SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Monday, August 31, 2009

Nedeljno popodne u Montrealskoj luci

U mjesecu julu se luci Halifax odrzava veliki skup jedrenjaka, kako modernih tako i onih starih koji su jos uvijek u dobrom stanju. Brodovi stizu sa svih strana, preko atlantika a i sa velikih jezera koji mogu proci kroz St. Laurent sliv.

Sljedeceg vikenda se pocelo pricati po Montrealskoj carsiji (lokalne vijesti na TV i lokalne novine) da je u Montrealsku luku stigao “tall ship” Niagara, i da je otvoren za posjetioce.

Tako smo otisli u nedelju popodne da vidimo to cudo. Montrealska luka “Old port” vrvi od ljudi, turisti i domaci. To sarenilo boja, zvukovi, ljudi u pokretu , ta zivost me uvijek raduje, kao malo dijete, kao nekad kad sam isla s roditeljima i komsijama na veseli brijeg za djurdjevdan. Mogla bi satima sjediti u nekom cosku i sve to s uzivanjem posmatrati. Brod Niagara nije veliki ali je zaista “visok”, sva ta jedra ili kako se vec zovu ti nosaci jedara. Imena pojedinih dijelova broda nisu mi poznata ni na nasem jeziku a kamoli na engleskom. Popeli smo se na brod, sisli u utrobu broda, vidjeli sve vazne dijelove za upravljanje, sva uzad za zatezanje jedara, veliko sidro …i topove posto je to ustvari bio ratni brod. Brod je ratovao na velikom jezeru Erie u 19 stoljecu. Bilo je tu puno istorijskih podataka, detalja, a evo meni je jedan ostao u pamcenju. Kapetanova godisnja plata je u to doba bila $700.

Brod je napravljen od originalnih ostataka i novih dijelova i svake godine mnogobrojni djaci na njemu uce vjestine jedrenja preko ljetnog odmora. Cini mi se da je to divna prilika za mladog covjeka da upotrijebi svoje slobodno vrijeme. Neki od njih su na brodu radili kao vodici objasnajavjuci sve detalje oko broda i istorije. Jedan od tih mladica nam je rekao inetersantnu stvar, da je kapetan uspio uploviti u luku bez motora, sluzeci se samo vjetrom i jedrima. Svaka cast na majstorluku i hrabrosti. Ovdje je link za website posvecen brodu Niagara i malo slika.

Poslije posjete smo prosetali ulicom St. Paul i otisli na kafu u mali bistro « Les Délices de l'Erable » (Maple Delight). Ja obicno pijem bijelu kafu (café latte) i ovdje je bila prelivena « maple » sirupom. I Ana je ovog put pila “latte “, a Zlaja svoj standardni espresso. Uzivala sam sjedeci za malim stolom ispred bistroa posmatrajuci guzvu na ulici.

Nekoliko slika je napravljeno iz te posmatracke tacke.

Puno pozdrava svima od Dubravke.

Dubravka je 'slozila' desetak slika u ovaj mali album.

Labels:

Saturday, August 29, 2009

Jutro u Rakovom selu

Ovo ljeto ce u Sibeniku ostati zapamceno po temperaturama iznad 30 stepeni. More nikad toplije danima. Turista nikad manje u odnosu na ranije godine.Cijene nikad vece. Jedino sto je uvijek isto su jutra.

Temperatura pred zoru opadne za desetak stepeni, u nasem dvoristu debili hlad od drveca koje se zove smokvic i koje nicemu ne sluzi izuzev da pravi hlad. Ono vazi medju drvecem kao korov, ima veliko korijenje i smeta plodovima u vrtu. Mi smo medju rijetkima koji ga imaju.

Budjenje pocinje cvrkutom zutog kosa, ciji pjev lici na tajni, lagani zvizduk ljubavnika pod prozorom svoje drage. Vice i ja pocinjemo jutro prvo domacom lozom u malim casicama zvanim ovde "bicerin" cija kolicina predstavlja dozu tablete za cirkulaciju. Svakog gosta koji se budi sa nama ceka ista procedura. Onda slijedi duze sjedejne "bez srkleta" po bosanski i vlastite aktivnosti. Ovde u mrezi lezi Filipinka djevojka Franinog druga Amerikanca. Ima lice tamnopute Angeline Djoli. Puno se razgovaralo o zenskoj ljepoti u raznim podnebljima. Vice uvijek zavrsi pricu da oni koji nisu prolazili Banja Lukom nisu vidjeli nikad toliku kolicinu i ljepotu zenskog svijeta. Napravio je sliku mene i Filipinke sa komentarom "Evo Filipinke od 28 god i Banjalucanke od dve in sezdeset kuka, pa vi vidite. Bilo je komentara i smijeha do suza.

Nadam se da ce se sa slike vidjeti ljepota i snaga jutarnjih suncevih zraka koje Dalmaciju cini rajskim dijelom svijeta.

Pozdrav svima u dalekim djelovima svijeta i nemojte da vam moj tekst budi nostalgiju. Uvijek svako misli da je onom nekom tamo bolje. A zivot se stvara ljepsim ako se veze svojim koncem i svojim bojama i mustrama (nas naziv za seme veza).

Saima

Komentar na "Jutro u Rakovom selu"

Nera i ja se upravo vratismo s jutarnje setnje (Rex se vec odmara u hladovini ispod grozdja), provjerih Internet, kad tamo Dubravkin komentar, pa kako sam se inace spremao da nesto ‘dobacim’ na Saimin prilog, dohvatih se kamere da zabiljezim jos jedno jutro u Carnegie-u: jutarnji zraci probijaju kroz krosnje drveca, pura se pusi na stolu, a ispred pure, laptop sa Saiminim prilogom. Nije bas kao u Rakovom selu, ali nije ni puno razlicito, jer ovdje veoma cesto imam osjecaj kao da je more u blizini. Evo i cvrci se cuju, prava morska atmosfera.

A loza ujutro me podsjeti na jedno od nasih ljetovanja u Njivicama na Pagu, gdje smo nekoliko godina pred rat kampovali u tamosnjem kampu. Jedne godine su nam prve ‘komsije’ bile jedna familija iz Srbije a kako je ‘glava kuce’ imao obicaj da dan zapocinje casicom rakije, tako sam i ja jutra zapocinjao slicno kao sto to govori Saima. Prije tog ljetovanja, a i nikada kasnije, nisam upraznjavao rakijicu na prazan stomak, odmah nakon budjenja, ali mi je te godine prijala. Da li je to bilo zbog ambijenta, ili mozda drustva, ne znam, ali znam da mi je taj obicaj ostao u lijepom sjecanju.

Thursday, August 27, 2009

Ševa ili "Djeca pjevaju Banjaluci" - drugi put

Interesantno je kako par rijeci mogu da probudi sjecanja na neke dogadjaje koji, cini se, na prvi pogled nemaju nikakve veze. O ovome o cemu danas pisem vjerojatno ne bih nikad pisao da ne bi komentara izvjesne Biljane prije nekoliko dana na prilog “Djeca pjevaju Banjaluci”. Ne znam zasto ali taj komentar me podsjeti na mog bivseg druga iz djetinjstva i na nekoliko dogadjaja iz nasih zivota, od tamo pocetka pedesetih do danasnjih dana.

Kao djeca, bili smo najbolji drugovi. On, istina, tri godine mladji od mene, ali to nam nije smetalo. A uz to smo bili i prve komsije: kuca do kuce. Cim se ujutro probudimo, nakon dorucka, najcesce smo bili zajedno: bilo da se igrao nogomet, bilo da se radilo o ‘ratovanju’ kauboja i indijanaca, bilo da je to bila zmira. A znali smo zajedno ici i u kradju voca, i to kod njegovog djeda.

