Sramota

 

Svijet se razvija, gradovi rastu i šire se, tehnologija se uvodi u sve pore života i čovjek očekuje da se napreduje u svim sferama života. Možda je to istina za neke od sredina ali svakako ne za sve.

Glavni razlog posjete Banjaluci je bio obilazak grobova familije i prijatelja koji više nisu među nama. Gotovo po pravilu prvo idemo na groblje Svetog Marka u Rosuljama a nakon toga u Sitare gdje je sahranjena Nerina mama.

Na grobu najboljeg prijatelja Bore koji nas je napustio u svojim najljepšim godinama

Groblje Svetog Marka uredno, sređeno, kao što je uvijek bilo. Čempresi koji su zamijenili one prijeratne narasli ali lijepo oblikovani i obrezani tako glavni put sredinom groblja podsjeća na aleju. Iako su i prije kante za smeće bile tu, čini mi se da ih je sada više i nisam primijetio niti jedan komad smeća bačen pored njih. Slavina je više nego dovoljno a tu su i kante za vodu, metle, pa čak i krpe za one koji žele da operu nadgrobne spomenike. Sve je to skromno ali je vidljivo da se o svemu neko brine.

Na groblju u Sitarima

A u Sitarima, katastrofa! Više nema česme na kojoj bi se moglo natočiti vode pa smo morali zamoliti vlasnicu jedne od kuća uz groblje da nam dozvoli da napunimo plastičnu flašu koju smo ponijeli sa sobom znajući da će nam trebati. Ni kante u koju bi se moglo ubaciti smeće nakon čišćenja groba nema. A još gore je doći do pojedinih grobova. 

Dok smo do groba Nerine mame uspjeli nekako i doći jer ga obilaze neki od prijatelja pa je uska staza bila utabana, do većine drugih grobova je nemogu prići a da čovjek ne gazi kroz visoki korov koji nije pokošen ko zna od kada. Sramota je to za koju nema nikakvog opravdanja. Dok smo, vozeći se ka Banjaluci kroz krajeve u kojima su se po pravilu isticale obnovljene i novoizgrađene džamije (najčešće su uz one iz našeg vremena dominarale nova, nikle poslije rata i izgrađena parama stiglim iz arapskih zemalja pa ih je gotovo po pravilu dvije), očigledno je da para ima. Ali je isto tako očigledno da u našem gradu nikome ne smeta što su neka groblja zapuštena, prepuštena sama sebi da se održavaju. A za to je potrebno tako malo.

Pretpostavljam da će ove moje kritike naići na osudu od nekih kojima neće biti pravo zašto se ja bavim grobljima koja nisu „moja“ ali nisam mnogao prešutiti ono što me je zaista razočaralo. Izgleda da je masovno okretanje Bogu paravan za neke koji od toga imaju koristi jer da su iskreni u svojoj vjeri ne bi dopustili ovoliku nebrigu o pokojnima koji se ne mogu nikome požaliti.

Dva rođendana

 

Vesela "ekipa" u Plominu

Nekada su se na blogu „slavili rođendani“ ali kako su autori priloga odustajali jedan po jedan (vjerojatno sam ja krivac što je tako), takvih priloga nema odavno. Uz to, mora se priznati da je i facebook djelomični krivac za to jer sada svako može objaviti šta god mu je volja uz nekoliko klikova mišem. A bilo je lijepih fotografija i tekstova, baš onako kako sam se nadao da će biti.

Ljepši dio ekipe

Iako je tako kako je, ipak sam se odlučio da na „papir“ stavim jedno lijepo druženje povodom dva rođendana. Aida (Žiško, punica) i Edin, (Aščić, zet), su se dogovorili da njihove rođendane proslavimo zajedno jednodnevnim izletom u Moščenićku Dragu, poznatom turističkom mjestašcu nadomak Opatije. Edin i supruga mu Alma (djevojačko Žiško) su poželjeli da vide to malo istarsko primorsko mjesto jer su im u sjećanju ostale fotografije od naše posjete prošle godine. Mjesto im se svidjelo pa su rođendani bili prilika da ga i oni posjete a ni nama nije bilo krivo što ćemo ga ponovo vidjeti jer je i nama prošlogodišnja posjeta ostala u lijepom sjećanju.

Alma i Edin

Na putu do krajnjeg odredišta svratili smo u malo mjestašce Plomin, poznato po termoelektrani smještenoj uz more, smješteno na padini s koje se pruža lijepi pogled na plominski zaliv. Zaista je velika šteta što je većina kamenih kuća u mjestu prepuštena propadanju jer bi, u nekoj drugoj zemlji, gradić bio popularna turistička destinacija. Možda će u nekoj dalekoj budućnosti tako i biti jer smo primijetili da se neki od objekata obnavljaju ali proći će još dosta vremena dok mjestašce ne povrati nekadašnji izgled.

