banjaluku htjede da pretvori u prah

U dvadesetom vijeku – krajem šezdesetih

Zvona se oglasiše sa zdanja svetih

Kao nikad prije – s podzemnim hukom

Pokrenuta iznenada avetinjskom rukom

3. slika

Razljućen i bijesan Podzemni ubica

Zaprijeti svima – redom skameni lica

Podzemna grmljavina uznemiri okolna sela

Razdrmana brda zamutiše potočiće i vrela

Utroba odjekivaše kao kaca prazna

Da li je to usud ili božja kazna

Da li se to računi svode – pravi red u Vrtu

Možda je Tvorac odlučio da podvuče crtu

Možda se sateliti zbuniše pred kompasom

Zvijezde sudariše – zaprijetiše sudnjim časom

Zasađeno i nezasađeno poče da se povija

Sve što stoji (što se kreće) – s njima i ja

  

4. slika

To je kao da je svemir izgubio ravnotežu

A ti misliš da ti noge u okove vežu

To je kao kad se iznenada zaljulja lađa

A ti ne znaš šta se zapravo događa

To je kao kad iznenada nestane struje u noći

Trzneš se i nemoćan čekaš kad će mrak proći

To je kao kad se zemlji grči utroba njena

Zapanjeni ljudi se zgledaju lica skamenjena

To je kao kad strašni div bljuje svoj bijes

Oko sebe kao tajfun ruši – čini urnebes

5. slika

Zaškripaše kuće – zaigraše neboderi

Popuca staklo – pootpadaše lusteri

Zanjiha se dimnjak – pade na ulicu – u vrt

Svemu što se miče po gradu zaprijeti smrt

Rasrdi se Neman – neki snažni div

Zbuni se i uplaši svako ko je još živ

Misao ista uspaničene na okupu drži

Kako od bijesne Zvijeri biti brži

Histerična Neman htjede – tu nema dileme

Da pokaže svoju snagu – zaustavi vrijeme

Veliki teret naumi da zbaci s leđa

Zanjiha se voda i obala – njiva i međa

Šta se iznenada desi nikome jasno nije

Zbog čega se sve nađe na rubu provalije

Niko na planeti ne bijaše spreman

Da se isprsi i ukroti rasrđenu Neman

6. slika

Strah u očima – blijedo zgrčeno lice

Zaglavljena vrata – srušene stepenice

Kako što prije dotaći ruke što vire

Pitanje je koje užurbane spasioce razdire

Da li još iko pod ruševinama diše

Pitanje je koje znači od života više

Žice pokidane – krovovi u zidove uronili

Mašine stale – dimnjaci Celuloze na gomili

Zgrade Opštine Pozorišta i Doma kulture

Dan ranije lijepa zdanja – tada ružne karikature

Ispred Pošte gomila bicikla zdrobljena

Raspuklo stablo kestena – lipa prepolovljena

„Folksvagen-buba” spljoštena – kamion u jarku

Prva pomoć uz stablo lipe – bolnica u parku

Pod kestenom auto-prikolica i u njoj ćebe

Rodno mjesto prvog plača tek rođene bebe

7. slika

Oktobar je po lipama sipao bakarnu pozlatu

Kad se zaustaviše kazaljke na gradskom satu

Probuđena Neman uvijena crnim plaštom

Zaprijeti Krajini kobnim rušilaštvom

Vrijeme na Trgu Krajine – dragi grade

U devet i jedanaest iznenada stade

Onih nekoliko sekundi po mozgu kopka

Da to nije neka apokaliptična klopka

Ko Alu naljuti – ko joj tako napakosti

Pa ni prema kome ne imaše milosti

Otploviše u svijet riječi nestvarne

Na medijima svjetskim vijesti udarne

Odmah potom u eter ode stravična slika

Poklekle Gimnazije i posrnulog Titanika

U samo dva dana – voljeni moj grade

Ostavi te Neman bez radosti i nade

Bijaše to prije četrdeset pet oktobara

Kad Avet naumi sve redom da poobara

8. slika

(Uprkos svemu) pod Kastelom dok Neman ljulja

Kuvaše se kazani puni vojničkog pasulja

Petog dana ispred “Kosmosove” kapije

Radnici saslušaše direktorove instrukcije:

“Čeka nas obnova – naprijed u nove pobjede”

Neko zapjeva – neko kolo kozaračko povede

Bilo gdje da pogled krene – svuda iste slike

Šator do šatora ispred zgrade male i velike

Na livadi do Elektrotehničkog fakulteta

Dva ogromna šatora nabrzinu razapeta

Redovi za hljeb i vodu – ćebe izlizano

Za radnika studenta – dijete nenaspavano

Zvjezdano nebo – ljuti mraz steže

Panični strah za srce se veže

Auto-prikolice vagone šatorska krila

Ponoćnom izmaglicom hladnoća obavila

Jutarnju hladnoću može li iko da zaboravi

I one svjetlucave suze na smrznutoj travi

9. slika

Strašni tutanj i podzemnu jeku

Useli Neman u srce u čovjeku

Podzemna grmljavina tresak vrisak

U strahu svak svakome posta blizak

Oko vatre prepričavaše se priče

Kao jaje jajetu – jedna na drugu liče

Riječi su se same nesreći opirale

Uz pokoju čašicu počeše i šale

Cisterne za vodu zamijeniše česme

A ispod šatora odjeknuše pjesme

10. slika

Jaz i pukotina u duši sa prizvukom loma

Kad eksploziv dokrajči ostatke Đačkog doma

U ranjenoj duši haos – u smušenoj glavi panika

Kad utovariše i posljednju ciglu Titanika

Grč u stomaku – u mislima nespokoj

Kad se pogled zaustavi na Gospodskoj

Možeš pročitati u prolaznikovom pogledu

Očit nered u haosu – očitiji haos u neredu

Bol u grudima – znak iznuđenih rastanaka

Kada su sa stadiona ispraćani autobusi đaka

Tuga u očima – znak unutrašnje tišine

Kad je ispraćena zgrada Gimnazije u oblak prašine

Nada u pogledu – znak svjetlosti u tami

Kad najteže bi – Krajišnici ne ostaše sami

11. slika

Osta gradski sat – i priča kad je stao

Ispred Titanika kako je i on zaplakao

Osta tužno sjećanje – i priča kako je to bilo

Kad je Krajinu strašno zlo iznenada zadesilo

Osta poetski traktat – i dvostih da svjedoči

Kad su u panici svakome bile zamagljene oči

Je li to bio razlog da krajiški inat proradi

Oštećeno da se sruši – novo da izgradi

Možda je to bio povod – samo plodna klica

Iz koje niče velelepna Krajiška ljepotica

Prije četrdeset pet ljeta tako se to zbilo

Dabogda se nikada i nikome ne dogodilo

A pričaće neki i poslije stotinu ljeta

Kako je Banjaluka 1969. bila centar svijeta