Bodo, tako smo ga mi zvali, je bio izvanredan talenat za nogomet: svi stariji su ga u komsiluku zvali Seki jer je svojim lucidnim nogometnim potezima podsjecao na tada veoma popularnog nogometasa Crvene Zvezde (i nase reprezentatcije) Dragoslava Sekularca. Kada bi igrali na male, nas dvojica smo uvijek bili u istoj ekipi. I naravno, pobjedjivali, najvise zahvaljujuci Bodinim majstorijama (iako ni ja nisam bio za odbaciti).

Bio je Bodo vragolan, znao je praviti male podvale, a posto sam ja bio stariji (i u komsiluku uzivao ugled dobrog djeteta), Bodin tata je bio najsrecniji kada bi znao da je on sa mnom u drustvu. Bila je to nekakva garancija da ce sve biti u redu jer ja sam taj koji ce paziti da Bodo ne uradi nesto sto ne bi trebalo.

Sjecam se jednog dogadjaja iz osnovne skole (bili smo vec malo stariji), kada je Bodo napravio malu budalastinu (kazu, iskocio je iz razreda kroz prozor) pa je kuci nosio papir napisan rukom direktora skole (oni koji su tamo davnih 50-tih isli u skolu Ivan Goran Kovacic, sjetice se strogog direktora Nenada Licine), da ga njegov otac potpise. Na putu od skole kuci, nagovori me Bodo da ja potpisem taj papir umjesto njegovog oca (kada sada bolje razmislim, mogao je to i sam uciniti ali nam to eto tada nije palo na pamet) ali kasnije istina izadje na vidjelo kada je Bodin tata dosao na roditeljski sastank. Bodo rece ko je papir potpisao pa tako i ja zavrsih kod direktora ali mi moj akt oprostise jer su shvatili da je moja krivica bila ta sto sam zelio da pomognem najboljem drugu. A za mene je sve to bilo jako ozbiljno jer mi u to doba takve stvari (a ni danas) nisu padale na um.

Ali nije ovaj dogadjaj razlog zasto sam se sjetio svog bivseg druga. Sjecanja su vezana za nas prvi (i jedini) zajednicki ‘mizicki nastup’ neke davne godine u kampu izvidjaca u Molunatu kod Dubrovnika. Kada danas razmisljam o tom dogadjaju nikako se ne mogu sjetiti kako se to desilo da nas dvojica odlucismo da se takmicimo u pjevanju u sklopu jedne od vecernjih priredbi koje je rukovodstvo kampa organiziralo da nam ljetovanje bude interesantnije. Ne sjecam se da smo prije toga ikada zajedno pjevali (a morali smo, jer kako bi se mogli pripremiti za taj ‘nastup’) ali to vece na priredbi nas dvojica otpjevasmo 'Ševu', pjesmicu popularnu u to vrijeme. Mozda ce se neki iz starije generacije sjetiti melodije i teksta ("Jednog divnog dana, dok sam set’o sumom, zacuo sam sevin, taj divni zvonki glas…") koji mi se evo vrte u glavi kao da je to bilo jucer. Da skratim, Bodo i ja smo pobijedili i za nagradu dobili nekakve slatkise (sjecam se napolitanki…). Cini mi se da su to bili prvi poceci moje (kratke) ‘muzicke karijere’ o kojoj u to doba nisam mogao ni sanjati.

Bilo kako bilo, Bodo i ja nikada nakon toga nismo zapjevali zajedno a zivot nas je jednog dana razdvojio kada su njegovi roditelji dobili stan preko Vrbasa. A i interesi su nam bili razliciti: ja sam jedno vrijeme pjevusio po igrankama (Kasino, Dom kulture, basta KAB-a, dvorana i basta Cajaveca, bar hotela Palas itd) a Bodo je zaigrao nogomet u banjaluckom Naprijedu ali, cini mi se, bez nekog veceg uspjeha. Ocekivao sam da ce postati prava fudbalska zvijezda (jer je to svojim talentom zasluzio) ali cini mi se da ga je njegova nezgodna narav u tome sprijecila.

Bodu sam vidjao sve rjedje, tu i tamo, kada bi navratio do bake i dide u stari komsiluk ali nismo se vise druzili a jos manje upustali u neke ozbiljnije razgovore.

Dodje rat, Banjaluka posta uporiste srpskog nacionalizma, krenu drug na druga. Pocese mobilizacije, odlasci prvo na Hrvatsko pa kasnije na bosanska ratista. Neke komsije pocese okretati glavu, neki se ‘obukose’, a neki drugi opet pocese napustati grad jer se nije imalo kuda. Jednog dana, vracajuci se na Starcevicu iz posjete bolesnoj mami sa Predgradja, ugledah svog najboljeg druga iz djetinjstva, u uniformi, kako se polako, nogu za nogom, vraca sa ratista s dvije puske oko vrata: jednom onom obicnom, a jednom onom specijalnom, poznatom iz opsade Sarajeva (znate vec o cemu pricam). Moj bivsi drug me nije primijetio (izgledao je nekako umoran, zamisljen), a ni ja se nisam htio javljati jer ne znam u sta bi se razgovor mogao pretvoriti. Ali osta gorak okus u ustima. I pitanje: zasto?

Prodje 6-7 godina od tog susreta, mnogo se toga u medjuvremenu izdogadjalo (mama umrla - na silu, jer nije mogla prihvatiti ono sto se oko nje dogadja, kao i vecina starijih u to doba -, godina izbjeglistva u Zagrebu, odlazak u USA) i ja se po prvi put nakon odlaska iz rodnog grada nadjoh ponovo u njemu, ovaj put, istina, kao ‘turista’ ili kako danas vole da nas ‘od milja’ nazivaju, dijaspora. Bi tu nekih lijepih susreta (sa starom rajom), bi i onih malo manje lijepih, ali sve u svemu, nije mi bas puno toga ostalo u sjecanju. Jedno vece srete me jedan od Bodinih i mojih bivsih komsija (bio je mladji od obojice ali se kao dijete stalno petljao u nasem drustvu) pa me nakon kraceg ubjedjivanje gotovo odvuce u (obliznju) kafanu, negdje tamo kod Lesnine (imena se ne sjecam jer mi hodanje po kafanama nije bio hobi), da se vidim s Bodom. Kaze, on tamo navraca gotovo svako vece, sigurno cemo ga tamo naci. Ne znam sta mi bi da ga slijedim (jer Bodu nisam vidio vec cijelu vjecnost, nisam se sa nim posteno druzio od onih dana kada je odselio sa Predgradja, a i nisam imao neku posebnu zelju da ga ponovo vidim) ali na kraju zavrsismo u basci gotovo praznog restorana. Kad tamo, za jednim stolom, s bocom piva ispred sebe, moj bivsi najbolji kolega iz djetinjstva, sjedi sam. Usamljen. Zamisljen, i ne posebno sretan sto me vidi. Pozdravismo se, on ne bas raspolozen za razgovor, ja jos manje. Nemamo sta jedan drugome reci. Naruci mi pivo i onako, vise iz kurtoazije upita kako sam, gdje sam, sta radim. I odjednom spomenu moju rodnu kucu i okucnicu. “Zasto je onako zapustena?”, rece, “Sramota je to”. Ja ne razumjeh, koga je sramota, mene ili njega, ili nekog drugog? Zasto sramota? Zato sto je zapustena ili zato sto je napustena? Ili mozda zato sto je oteta? Ne razumijeh a ne pokusah da opasku razjasnim. Razgovor zapinje, ne ide. Bodo usta, rece da ide kuci, i htjede da mi naruci jos jedno pivo. Ja odbih, nije mi bilo ni do prvog.

