S unukama na Plitvicama

 

Prošlo je skoro 40 godina kada sam zadnji put bio na Plitvičkim jezerima a možda ih ni sada ne bih obišao da sin u svom ovogodišnjem putovanju starim krajevima nije uvrstio i Plitvice na listu mjesta koje mora pokazati unukama. Tako sam poslije toliko godina ponovo uživao u prirodnim ljepotama jedne od najljepših turističkih atrakcija bivše nam države koju svake godine posjećuje veliki broj turista.

A zadnji put sam na Plitvicama bio sredinom osamdesetih prošlog stoljeća s Marinkovićima, Jasnom i Srđom, kada smo proveli sedmicu dana, u sred zime, odsjedajući u jednom od hotela ali više nisam siguran u kojem.

Ovaj put smo odsjeli u lijepoj drvenoj kući ne tako daleko od jezera ali dovoljno daleko od civilizacije i uživali u miru i tišini, okruženi proplancima i šumama koji su mamili da ih se obiđe. Umoran od vožnje od Pule do mjesta boravka odmarao sam se uživajući u lijepom, sunčanom poslijepodnevu dok je ostatak „ekipe“ otišao u šetnju predvođenu pitomim kućnim ljubimcem koji nas je dočekao pri dolasku.

Cijeli slijedeći dan smo proveli obilazeći jezera, diveći se prekrasnoj zelenoj boji jezerskih voda i mnogobrojnim vodopadima. Obilazak smo počeli posjetom Gornjim jezerima a završili diveći se Velikom slapu koji pada s visine od 78 metara uz grmljavinu vode na radost mnogobrojnih turista.

Taj dan smo propješačili skoro 12 kilometara i prilično iscrpljeni dovukli se do mjesta s kojeg nas je električni vlak odvezao do mjesta odakle smo pošli u naš obilazak. Dan smo završili u jednom od mnogobrojnih restorana uz dobru „klopu“ i piće, prije povratka u našu mirnu oazu.

Sutradan smo se oprostili od unuka, snahe i sina, odlazeći svako na svoju stranu: oni u pravcu Livna a mi za Banja Luku, gdje smo planirali susret s par prijatelja i obilazak grobalja gdje su sahranjeni naši najmiliji. Bilo je to još jedno lijepo druženje s unukama koje će ove godine ljetnje praznike provesti na Sardiniji pa ih tako nećemo vidjeti kao obično, kod nas, u našem „malom mistu“.