Kume

Mošćenićka Draga nas je dočekala svojim prekrasnim plažama, raskošnim vilama, restoranima i kafićima smještenim uz samu plažu. Kako sezona još nije počela u mjestu je vladao nekakav poseban mir u kojem smo uživali šetajući od jednog kraja mjesta do drugog. Usput smo popili naša makijata (a „pali“ su i neki kolači) a na povratku do parkinga na kojem smo ostavili auta jeli smo u bistrou Fico. Svi smo se složili da je hrana bila zaista odlična i bistro ima naše preporuke za sve one koje put navede u ove krajeva.

Familije Žiško i Aščić

Na povratku kući svratili smo do Labina, zapravo njegovog starog grada, prošetali njegovim ulicama i sve začinili kavicama kako to Bog zapovijeda.

Kumovi

Bilo je to još jedno lijepo druženje, istina daleko od rodnog grada ali u prelijepom ambijentu Istre koji nikoga ne ostavlja ravnodušnim.

Alma i Edin u Labinu

Edin i Ferid

Dok čekamo kave u Labinu

Novi Komentari i linkovi

Toba - Par dana u rodnom gradu

Uputstvo: KAKO POSLATI PRILOG

Par dana u rodnom gradu

 

U Banja Luci nisam bio pune dvije godine. U grad obično navratimo jedanput godišnje da obiđemo groblja i sretnemo se s par prijatelja koji u njemu žive. I to je sve. Po centru grada ne šetamo  jer nas nove građevine ne zanimaju a znamo da nikog poznatog na njegovim ulicama nećemo sresti jer ni oni koji su tamo ostali u centar grada gotovo ne svraćaju. I oni su sada u ogromnoj manjini i odlazak u centar ih više ne privlači kao što je to bilo nekad, u neka drugačija vremena kada smo bili sigurni da ćemo naletiti na poznata lica ako prošetamo Gospodnskom ili sjednemo u baštu pred hotelomn Palas.

Ovaj put smo odsjeli u ugodnom apartmanu u neposrednoj blizini gradskog mosta, odmah do čevabdžinice kod Muje i restorana Vrbas. Apartman ima svoj vlasititi parking tako da smo elegantno riješili problem parkiranja s kojima se susreću svi oni koji autima dolaze u centar grada.

Čevape smo pojeli u čevabdžinici „Pod lipom“ preko puta MUP-a, s pogledom na spomenik pripadnicima MUP-a koji su dali svoje živote u ratu koji je za cilj imao stvaranje etnički čiste teritorije. Na putu od čevabdžinice do apartmana, na fasadi prve zgrade s lijeve strane ulice poslije prelaska gradskog mosta dočekao nas je grafit koji poručuje da svi oni kojima smeta slika đenerala, Mejdanom neće mirno šetati. Kome je grafit namijenjen, i kakva je njegova poruka, nije potrebno objašnjenje.

Malo dalje, kod kružnog toka u Maloj ćaršiji, na zgradi gdje oni koji jedva sastavljaju kraj s krajem dolaze po obroke u narodnoj kuhinji, pogled nam pade na mural Ratku Mladiću. To je slika đenerala o kojoj grafit govori i kako sam se vlastitim očima mogao uvjeriti, nikome ne smeta niti ga iko ima namjeru ukloniti jer se tu nalazi već poprilično dugo.

Pedesetak metara dalje, skrečući prema apartmanu, prošli smo pored društvenog doma Mejdan ispred kojeg je još jedan spomenik palim borcima iz „odbrambeno-otadžbinskog“ rata. Šta reći, grad nas je dočekao „prijateljski“, upravo onako kako se hvali mladi nadobudni gradonačelnik koji je, ako je suditi po trenutnom stanju stvari, najveći favorit za predsjednika manjeg blentiteta. Njemu očigledno ne smetaju grafiti ni murali koji slave presuđenog ratnog zločinca koje bi mogao vrlo lako ukloniti. Oni su tu da nas koji smo protjerani podsjete da se od početka devedesetih u glavama pojedinaca ništa nije promijenilo i da u njemu nemamo šta tražiti.

U dva dana boravka, pored susreta s prijateljima, stigao sam obići i komšiluk u kojem sam rođen i u kojem sam živio do svoje tridesete godine, a moji do 95., kada je stariji brat, kao posljednji iz familije,  morao preko Save iako nas je ubjeđivao da ga iz grada niko ne može otjerati. Htio sam pogledati šta se tamo događa jer sam na Google maps primijetio da se u dvorištu naše nekadašnje kuće pripremaju temelji za nekakav objekat. Dio kuće uz ulicu, u kojem sam 91. otvorio trgovinu računarima i računarskom opremom je bio srušen i na Street view su se lijepo vidjeli zašalovani temelji. A ni su se protezali od jedne do druge međe dvorišta. 