Ode Bodo svojoj kuci koju mu niko nije oteo niti mu je iko pokusao oteti. A meni osta u usima njegovo pitanje zasto je dvoriste u kojem smo se nekad veselo igrali do kasno u noc sada zaraslo u korov kao prasuma pa se niko ne usudjuje da u njega udje ni u sred bijela dana i zasto je to sada sramota? I ko je za to kriv?

Evo, dok ovo pisem, u usima mi jos uvijek odzvanja ona pjesmica koju smo nekada davno nas dvojica pjevali (suma bjese gusta, trava bjese niska, i seva poce pjevat, tu divnu pjesmicu…) kao najbolji drugari u neka druga, ipak bih rekao, bolja vremena.

Labels:

Tuesday, August 25, 2009

Susan Quatrocchio

...navukose me oni muzicki prilozi/ komentari...

...u onim regularnim, telefonskim, na po jednu, jedan od BL prijatelja pocesto me odvede na koncerte koje je posjetio u medjuvremenu. Stonsi, Madona, U2, Dylan... ma podug spisak. Najavljuje mi Cohena, Chelsea Hotel, kao da cujem...prica o Exsit-u...
jednom rece... Nick Cave ...znas ga
kako da ne ...skoro komsije...jest da ne izlazimo na ista mjesta...al’ mozda ga i odslusam, jednog dana...u Evropi
pita...sta ima kod vas...mjuza i to
odgovorih...Suzy Quatro...
s druge strane telefona smijeh
rekoh...ko da nisi koristio njene postere za zamotati knjige/ sveske...
odgovor...nije da nije al’ ...i dalje smijeh ...onaj nas...neka ga...

...nov. 1999. eto i mene Australijo. Prvo upoznavanje, najvise, kroz mali ekran. Dok se snadjes za auto, moze proci. Vijesti...nista globus...ozbiljna muzicka kulisa. Nego, sirene (vatrogasne, policijske, hitne pomoci) prvo izvjestaji o pizdarijama (nikako da nadjem bolju rijec, eh taj nas jezik) iz blize nam okoline cca 50km. Od onih banalnih, tipa ... baka zvala vatrogasce da joj skinu macku sa krova...normalno, ta nece se valjda baka penjati na krov...nista komsijska djeca...nema komsija, pa ni djece, prijatelja, rodjaka kao kod nas...vec o bakama i dekama se brinu placeni za to...onoliko koliko su placeni. Do onih vec nezgodnijih, nekima sam bio jako blizu, te sam primijetio da policija stize zadnja. Prvo novinari, tv, vatrogasci, hitna pa onda policija. Pametno, vide prvo na news sta ima, pa onda dodju, upuceni u situaciju. A novinari brzi, skoro ko nas urednik. To ja tebe Co hvalim. Nisam ja poput nekih, koji te samo kritikuju, kao npr. ja.
A onda obavezna Mala Hiltonova (Paris) i njen interesantni zivot, i na kraju, vrijeme sutra sa izvijescem o velicini upecanih riba, danas.
Vremenom sam doznao da postoje i ozbiljnije stanice od ovih meni tada dostupnih ali one nisu interesantne ostalim stanarima zgrade. Antenna- wrong way- vecinski orjetirana.
Ne pisem ja sve ovo zbog vijesti, vec onoga izmedju. Prvo iznenadjenje, najavljuju mjesecima unaprijed da na Gold Coast No.1 Australskog turizma dolazi Jerry Lewis. Ceskam se. A u Brisbane, glavni, preko-milijunski grad, Queensland-a stize Suzy Quatro. I dalje se ceskam. Sjetim se da je Suzy navratila i u Njemacku par godina ranije. Augsburg, moja Njemacka BL-a, e pa pokraj neki Celinac ili Kotor Varos, opet Njemacka verzija, skolska sala i Suzy. A u Australiji, atrakcija koja me prati, sumnjam. Jer muvnem se ja od glavnog grada jedno sat i pol voznje prema Australskom outbeck-u (vukojebini) kad tamo i Suzy. Zadnje tri godine redovna u Empire Theatre u Toowoombi za $70, pardon $69.90. Kazem, prati me. Sta smo mi, a sta je Evropa/Balkan/ BL.
Neka. Kazu na Balkanu neki cudni zvuci. Znam. Ali i oni drugi. Lenny Kravitz u BLuci. Pa citam, cujem, prenesu mi, razna kulturna dogadjanja. Znam, opet u manjini, ali kvantitet je uvjek bio u vecini (ovo sam bas dobro srocio) a kvalitet, alternativa, avangarda , zna se underground. Sto se mene tice nista dvoguza, vec butelja.
Kod mene moze proci i tambura i harmonika i truba. U pravim rukama svaki instrument moze mocno da zvuci. Turbo folk? Znam, samo bez tona. Lakse je tako. Sa slika...novine... internet... nabildana prsa... razumijem momke. Bez tona je bolje. Vise volim da ne cujem. Jer onda ne moram da ne volim.
A tu je i slika, Bruno Langer, Atomsko skloniste, neki rok festival u BLuci.Nedavno, dodje i Istra u BLuku. A i mnogi drugi. Rade, Josipa, Josip, Vlatko, Sanja...jedino Djole (da ne ostavim kriticarima brisan prostor) jebiga. Bice, valjda.
A kafa, loza , vino, sastanci, ta man’ te se. Jos ce ovi iz publike skontat’ da smo pronostalgijali. Pa, eto ti belaja. Dodje mi da kazem, vracaj na politiku, da i mi kazemo/napisemo koju normalnu/pametnu. Samo mi dodje... al’ ne kazem...
A Andrej kaze SARS za muzicku kulisu. Ah, ti ukusi.
vjeko

PS. Skoro da zaboravim. Na slici je i Mala Ana. Znam da se momci nece sloziti sa mojim Mala Ana, al’ za mene ce ostati tako. A nisam ni zaboravio, vec je samo malo jedim/ ljutim. Sasvim normalna funkcija ujke. Mozda se i javi prilogom, o fotki, a znam da ih ima puno vise. Ma album, komotno.


PS1 - zbog novog priloga ovaj, nazalost, ostade bez muzicke kulise. - Co

Labels:

Sunday, August 23, 2009

Odmor 2009 - Bosna

Vratili se s odmora. Ostale uspomene, umor i slike. Napravljne da se ne izgubi trenutak, da se pokazu djeci, prijateljima kod kuce, raji na poslu i naravno za blog.

Pocinjem sa Banjalukom kako je i put poceo.

