SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Tuesday, February 19, 2019

Priču treba ponavljati


Srušena Ferhadija
(Anadolija arhiva)
Veoma često smo u sitacuji da pričamo šta nam se dogodilo u periodu od 1991. pa nadalje i kako su nas nabujali vjetrovi nacionalizma doveli u različite zemlje svijeta. Često, usput, dobijemo i kritike nekih koji su “ostali” i iskusili nažalost dobro na svojim ledjima mnogo toga što vjerovatno ne žele da ponavljaju jer svako sjećanje boli.

Prije par dana pogledao sam film na Netflixu “Eichmann’s Show”  snimljen s namjerom da se sudjenjem nacističkom zločincu otkrije ideologija koja dovede do holokausta  te da se otkrije zlo koje čuči u svakom čovjeku i koje manje ili više uspjevamo da obuzdamo moralnim normama koje važe u normalnom društvu. Sudjenje je propraćeno izjavama žena, muškaraca, mladića, koji su tada bili djeca, te slikama transporta kojima su na hiljade ljudskih bića medju kojima i bezbroj djece od tek rodjenih do pubertetskog uzrasta od kojih većina završi u masovnim grobnicama u koje su ih gurali i bagerima  što nas podsjeća na zločine i pokušaje da se sakriju u tkz. UN zaštićenim zonama u Istočnoj bosni i Bosanskoj Krajini. Zapamtio sam razgovor jedne gospodje, jevrejke porjeklom iz Čehoslovačke, koja je preživjela strahote koncentracionih kampova/logora. Po njenom dolasku u Izrael mnogi su je pitali šta se tamo dešavalo i na njenu priču većina je izjavljivala da tako nešto nije moguće, pogotovo što je Njemačka imala dugu tradiciju humanističkih mislioca čija su djela ostavila traga u svjetskoj istoriji. Mnogi joj nisu vjerovali i ona kao i njoj slični stradalnici prestadoše da pričaju o zločinima koje su vidjeli i stradanjima koje su i sami doživjeli. Sudski proces sa izjavama svjedoka koji je bio emitovan preko TV stanica, radija i putem novina ne samo da je prvi puta javno prikazao zlo koje se formiralo i buknulo u glavama nosioca fašističke ideologije da bi se slomilo na Jevrejima, Romima, ljudima sa mentalnim problemima i svim protivnicima tog režima, ostavio je mase koje to nisu vidjele niti iskusile zgranute i duboko potresene. Tako nešto se nažalost desilo ponovo u Evropi 90-tih godina prošlog vijeka u našoj bivšoj domovini. Zločin koji je okarakterisan kao genocid, iako ne u svim svojim segmentima, dobio je epilog na sudu u Hagu gdje su nosioci te ideologije ili “krepali” u zatvori ili dobili za evropski standard visoke kazne, a za nas koji smo to iskusili premale, da bi zločinci, nakon što su odležali u udobnim zatvorima i sa ljekarskom njegom, nakon otslužene 2/3 kazne dobili otpust i vratili se kao heroji u svoje kvazi domovine Srbiju i Hrvatsku, te neki i u svoju pravu domovinu Bosnu i Hercegovinu. Mnogi izvršioci zločina još uvjek špartaju tim krajevima slobodno, jer svijet podjelom BiH na dva entiteta i uz stalno uplitanje iz susjednih državica u ime brige za “svoj narod” kreira se vlast koja ne procesira zločince i može samo dovesti BiH do totalnog kolapsa jer tamo nema ličnosti koja je svojm harizmom u stanju da pokrene sve narode, gradjane, u bolju budućnost. Sadašnje stranke koje vladaju od trenutka uspostave mira i oktroisanog Ustava, dvije policije, dva sudstva, i jednom mafijom koja još uvjek nije završila pljačkanje materijalnih dobara kojima BiH raspolaže.