Nisam vjerovao da je u našem nekadašnjem dvorištu, punom cvijeća, i s lijepo njegovanim travnjakom, moguće napraviti neki objekt a da on ne učini život nekadašnjim komšija nemogućim. A upravo to se desilo. Na tom relativno malom prostoru je iznikla zgrada koja trenutno ima sedam spratova, a čini mi se da će ih biti još. Zidovi zgrade se uzdižu u visinu, pritiskajući kuće komšija, s jasnim ciljem da ih se natjera da svoja imanja prodaju u bescijenje. Čini se da kod građevinske mafije nacija ne igra nikakvu ulogu jer su nam s obe strane komšije bili Srbi (dvije familije su se još prije zemljotresa doselile iz Vojvodine), koji nisu obraćali pažnju šta se s nama dešava, kada smo početkom devedesetih bili natjerani da svoja ognjišta napustimo odlazeći iz rodnog grada u neizvjesnu budućnost. Sada će i oni morati da potraže novo mjesto za život jer je nemoguće da normalno žive u svojim dvorištima kada im nad glavom vise balkoni novoizgrađene zgrade.

Nazad kući smo krenuli na vrijeme kako bi izbjegli gužve na graničnim prelazima uzrokovane novim pravilima za ulazak u države Evropske unije. Imali smo sreću i granicu u Bosanskoj Gradišci prešli za manje od 30 minuta, radujući se da ćemo za nekoliko sati stići u „naše malo misto“, u mir u kojem uživamo već evo petu godinu, daleko od aveti prošlosti koje još uvijek pritišću rodni grad. Tamo, čini mi se, napretka ka nekom normalnom životu neće biti još dugo, dok god sadašnje vlasti svoju popularnost grade na zločinima učinjenim početkom devedestih prošlog stoljeća. A oni su vidljivi na svakom koraku i nemoguće ih je izbjeći.

S unukama na Plitvicama

 

Prošlo je skoro 40 godina kada sam zadnji put bio na Plitvičkim jezerima a možda ih ni sada ne bih obišao da sin u svom ovogodišnjem putovanju starim krajevima nije uvrstio i Plitvice na listu mjesta koje mora pokazati unukama. Tako sam poslije toliko godina ponovo uživao u prirodnim ljepotama jedne od najljepših turističkih atrakcija bivše nam države koju svake godine posjećuje veliki broj turista.

A zadnji put sam na Plitvicama bio sredinom osamdesetih prošlog stoljeća s Marinkovićima, Jasnom i Srđom, kada smo proveli sedmicu dana, u sred zime, odsjedajući u jednom od hotela ali više nisam siguran u kojem.

Ovaj put smo odsjeli u lijepoj drvenoj kući ne tako daleko od jezera ali dovoljno daleko od civilizacije i uživali u miru i tišini, okruženi proplancima i šumama koji su mamili da ih se obiđe. Umoran od vožnje od Pule do mjesta boravka odmarao sam se uživajući u lijepom, sunčanom poslijepodnevu dok je ostatak „ekipe“ otišao u šetnju predvođenu pitomim kućnim ljubimcem koji nas je dočekao pri dolasku.

Cijeli slijedeći dan smo proveli obilazeći jezera, diveći se prekrasnoj zelenoj boji jezerskih voda i mnogobrojnim vodopadima. Obilazak smo počeli posjetom Gornjim jezerima a završili diveći se Velikom slapu koji pada s visine od 78 metara uz grmljavinu vode na radost mnogobrojnih turista.

Taj dan smo propješačili skoro 12 kilometara i prilično iscrpljeni dovukli se do mjesta s kojeg nas je električni vlak odvezao do mjesta odakle smo pošli u naš obilazak. Dan smo završili u jednom od mnogobrojnih restorana uz dobru „klopu“ i piće, prije povratka u našu mirnu oazu.

Sutradan smo se oprostili od unuka, snahe i sina, odlazeći svako na svoju stranu: oni u pravcu Livna a mi za Banja Luku, gdje smo planirali susret s par prijatelja i obilazak grobalja gdje su sahranjeni naši najmiliji. Bilo je to još jedno lijepo druženje s unukama koje će ove godine ljetnje praznike provesti na Sardiniji pa ih tako nećemo vidjeti kao obično, kod nas, u našem „malom mistu“.