Druga polovica jula, 35C u hladu, jedan dan svih 41. Sve ‘gori’ a ja setam i skljocam. Osvjezenje u galeriji. Slike, Lojzine. Hiljadu suprotnih misljenja oko izlozbe. Ko ju je priredio? Kako ih nije stid? I sve tako dalje… a zaboravljena jedna ‘sitnica’. Slike su da se uziva u njima gledajuci ih, a ne da samuju u nekim tamnim prostorima klimatiziranih podruma. A kad se gledaju slike, saznace se i sudbina slikara koji ih je radio, saznace se ruzna istina o jos ruznijim vremenima, koju bi mnogi tako rado da zaborave. Lojzo sa svim tim nema nista osim ‘malog detalja’ da su slike njegove. Kakav je bio, koliko znam iz prica drugih, sve bi oprostio. Slike su tu da pricaju.
Vrbas, onaj stari, zelen i bistar, sa zalosnim vrbama i jablanovima, dajacima, meraklijama i setacima. Setaliste uredjeno, ujutro penzioneri, navecer mladi. U Karanovcu sjecanje na svjetsko prvenstvo u raftingu. Vrata za prolaz takmicara, na cilju, restoran, veliki gumeni camci, zastave (ko pogodi koja nedostaje – jezik pregriz’o). Ima dosta stranaca. Svidja mi se atmosfera na tom mjestu. Nesto sto izlazi iz lokalnog, kamo srece da je vise takvih mjesta, bilo bi manje zatvorenosti i straha od drugih i drugacijih. Mozda bi tada i zastava bila na mjestu.
Na Hisetima, stara poznata hladovina. Kod Dzelica, u basti, ispod jabuke, isto kao i prije dvije godine, kao i prije dvadeset. Barem sto se baste tice.
Do Borika ista hladovina. Nije je bilo nekad kad sam se vracala s posla. Puno je sedamnaest godina. RC vise i ne postoji. Steta. Firma nekad, bolja od mnogih u kojima sam radila s ove strane bare.
I Insanic isti. Kruh nisam probala, nisam vise za hodanje i copkanje vruceg kruha. Nekad, cijela vekna od pekare do kuce.

Pijaca, puna kao sipak. Lijevce krenulo. Mirise sve. Koja je to ikebana. Cijene niske. Domacice, one sto jos kuhaju kod kuce, sretne. Pored povrca, voca, mesa, ribe, kajmaka i sira, moze se kupiti sve gotovo vec pripremljeno za dobar rucak – pecenje, pite, kolaci…..otvori mi apetit i samo sjecanje na sve te specijalitete.
Nove ulice, nove zgrade, nove crkve, nove dzamije. Samo ne vidjeh novih skola i novih fabrika. Ali zato kafica …..ma neka ih.

Na kastelu festival, internacionalni. Muzika se cuje u Boriku kao da je ispod prozora. Ne sjecam se da je tako bilo prije. Ustvari nije tamo bilo nicega, osim restorana pa i ona ljetna pozornica je propadala. Sad se stalno nesto dogadja.

Banjaluka zivi svojim zivotom s nama i bez nas, kao i svaki drugi grad. Razvija se, siri, sve joj nesto tijesna ona stara koza. Tijesne joj ulice kao odjeca mladje sestre. Previse auta, malo pazljivih vozaca, malo parking prostora. Bolest sto muci skoro sva mjesta u BiH kroz koja me put nanese.
A proslo se dosta toga. Autobusom. Medju slikama se moze vidjeti i nekoliko snimaka napravljenih iz autobusa na putu za more. Lijepa zelena Bosna. Podijeljena na silu. Tacno znas gdje si. Dzamije i crkve strogo ogranicavaju ‘torove’. I jednih i drugih previse. A panorama prelijepa, brda u jutarnjoj izmaglici, zelene rijeke, bijeli vodopadi sa sarenom dugom iznad, planine omotane oblacima, crveni krovovi….sljive…zuto cvijece kraj puta…
U svoj toj ljepoti prirode, dovede nas autobus u mjesto zaboravljeno i od politicara i od boga. Drvar. Siv, kao da je rat tek jucer zavrsen. Ljudi sa nekim pretuznim I zabrinutim licima. Napola srusene stambene zgrade u kojima niko ne stanuje nego zjape sa svojim rupama od prozora kao usta bez zuba. Ostale kuce su sa oronulim fasadama. Na balkonima ves kao da je jos iz prijeratnog doba. Cak se i poneka uniforma vidi prostrta na striku. Drvar su napustili oni koji su ga voljeli, a ne mogu se zbog politike vratiti, a u njemu zive oni sto se jos nadaju da ce jednog dana otici svojoj kuci ali opet zbog politike ostaju tu. I jedni i drugi nesretni. Suze u ocima zbog ljudske nesrece i zbog ljudske gluposti.

Sjecam se Pejakovica i njegove ‘on meni – nema Bosne’ dok se vozimo dalje prema granici. Divan planinski pejsaz, ostre okuke, kamen, borovi, zaboravljene vikendice, zarasle u korov.

Prelaz. Gostiona prije toga. Kapucino – dobar. Plave sljive savke preko ceste. Ne mogu odoliti a da ih ne uslikam. Granica. Nekad se samo sibalo dalje. Kako bih onda uslikala sljive?
Dobar dan Hrvatska, dovidjenja Bosno ( i Hercegovino).

Emira

P.S. Sta je Emira uhvatila kamerom, pogledajte ovdje.

Labels: , ,

Saturday, August 22, 2009

Sjecanja na Davor

Na danasnji dan, 22. augusta, navršava se 14 godina kako smo se "preselili" u Zagreb. Tako je pisalo u SUP-ovoj odjavi moga muža, kada smo odlučili otići iz Banja Luke. Moje prijateljice sa slike na Vrbasu sve su već otišle (Hrvatska, Danska, Švedska), a mi, koji smo prvi imali vize za Njemačku i proputovnice, ostali smo dok voda nije došla do grla. Sve sam se nekako nadala da će sve to ZLO stati, da neću morati voditi oca sa 82 godine ko zna gdje. Muž mi je bio na radnoj obavezi već 18 mjeseci i nakon "Oluje" postalo je jako opasno. Počeli su odvoditi i penzionere na ratište i tada sam shvatila da je krajnje vrijeme za odlazak.

Hrvatska je otvorila granicu kod Srpca tj Davora s druge strane Save i kolone autobusa banjalučana vozilo se u pravcu Save. Za 7 dana rasprodali smo stvari iz dvosobnog stana i JUGO45 (divna pjesma Zabranjenog Pušenja) sve za 1700 DM. Taj august bio je pakleno vruč. Zamolila sam prijatelje iz Srpca da nas prebace autom do Save zbog starog tate. Sa 4 šarene izbjegličke torbe krenuli smo NE trbuhom za kruhom nego da spasimo živu glavu. Rastanak sa komšijama je bio jako tužan. Svi smo plakali, a ja sam želila da se to što prije završi. Bili smo prestrašeni i željno smo očekivali taj DAVOR. Bili smo obučeni u trenerke, sin je nosio tenis reket i ribarski štap u rukama, i neko bi pomislio da idemo na izlet. Muž se borio sa torbama a ja sam se brinula za tatu koji ništa nije shvatao. Napokon smo se ukrcali u čamac. Čučali smo u vodi do gležnja i jedina misao mi je bila "PREKO VODE DO SLOBODE". Nisam se smjela okrenuti da pogledam tužnu gomilu ljudi koji su čekali na ukrcaj. I konačno smo pristali na pješčanu obalu Save u Davoru.Vojnici su nas iskrcali i pobrinuli se da se prekrcamo u đipove, koji su prevozili izbjeglice u centar mjesta. Takvo gostoprimstvo pamtiću dok sam živa. Sve je bilo dobro organizirano. Divne žene iz Davora išle su okolo i posluživale jelo i piće. Sin je čuvao dedu, muž i ja smo išli da se prijavimo u štab.Strepila sam jer se širila vijest da muškarce vraćaju u Bosnu na ratište.Ipak su to bile samo glasine. Po nas je došao mjesni veterinar i odveo nas kući na ručak. To su organizirale tatine kolege, jer je on kao direktor veterinarske stanice zapošljavao ljude iz svih krajeva. Nikad ne znaš kad će ti se dobro vratiti za dobro.

Put prema Zagrebu obezbjedio nam je bratov prijatelj Milan Perduv, koji je autom došao po nas. Moj tata se samo smijao, jeo i pio sve što se nudilo. Važno mu je bilo da smo pored njega jer se osjecao sigurnim. Pročitala sam da je u periodu od 14. augusta pa do kraja septembra kod Davora prešlo Savu 21.000 izbjeglica. UN su prozvale DAVOR humano središte svijeta 1995. godine. Lijepo je ime Davor. Svakog vručeg augusta nekako se uznemirim, a onda se sjetim DAVORA. Hvala im još jednom što su nas ugostili kad je bilo najgore.

ENISA

Labels:

Thursday, August 20, 2009

Susret Banjalucana u Chicago-u

Cini mi se da jos jedni susreti postaju tradicionalni jer, koliko se sjecam, i prosle godine sam dobio jedno ‘izvjesce’. Po obicaju javlja se najstariji ‘ucesnik’ susreta koji nadje vremena da nam slikom i rijecju opise o cemu se radi.

U toku vikenda od cetvrtka 13. avgusta do ponedeljka 17. Avgusta 2009. godine Esad Kusmic je okupio izvjestan broj Banjalucana iz Chicaga i drugih americkig gradova. Bili su tu Muhamed - Braco Skopljak iz Louisvilla Kentaky, Nedzad Kovacevic i Mehmed iz Sent Louisa Missoury, Maif Kovacevic iz Mineapolisa Minesota, Mirsad Zula Zulic, Angijad Paric, Damir Dadara Dobra, njegova zena Rada, njihov unuk Jonny Sirco svi iz Des Moinesa Iowa, Mirsad Avdicevic i njegova `ena Enisa, Kenan Mulaosmanovi}, doma}ini Esad Kusmic, njegova zena Senka i njihova kcerka Ines, Mulaomerovic, Zijad Zigi Bajramovic svi iz Chicaga i ja Sedat Sirbegovic iz Columbia Maryland.

Kusmici posjeduju veliku kucu sa bastom i bazenom. Izmedju kuce i bazena je nadstresnica na kojoj su se odigravali susreti. Esad je snabdio ku}u sa prehrambenim artiklima, a Angijad i Mirsad su bili glavni kuhari. Pomagao im je Zula. Od velike koristi je bio Maif.

U petak, subotu i nedelju se jelo, pilo i pjevalo i sviralo. Bazen sa divnom vodom je omogucavao da se lako odtrijeznimo i nastavimo sa uzivanjima u jelu i pisu. Evo i nekoloko slika koje ilustruju nase raspolozenje.

Sedat.

Labels: ,

Monday, August 17, 2009

Jedno avgustovsko jutro

Mirno je na blogu, cak mozda i previse mirno, bez priloga koji kvare idilu, jer cini se da vecina takve ne voli. A ja, da ne bih kvario lijepo raspolozenje (sto obicno cinim), evo prilazem jednu sliku koja ne bi trebala nikoga povrijediti. Nazvah je, "jedno avgustovsko jutro": sunce tek sto se probilo iznad krosnje komsijskih 'mejpla', pa obasjalo svojim zrakama patio u backyard-u jedne banjalucke familije koja svoj zivotni put nastavlja hiljadama kilometara od rodnog grada.

Podsjeti me ova slika na moje djetinjstvo, na ljetnja jutra tamo negdje na Predgradju, kada bih iz kreveta znao izici u dvoriste i sjesti na prag ljetnje kuhinje, cekajuci da mati pripremi dorucak. Uzivao bih tada u blagim suncevim zrakama neopterecen sta nosi sutra. Jer jedini 'problem' je tih dana bio kada ce se raja okupiti da se razbaci 'na male', 'izmedju dvije vatre'... Bilo je takvih jutara jako puno jer ljeti se nije islo u skolu pa nije bilo vazno da li se radi o suboti, nedelji ili radnom danu. Ovih dana, u ovo nase doba, u ovim lijepim jutrima mozemo uzivati samo subotom i nedeljom, kada se ne mora juriti na posao. A do penzije ima jos dosta i ko zna ko ce je docekati.

Zbog toga kamerom uhvatih ovu ljepotu, da se ovjekovjeci i 'zapise', mozda za one mladje, kada ih jednog dana pocnu zanimati stvari o kojima danas ne razmisljaju. Jer njihova djetinjstva su toliko drugacija od nasih, sto zbog vremena koje je proteklo, a vise zbog onog sto nam se dogodilo, pa jedno mirno, suncano jutro za njih ne znaci puno.

A ja, eto, uzivam, dok jos mogu.

Saturday, August 15, 2009

Buenos dias

Poceo bih ovu moju pricu, a vjerujem da ce mnoge koji ovo budu citali podsjetiti na njih jer vjerujem da bi svi manje vise mogli napisati nesto slicno. Molim da se ne zamjeri na rukopisu jer nemam recenzenta.

Zapravo bi mogao napisati jedan podeblji roman, ali pokusacu na sto kraci nacin opisati moje razloge opstanka u Spaniji.

Dosao sam na Kanarska ostrva sticajem okolnosti a zahvaljujuci ratu koje nas je sve razbacao po svijetu. Posto sam ostao u vezi sa Majom Tatic (pjevala je u Skitnicama par godina) i njenim muzem Salihom (bivsi gitarista Senada od Bosne), a oni su dosli na Kanare '92, zvali su me da dodjem i pocnem svirati sa njima. Pokazalo se kao dobar izbor jer je bilo jos nekih solucija preko Zrinka Tutica ali ja sam se ipak odlucio za ovu jer sam poznavao ljude. Saradjivali smo jedno vrijeme a onda svak na svoju stranu (i oni su se u medjuvremenu rastali). Mjesec dana poslije mog dolaska dosla je i Biljana (moja nevjencana zena) u trecem mjesecu trudnoce. Pitao sam se kud bas sad u najgorem momentu ali eto ipak je sve ispalo u najboljem redu. Nasa Iva u oktobru puni 15 godina i pravo je zlato. Posla je bilo sva sreca te smo tako nekako stihijski opstajali i ne razmisljajuci kako vrijeme brzo prolazi. Ja svo vrijeme sviram i pjevam, sada kao solista i gura to jos uvijek nekako. Radio sam 7 godina sa Kuvalja Miodragom (Slado,Trn u oku) a zadnjih 6 godina radim sam. Zena radi u jednoj luksuznoj parfumeriji vec 8 godina, pa smo eto nekako "stali na noge". Sada si vec priustimo i dva puta godisnji odmor.

Zivot na Kanarima i nije tako los i adaptirali smo se prilicno dobro tako da cesto kazemo da smo vise Kanarci nego bilo sta drugo (posto vise i ne znam sta sam i odakle sam). Ljudi su ovdje prilicno susretljivi i u sustini dobri, a klima je kazu najbolja na svijetu (prosjecna godisnja oko 23 stepena C). Mi zivimo na turistickom jugu Gran Canarie u mjestu koje se zove San Fernando. Turizam koji je napravljen na kamenu i pjesku, je cijele godine a zima je narocito interesantna jer je blaga. Kisa pada par dana u godini, nesto vise u brdima. Ovo ostrvo zovu i kontinent u malom. Dolaze tu ljudi sa svih strana svijeta, cuju se svi svjetski jezici pa se i tu trebalo snaci. Potrebno je, s obzirom da radimo sa turistima, sluziti se sa najmanje tri jezika (engleski, njemacki i naravno spanjolski). Malo je ponekad konfuzija ali ipak nas manje vise svi razumiju. Ima ovdje i dosta nasih ljudi iz svih krajeva bivse Juge, snalazi se svijet kako zna i umije. Ima tu slikara, muzicara, zidara i.t.d. i sve su to samo poznanici, a pravi prijatelji, moje uze drustvo ostali su u B.Luci i drago mi je da smo ostali i dalje u dobrim odnosima i kontaktima. Vidimo se svake godine i pricama nikad kraja, kazu ja sam im povod za okupljanje. Popije se a i pojede pa me odmor svake godine kosta par kila koje poslije trebam skidati jer moram biti u dobroj kondiciji. Zapravo u slobodno vrijeme dajem i casove tenisa pa je i to jedan solidan izvor prihoda. Ovdje je vazno dobro se prodati.