Mnogo je onih koji ljude od pera i pameti, a koji pišu istinu o svemu sto se dogodilo, osudjuju i omaložavaju, bez pravih informacija ili na bazi poluistina ili neistina koje im serviraju njihovi nacionalni političari, kojim je nivo ispod svake kritike. To su ljudi koji nemaju znanja i koje ni sa posudom nebi trebalo slati po vodu a kamoli da im se da mogućnost vodjenja društva. Kako ga vode u sprezi sa religijskim institucijama vidi se po 100% uništenim fabrikama i privrednim gigantima koji su postojali prije raspada bivše domovine. Ne mogu da shvatim sve one koji su doživjeli teške trenutke ili sa protjerivanjem i izbjeglištvom ili sa stradanjem u svakom pogledu u tom ružnom periodu, koji se nastavi sa troglavom aždahom, vladama,kantonima, brigom za “vlastiti” narod i to sve praćeno sa ogromnim brojem stradalih ljudi, silovanih žena i  djece, te razaranjima i urbicidom izraženo u djelovima gdje je vladao nebeski narod kao i onima koji su bili na predzidju kristijanstva i čiji se zločinci poistovjećuju sa svecima.

Treba stalno ponavljati naše priče jer mlade generacije će to zaboraviti pa se istorija može ponoviti o čemu svjedoče narastajuće desničarske stranke u čitavom svijetu te ratovi za širenje “demokratije” u čemu prednjači najdemokratskija zemlja na svijetu.

Film koji sam gledao nije dao definitivan odgovor šta je to pobudilo zlo u ljudima da se ponašaju mimo svih prirodnih zakona. Nije moguće, a ni mi sami ne možemo, dati odgovor kako su naše dojučerašnje komšije,radne kolege i školski drugovi odjednom postali veliki nacionalisti i potom vjernici, kako su potisnute četnicke i ustaške ideologije ponovo oživjele i izjednačene u državama oko nas sa svjetlom antifašističkom borbom, koja se završi pobjedom Komunističke partije koja donese, uz mnoge greške i zla djela, do postizanja skoro 80% pismenosti, besplatnog školstva, zdravstva, pasoša koji je otvarao vrata skoro svih zemalja, od jedne zaostale zemlje stvorila se dobrostojeća, konkurentna zapadu, zemlja sa svojim specifičnim društvenim uredjenjem, koje je bilo daleko po rezultatima od onog što se piše za socijalizam i komunizam u djelima marksističkih filozofa, ali je bila u svakom pogledu bolja od onoga što se danas nalazi na ruševinama bivše nam zajedničke domovine.

Stoga treba pisati o tom periodu, imenovati zločine i zločince, nastojati da se pravno procesiraju, ako tamo ima prava kao kategorije, kao osnova da se izgradi humano društvo u kojem će svi gradjani biti jednaki, sve narodne grupe poštovane i u kojem će sposobni bez obzira kojem se Bogu mole, a religije tvrde da je jedan Bog, voditi te države ka boljoj budućnosti za sve njene gradjane.

Kitchener 07.02.2019             Mujagić Aljoša

Labels:

Monday, February 18, 2019

Novi Komentari i linkovi



Sejo Visic - In memoriam - Slobodan Popovic, Pop
Sejo Bahtijarevic - In memoriam - Slobodan Popovic, Pop

Sunday, February 17, 2019

In memoriam - Slobodan Popović, Pop


Vratih se iz Los Angelesa a kod kuće me zateče tužna vijest. Umro je Slobodan Popović, Pop, posljednje svjetlo u mraku koji već skoro trideset godina pritišće Banjaluku. Umro je čovjek koji je ostao vjeran svojim životnim principima, onima koje su mnogi dijelili koje sam poznavao i poznajem, boreći se protiv nacionalističkih aždaja koje gutaju sve koji im se suprostave.