Evo ovim bi zavrsio moju kratku pricu i dodao samo jednu izreku koja mi je mnogo puta pomogla " idemo dalje".

Dragan Ilic


P.S. Dragan je poslao i nekoliko fotosa koje sam slozio u album, uz moje komentare (nadam se da nisam napravio neku znacajniju gresku). A prilog je, jos jako davno, stigao preko Stefanaca a ja se eto malo ulijenio.

Tuesday, August 11, 2009

Trista metara koji se pamte - Solajina b.b.

Gledam na internetu slika, dvije djevojke idu ulicom. Iza njih standovi sa jeftinom kineskom robom i bizuterijom, u pozadini stolice kafica. Po zgradama prepoznajem, moja ulica. Ona vec nekih dvadesetak godina tako izgleda. Ne slao ja takvu sliku na Blog. Zato nema slike, ko se sjeca, sjeca, ko se ne sjeca sta cu mu ja, neka zamisli…

Ulica Sime Solaje, od Pozorista do Doma Kulture, ili drugom stranom od narodne Banke do kina Kozara, kako god okrenes nema vise od trista metara i isto toliko uspomena ...

Dva kipa sa rupama od metaka i ostecena fasada, tragovi onoga rata, Narodna Banka.
Mi se scucurili i kroz resetke na prozoru gledamo u podrum. Soba puna para. Nekoliko zena, sjedeci na samrlicama, uzimaju pare sa velike gomile, broje ih, nesto pisu i stavljaju na manju gomilu. E, da je nama toliko para…kolaci kod Sukrije, cevapi na stanici, kino, nova lopta i teniske, kaubojske hlace, romobil i ako nesto ostane stripova…

Bila je tacno naspram Doma Kulture, unutra skroz mala i neugledna, sa izlogom u kome su se po jutarnjem suncu znojile sampite i krempite. Nije to bila neka slasticarna, svakako ne u rangu Sukrije i Rahmana, onako vise za vojsku nedjeljom. Poslije utakmica u Parkicu smo redovno navracali na bozu i spricer. Ne sjecam se da je ikad neko od nas pojeo kolac. Od milja smo je zvali Trovacnica…

Odmah do Trovacnice haustor. U haustoru, obucar, Aero klub a kasnije STK Borac. Obucaru sam nosio oceve cipele, na popravak i da im “udari” spic plehove. U Aero klubu padobranski kurs.Viktor Kupljanik nas uci sklapanju padobrana i pripreme da postanemo padobranci. Poslije tu doseli STK Borac. Moj drug iz razreda Esko Kusmic me pozva jednom na trening i tako pocnem ja ping-pong, ping pong…

Na gornjem spratu Doma Kulture citaonica i teta Rada a toplo da je to milina. Stripovi, Davy Kroket, Princ Valijant, Flash Gordon i djecije novine, uredno ukoriceni i poredani po godinama, a sve na dohvat ruke. Zimski raspust, vani snijeg a mi skroz mokri i bez clanske karte ko padobranci, upadamo jedan po jedan, dok je teta Rada zabavljena poducavanjem engleskog. Samo bi nas pogledala preko naocala i nastavila sa radom. U cetvrtom osnovne napokon dobivam Asimil i teta Rada me poducava engleski.

Dom Kulture, ulaz iz Solajine. Zvuk dobro nastimanog klavira dolazi kroz otvoren prozor i necije solo pjevanje. Prijatan zenski glas odzvanja na trotoaru. Na stepenicama ulaza sjede mladici i djevojke, smiju se i dozivaju, Zvukovi mladosti se prostiru Solajinom sve do Pozorista i…zvizduk. Zvizduk na koji bi i Bizetova Karmen pala, cak bolji nego “Ko nekad u osam”, zvizduk Muzicke Skole. Navecer, dok sa svojim kofercicima, zurno prolaze korzom: Titovom odjekuje zvizduk.

Potajno ga uvjezbavam…Ne mogu docekat’ da krenem u srednju skolu. Napokon dodje i taj dan…siber, crtaca tabla, rajsna, redispera, tus, crni prsti, Panco…, ali nema zvizduka. Tehnicka skola, sve bih ja njoj oprostio, odlazak na korzo sa crtacom tablom, pa cak i crnu kutu sa zutim ablemom na crvenoj cohi, ali zvizduk, kako zvizduk da joj oprostim…? Sta mi je drugo preostalo, ljubomoran, trzao sam muzicare na korzu njihovim, ukradenim, zvizdukom.

Ne znam da li se u Banjaluci jos koristi zvizduk i da li se Buco, Ivo, Mira, Atif, Semara, Zuja, Tanja…sjecaju svoga? Ovdje u Melburnu se zvizdi samo za taxijem. Ima doduse jedan srednjovjecan par koji jos uvijek njeguje zvizduk, onaj isti, ukraden od muzicara…

Do Muzicke skole u prolazu izmedju Solajine i Titove, Insaniceva pekara. Svako jutro, na putu za skolu, svjeze slane kifle. Navecer somuni koje punimo parizerom i mortadelom. Potres, 69-te stari Insanic pece kruh i dijeli svijetu besplatno. Kasnije, obavezno svracanje, sa korza, na kifle sa kajmakom kod njegovog sina Fareta…

Osam ujutro. Konobar postavlja stolove, karirane stoljnjake i staklene pepeljare. Pored stepenica pazljivo sastavlja dva stola. Na njima domine u drvenoj kutiji i dva spila karata. Stalno izviruje da mu ih ko ne mazne. Deset ujutro, gosti vec zasjeli, dolazi kafa u djezvama. Prvi na prozivci, uvijek prisutan, stolar Jovo. Mali debeljuca, u tamnom odijelu i sesirom na glavi, stari navijac Borca i zafrkant. Imao je pricu o svakoj starijoj banjalucanki koja bi prosla Za njega se pricalo da nije propustio utakmicu od Borcevog osnivanja. Vlado Zeljkovic, kao da je upravo dosao sa scene Jazavca pred sudom, sa onom cuvenom kapom. Cesto bi samo spavao za stolom, sa glavom naslonjenom na stomak. Jozo Bakotic, zvani Jozo Glumac, moj komsija iz Djinica Palate, sa sesirom ala Krleza i sakoom lezarno prebacenim preko ramena. Glumio je u jednom od prvih posljeratnih filmova “Slavica” jos 1947 godine. Njemu i njegovoj zeni Kristi sam svakodnevno, dok sam zivio u Palati, kupovao kruh i mlijeko. Tu pred Mostarom, cim bi me spazio zapjevao bi: “Poso Ranko u sumicu, da ulovi jednu pticu…” Na kraju bi zacvrkutao kao pticica. Dobri cika Jozo, jako sam ga volio. Slavko Zamola, koji ce tek kasnije postati glumac. Njegov sin Bambus je bio nasa raja, ali nije igrao s nama lopte. Adem Cejvan, mlad, razbarusen, u tenisicama i spreman da pokaze svoje fudbalske poteze. Ne da nije bio talentovan, visa sila ga je sprjecavala da pokaze svoju virtouznost. Uvijek je bio raspolozen i pjevusio. Sa vrata gostione bi smrknuto posmatrao konobar Vaskrsije, sto bi moja punica rekla: “Boze moj nikad osmjeha.” Crna, ravna kosa, debeli brkovi, oziljak na licu, cackalica medju zubima, krpa lezarno prebacena preko ramena, pozamasan stomak i za pojasom najveci budjelar koga sam ikad video; Mnogi su podcijenili njegovu brzinu. Nedjeljom se Vaskrsija mogao vidjeti kako sprinta Alejom ili prema kinu Kozara u potjeri za vojnicima.