Kada se poslije napuštanja SDP-a pridružio stranci Mladena Ivanića bio sam razočaran, čak to javno obznanio na ovim stranicama, jer sam smatrao da mu nije mjesto s ljudima kojima je cilj isti ili sličan onima na vlasti. Znao  sam da je to učunio kako bi, bar na taj način mogao politički djelovati, makar se, u to sam siguran, nije slagao s najvećim dijelom programa PDP-a. Nastavio je svoju bespoštednu borbu koristeći, uglavnom, digitalne medije, sve do kraja svog života. Imao sam priliku da nakratko izmijenimo mišljenja kada sam ga slučajno sreo na sahrani Marijana Beneša. Vatreno je pričao o svojim stavovima o političkoj i životnoj situaciji u BiH, posebno u Banjaluci, koja se nije ni milimetar pomakla od onih dana početkom devedesetih kada nas je većina morala spakovati kofere i otisnuti se u svjet. Rekao sam kako cijenim njegovo angažiranje, kako ga podržavam, kako ima dosta onih koji misle kao ja ali se nigdje ne oglašavaju, kako se divim njegovoj hrabrosti da svoje stavove iznosi javno znajući da je onima na vlasti trn u oku a oni ne prezaju ni od čega. Rastali smo se nakon završetka sahrane a da nisam ni pomislio da bi nam to mogao biti posljednji susret.

Kako sam saznao, umro je od moždanog udara. Nije me to iznenadilo jer živjeti  u sredini kakva je Banjaluka kod svake normalne osobe mora uzrokovati povišen krvni pritisak i stres. A i jedno i drugo imaju ogroman učinak na zdravlje, te uz neke druge razloge, doprinose da čovjek u jednom trenutku jednostavno eksplodira.

Reakcija na Popovu smrt u gradu gotovo da i nema. Političari se još uglavnom ne oglašavaju, vjerojatno jer nemaju hrabrosti reći istinu a ona je, da im je drago što su se riješili osobe koja im zadnjih godina zadaje probleme glasno govoreći o događajima onako kakvi su. Glas razuma, glas koji se otvoreno bori protiv nacionalizma, fašizma, lopovluka i mržnje prema drugima im ne odgovara i srećni su da je zauvijek ušutkan. Nekolicinu koja je zadnjih godinu dana digla glas protiv kriminala, korupcije i lopovluka su rastjerali a odlaskom Popa su se riješili jednog od zadnjih boraca za istinu i pravdu. Male su šanse da će se u dogledno vrijeme pojaviti netko tko bi Popa mogao zamijeniti. Nažalost, s njegovim odlaskom je i posljednji plamićak svjetla razuma ugašen.

Pope, neka ti je laka zemlja banjalučka. Počivaj u miru, zaslužio si ga.

Familiji i prijateljima upućujem svoje iskreno saučešće.

Labels:

Sunday, February 10, 2019

Istina

Spomenik u Rakovom selu.
Na sredini je bila isklesana petokraka zvjezda.
U jednoj zaista lijepoj evropskoj zemlji
koju vode pogrešni ljudi

Polako sve više i više u ovoj Bosni izlazi na vidjelo. Prošlo je mjesec dana otkad sam se vratila u Sarajevo. Na izjave saučešća je došao veliki broj ljudi i meni znanih i neznanih koji su imali razne vrste kontakata s mojim Vicom. 

Sve su to bili ljudi koji su s njim dijelili zajedničke ideje o antifašizmu i potriotizmu i želji za građansku i slobodnu  Bosnu.

Razmišljam kako da u ovaj prilog stavim sve što bi bilo smisleno jer još mi Vice toliko nedostaje, ali i uvijek tješi da se samo sjećam najljepših dijelova našeg života u ovih 50 godina. I naših obostranih emocija čitavo to vrijeme.


Naše drage komšije, ugledne Sarajlije, ona profesorica u srednjoj školi,
on poznati i priznati sarajeski sportski radnik (ne sjećam se tačnog zanimanja).
Nikada ih neću zaboraviti.
O bosanski pravoslavac, ona muslimanka.
Tako su prije govorili naši roditelji, nane bake, majke
i dide, djedovi i babe
Počeću od trenutka kad smo se u novembru vraćali iz Rakovog sela i prolazili pored spomenika podignutog 57-me godine svim poginulim mladim ljudima iz Rakovog sela u Prvoj proleterskoj brigadi na Tjentištu.

Isječak iz novina, mislim da je bila 1994.
Bio je potparol Karla Bilta.
Poslije ovog govora odmah ujutro je zatekao zatvorenu
kancelariju, oduzete ovlasti i vraćen u
Švicarsku. Inače rođeni Irac.
Dok smo prolazili pored spomenika i vidjeli da je zvijezda petokraka srušena a imena poginuli nečitka jer su premazana nekom sivom smjesom. Vice je to baš teško podnio. 