Mostarsko drustvo, pred njima cevapi i pice, praceni Vaskrsijom uvijek spremnim da uleti sa novom turom, bi po cijeli dan igrali domine ili karte. U povratku sa redovnih utakmica u Parkicu, vracajuci se umorni sa loptom, mi bi svaki put zastali pred Mostarom. Prijateljsko zacikivanje, Borac i po malo zavist su uvijek bili prisutni. Mi zamisljali kako ce divno biti jednoga dana kad odemo u penziju, pa svaki dan pred Mostarom igramo karte i jedemo cevape. Oni su imali druge probleme…
Jedan dan ce Vlado Zeljkovic upitati moga brata:
Ej Solunac (tako su ga zvali zbog mrsavosti), koliko ti je godina?
Devet, odgovara mali.
E moj Solunac, da su meni tvoje godine, a ova pamet…?
E cika Vlado, da su meni moje godine a vasa pemzija…?
Dok je Murat bio kafana za penzionere i sahiste, a Aleksinac ugoscavao one koji nisu bili izbirljivi u picu, Mostar je tih ranih sezdesetih bio stjeciste majstora glume ostalih zanata.

Krajem sezdesetih Nale, Krle, Fuad, Ljubo, Sale, Cita i ostali pocinju da rasciscavaju prostor do pozorista. Mi pomazemo sretni sto smo u blizini velike raje. Svi sa nestrpljenjem ocekujemo rezultat. Muzika, Meteori, Vandali, igranke, guzve, ponekad i tuce, ali definitivno mjesto gdje su se stvari desavale. To je bila Basta KABa

Pozdrav Abu

Labels: ,

Monday, August 10, 2009

U2 u Zagrebu

U2-manija trese Zagreb. Mjesecima se valja to nesto sto ne znamo kako ce ispasti. Bolesti, odgadjanja, mucke oko karata i konacno vremenski uvijeti. Ne dotice me se puno, nisam bas osobit fan, premda su Irci. Zadnjih desetak dana ipak sve je prisutnije... u prvom redu stage, oprema, regulacija prometa, parkiralista. Od ranih jutarnjih sati izvjesca o slijevanju regije u Zagreb. Jos me ne trese groznica.

Poslije podne zove Niskana, mislim zbog bloga, a ona podnosi izvjesce o dogadjanima oko maksimirskog stadiona. Stanuje u blizini pa moze sve pratiti. Kod nje se sprema druzenje uz lososa. Ne upitah za vino, ali zarko se nadam da nece pivo.

Jos uvijek sam nezainteresirana, radim neke temelje, pa sam se vec uspjela pocupati sa puno komentiranom kolegicom. Oko osam uvece, iznenada, ono... mogli bi malo sa strane, da osjetimo atmosferu...

Setamo od okretista Dubrava do stadiona, taman da se jos ispucaju predgrupe. Noc za snove. Mislim si, moraju je Irci zapamtiti po ljepoti. Ali sve je nekako pretiho, sjecamo se Rollingstonsa, grmilo je...U pravi tren stizemo do maksimirskog parka, ljudi okolo mislim koliko i na stadionu.

U2 starta...mocno.
U kratkim stankama nesto malo kurtoazije, kao lijepi Zareb, pa malo hrvatskih rijeci, kao dobra vece, krasni "ludi"... Sve drugo je muzika. Nemoguce je izbjeci komparaciju sa nasim estradnjacima koji vise pricaju no sto pjevaju i sviraju, pustaju da im pola koncerta odradi publika, sluhom ne bas obdarena.

Vrhunac im koncerta:"Ruke gore, Zagrebe poludi..." Ne, ne , toga ovdje nema, samo vrhunski profesionalizam. Gledam ovu izvanstadionsku publiku oko sebe. Volim to kod zagrepcana, svi bez obzira na godine i stalez zele biti dio znacajnih dogadjanja. Tinejdjeri, mlade mame s bebama, sedamdesetogodisnjaci.... Jedna mama podmicuje svoju petogodinju kcer kuhanim kukuruzom i lizalicama, samo da ostanu jos jedan set. Svi znaju engleske tekstove, svi pjevaju, pljescu...i oni in, i oni aut.

Jedna gospodja, bas gospodja, sa smijeskom propituje ljude svidja li im se ta glazba. I njoj se dopada, a nije znala , inace bi kupila kartu.

Izmedju nas i stadiona Maksimirska cesta. Prolazi onaj kamion sto cisti ulice. Provala, prvo smijeha, a onda aplauza. Svidja mi se i to kako se Zagreb smije svojim svinjarijama. Bandi nas (ili Ali Bandi, kako sve ne zovemo naseg simpaticnog gradonacelnika) vec ce nekog oprati u ZG holdingu.

Evo, to bi bio dozivljaj dogadjanja U2 jednog kibicera sa strane. O muzici najmanje, ali to sve i bez
mene znate, a nisam ni kompetentna. Jos jedan zakljucak: pored mocne turbofolk publike ima
Zagreb i ovu, za sada, cini mi se mocniju.... fala bogu.

I jos jejedna napomena: ovaj prilog je bio Mirin zadatak, bilo bi logicno, ali kao i obicno:" 'ajd' ti..."


Nada Š. D.

Labels: ,

Sunday, August 09, 2009

Oj mladosti

Danas kod nas u Pittsburgh-u prvi od onih dana kada se bjezi u kucu i spas trazi u klima uredjajima. Jutro je, jos uvijek se moze biti napolju pa prije nego odlucim gdje cu i sta cu, 'prosvljah hard drajvom' (cisti engleski) da vidim sta je raja slala a ja zanemario. Kad tamo, jedan folder stigao jako davno od Stefanaca: na slikama, ko drugi, nego muzicari.

Od nekoliko fotosa odabrah ovaj ovdje jer me podsjeti na jedan period iz nase mladosti, kada je muzika, ona u zivo, bila sastavni dio nasih zivota, a ruzna buducnost nije bila ni na kraj pameti. Predpostavljam da je i danas slicno, da i ova danasnja mladost uziva u muzici, mada mi 'izvjestaji iz starog kraja' ne zvuce previse optimisticki. Turbo folk je, cikni mi se, zavladao, cak i na onim prostorima na kojima je u nase vrijeme to bilo nezamislivo.

Bilo kako bilo, evo jedne fotke na kojoj prepoznajem nekolicinu: Miro, Cisko, Braco Skopljak. Ostali su mi nepoznati (faca 'brke' na lijevo mi je poznata ali se imena ne mogu sjetiti), a cak ni ne znam o kojem se bendu radi ni gdje je fotos napravljen. Ali tu je Miro pa ocekujem dopunu.

I dok me vjetar koji pirucka backyard-om podsjeca na more, ne mogoh odoljeti da ne pustim kompilaciju Oliverovih pjesama: nekako mi jednostavno idu jedno uz drugo, iako mora ni na vidiku.

Labels: , ,

Thursday, August 06, 2009

Vremeplov

Nedavno sam provela 10 dana u Murteru nedaleko od Šibenika kod svoje cimerice iz studentskih dana. Naše prijateljstvo traje preko 40 godina i ona mi je puno pomogla kada sam 1995 godine "humano preseljena" u Zagreb. Tu je "fetiva" spličanka ostala živjeti a umalo da se udala u Banja Luku. Da se to desilo i ona bi morala otići a onda bi nam pomogao neko treći.

U studentskom domu bilo je divnih mladih ljudi iz cijele bivše Juge ali ja sam se nekako najviše sprijateljila sa Dalmošima iz šibenskog kraja. Kad sam diplomirala, preko ljeta sam radila u Vodicama u turist birou i pokušala sam u Šibeniku naći posao. Nisam ga našla i vratila sam se u B
anja Luku da tamo nastavim život. Vezu sa svojim šibenskim prijateljima nastavila sam dalje i one još traju.

Dok sam boravila u Murteru kod kume Jadranke posjetili su nas braćni par Huljev, Vinka i Gojko. Bili su oženjeni još kao studenti a zbližilo nas je kuhanje. Vinki se dopalo kako ja kuham mahune pa sam je poučila i ona ih i sada tako kuha. Žive u Bilicama i dok sam radila u Vodicama Gojko bi došao na vespi i odvezao me njima u goste. Tako sam zavolila pršut, kruh ispod peke, kiselu kapulicu, a o ribi da ne govorim. S njima sam plovila 7 dana po Kornatima i uživala u njihovom društvu, moru i ribi koju su lovili. Sin im je trebao studirati medicinu u Banja Luci ali nije položio prijemni pa je ipak završio u Zagrebu. Sada se javlja na T.V. povodom pojave svinjske gripe kod šibenskih maturanata koji su bili u Španiji.

Boravak u Murteru bio je nezaboravan. Velika kuća okružena oleanderima, borovima, maslinama, smokvama i drugim voćem uz sve što pruža visoki standard omogućila je da se lijepo odmaramo "bez ikakve hiće"(BiH). Nije nam bilo važno sunčane i kupanje pa smo na plažu išli tek oko pola šest. Tako je brzo prošlo 10 dana i ja sam morala natrag u svakidašnjicu gdje su me čekale obaveze domačice mužu i sinu.

U Zagreb sam se vraćala busom. Put je vodio kroz kraj gdje nisam bila od djetinjstva. Vozeći se u smjeru Biograda na moru naišli smo pored Pakoštana. Tu sam ljetovala sa Društvom prijatelja djece možda prije 50 godina. Bili smo smješteni u školi i sjećam se dežurstva u kuhinji. Svaki dan dežuralo je nekoliko učenika. Gulili smo krompir, servirali tanjure i pribor za jelo, posluživali i na kraju čistili. Drugih detalja se ne sječam osim da se u more ulazilo i izlazilo na zvižduk pištaljke. Išli smo na izlet na Vransko jezero, koje je bilo plitko i puno mulja, pa sam se bojala zagaziti jer voda je bila mutna.

Ovo je najveće prirodno jezero u Hrvatskoj - Nacionalni park poznat kao orintološki rezervat velikog broja ptičijih vrsta a također ima i riba (jegulje). Tamo je i veliki kamp za turiste a posebno ribiće, gdje su znali odlaziti i banjalučki ribići. Pakoštane su me potsjetile na našu blogericu Nadu, koja tamo ima kuću i dolazi ljetovati dugi niz godina. Za Pakoštane me veže sjećanje na internacionalni klub Mediteran koji se otvorio u doba mog dječijeg ljetovanja i za nas je bio mistična atrakcija. Naime članovi kampa su stranci koji tamo hodaju nagi a umjesto novca koriste bobke raznih boja. Mi djeca ispredali smo razne priče o tom kampu koji je bio zatvorenog tipa pa je radila mašta.

Bili su to davno prošli bezbrižni dani djetinjstva kojih se sa nostalgijom sjećam u ova teška vremena.

Srdacno vas pozdravlja Niskana

Labels:

Tuesday, August 04, 2009

Zvjezdana


Ne znam hoce li ovaj prilog ugledati svjetlo bloga, suska se nesto po kuloarima... Ja sam ipak odlucila poslati, pa kaj bu....bu.

Sati je 23,30 i vratila sam se sa druzenja s mojom prijateljicom Zvjezdanom koje si nas dvije priustimo kad nam dozvoljavaju poslovne obveze. Odemo ponekad na neki koncert, u kazaliste, pogledamo neku zanimljivu izlozbu. Nekad samo prosetamo, a najcesce zavrsimo na torti od sira u Kaptol centru. Namjera danas mi je bila prvo se docepati neke ledene rakije, ali mi se dobro raspolozenje brzo povrati pa odustadoh. Raspolozenje mi popravi mala crna haljina, savrsena. Isprobah je, haljina 38, a ja 36. Ja presretna sto je ne morah kupiti.

Dakle zavrsismo na jednoj od terasa centra Kaptol. Noc prekrasna, topla. Cak se odnekud i cvrcak javlja. Mjesta koliko hoces, sav Zagreb je na moru.
Nas dvije pohlepne, narucismo po dvije torte, onu od sira i ledenu vocnu. Bilo je odlicno, ali previse.

U teskim ratnim i poratnim godinama zagrebackim, u vrijeme besposlice, tesko bih prezivjela bez mojih zagrebacko-banjaluckih prijatelja Dubravka i Riste, kao i bez novopecenog rijecanina Ese.
Na Ristinu preporuku docepah se projekta pozeske trznice, projektant Zvjezdana. Za vrijeme te saradnje ne znam jesmo li popili i jednu kavicu ( ja sam uvijek negdje zurila ), ali se negdje kroz pricu pripomenulo da rad rukom nece jos dugo prolaziti. Majko moja sta cu sad ? Jos me hvata i bijes, jer kad sam ja jos u BL godinama htjela na racunalo sefovi nedadose, kao brze cu ja to rukom, a sad ni para ni znanja. Eso predlozi da njegova firma kupi racunalo, pa cu ja to radom otplatiti. Dodje cudoviste, a ja ga ne znam ni upaliti.

Sjetim se da je Zvjezdana, za mene zapravo stranac, spominjala tecajeve autocada, pa je nazovem, da, ako vec moram papreno platiti, bar odaberem pravi.
Pita me Zvjezdana, a tad smo jos bile na vi, bili ja da me ona uci'? Ma kako ne bih, samo koliko ce to kostati ? Nista, kaze ona.
Dva mjeseca je dolazila tri puta tjedno. Stanuje kod autobusnog kolodvora, a ja sam tad bila u Vrapcu. Vozila se tramvajem Drzicevom, pa Branimirovom, onda preko Zrinjevca, pa cijelom Ilicom do Crnomerca. Tu bi presjela na autobus za Vrapce. Ja bih ponekad spremila hurmasice, a Miro kajmak baklavu.

Nauci se nekako i taj autocad.

Od tad traje jedno divno prijateljstvo. Nekad se i podjapamo zbog posla, ali sve to ide u staz druzenja. Postoji samo jedno nepisano pravilo... ona smije plakati za svaku sitnicu, a ja moram biti sabrana i uvijek hrabriti tu, u biti, vrlo hrabru zenu.

Saljem fotku sa ovog zadnjeg druzenja....konobar, vrlo susretljiv decko je bio fotograf.

Pozdrav Nada Š. D.

Labels: , ,