Kad je naš prvi unuk Tomas imao 5 godina Vice mu je pričao da je tu njegova mama i ujak, pričao o partizanima, a Zlatko prevodio. Ne znamo kad je i ko srušio ove godine, jer je dvije godine Tomas uvijek spominjao Zlatku o tome, a on prevodio Vici. Vice je bio ponosan što mu je dao prve lekcije o fašizmu.

U tom selu sad žive potomci tih partizana, koji su u Titovo vrijeme radili u tvornicama, obrađivali polja, gradili nove kuće, umjesto malih kamenih u kojim su do tada živjeli.

Teško je to bilo svariti ali ove nove političke strane izvlače svugdje iz ljudi one najgore osobine.

Susret poslije 18 godina u Trogiru.
Mi smo se vraćali u Sarajevo a oni su bili za vikend tamo.
Nismo se u ratu privatno družili jer je bilo nemoguće
da ae dođe u Loris kroz rov.
Kćerka mu je poslije rata došla u Sarajevo da radi u
Parsons-u i tu se 1996 upoznala s Franom.
Bila je s nama dvije godine u razvaljenom stanu,
s plastičnom folijom na prozoru ali sa divnom
atmosferom u kući.
Dobro je naučila naš jezik.
Odavno saznajemo od ljudi da je naša zgrada ovoliko stradala jer je bilo dogovoreno da se Sarajevo podjeli na dva djela kao Mostar. Mi smo to spriječili ali je intenzitet napada na nas bio najveći u cijelom Sarajevu. Nikakve pomoći nije bilo od države, mi stanari smo napravili prvu granicu a onda je omladina iz našeg kvarta organizirala odbranu. Na Grbavici se širila laž da je u našoj zgradi 1000 Jukinih boraca, Juka (ubijen negdje u inostranstvu jer je mnogo znao) a bio je lokalni kriminalac, pljačkao po našem djelu grada, sigurno uz dozvolu tadašnjih političara. Mi smo sami prozvali ovu našu omladinu vojskom Armije BiH. Laži su bile veliki doprinos strahu sa obe strane. Tako je Batko bio na Grbavici, crveni kombi u Banja Luci. Sad shvaćam da su se Karadžić, Izetbegović i Boban, a pod glavnom palicom Miloševića i Tudžmana, o svemu dogovarali. Zato se u ratu po gradu pričalo "Napravi Alija državu pa makar ko fildžan".

Podijeljeni Mostar funkcionira do dana današnjeg a podjela Bosne od susjeda glavna misao i ideja. Sad se u Banja Luci dešava "Pravda za Davida". Potomci istih faktora uveliko u politici. Sonja Karadžić, Bakir Izetbegović, samo je ipak najgori Dragan Čović. Ne znamo čiji je potomak ali je bio najžešći komunista. Uvijek se pitam je su li oni žilavi ili moćni ili žestoko brane svoj ogromni opljačkani imetak ili je narod glup, gluplji, najgluplji.

Ne znam Co da  li opet uz ovaj prilog možeš postaviti onaj moj video iz priloga o opsadi Sarajeva a ja ću pokušati da to odnesen u neku nezavisnu TV jer ih sada ima i svi pronalaze takvu dokumentaciju.

Ja ću sada ovo malo dokumentirati fotogografijama koje pronalazimo svakog dana sređujući porodičnu dokumentaciju.

Srdačni pozdravi od Saime koja ponovo skuplja onu svoju staru snagu da prebrodi sve teške trenutke.



Glavni inžinjer iz Holnadije koji je radio obnovu zgrade
Ulaz s zadnje strane zgrade kroz rov
Svo oružje vojske RS koje je ušlo u naš stan


Frane kao civilna žrtva rata, bez ikakve naknade.
Te pae su pojela djeca vladajućih, za njihovo školovanje po prestižnim svjetskim univerzitetima.
Mi smo branili svoj prag i svoj grad a po nama su "lupali" vojnici
otadžbinskog rata iz Srbije i iz cijele RS.
Neka i ovo ostane za istoriju kao i tvoj prilog "Isprani mozak američki".

UZ SAIMIN KOMENTAR


Labels: