Vremeplov

Nedavno sam provela 10 dana u Murteru nedaleko od Šibenika kod svoje cimerice iz studentskih dana. Naše prijateljstvo traje preko 40 godina i ona mi je puno pomogla kada sam 1995 godine "humano preseljena" u Zagreb. Tu je "fetiva" spličanka ostala živjeti a umalo da se udala u Banja Luku. Da se to desilo i ona bi morala otići a onda bi nam pomogao neko treći.

U studentskom domu bilo je divnih mladih ljudi iz cijele bivše Juge ali ja sam se nekako najviše sprijateljila sa Dalmošima iz šibenskog kraja. Kad sam diplomirala, preko ljeta sam radila u Vodicama u turist birou i pokušala sam u Šibeniku naći posao. Nisam ga našla i vratila sam se u Banja Luku da tamo nastavim život. Vezu sa svojim šibenskim prijateljima nastavila sam dalje i one još traju.

Dok sam boravila u Murteru kod kume Jadranke posjetili su nas braćni par Huljev, Vinka i Gojko. Bili su oženjeni još kao studenti a zbližilo nas je kuhanje. Vinki se dopalo kako ja kuham mahune pa sam je poučila i ona ih i sada tako kuha. Žive u Bilicama i dok sam radila u Vodicama Gojko bi došao na vespi i odvezao me njima u goste. Tako sam zavolila pršut, kruh ispod peke, kiselu kapulicu, a o ribi da ne govorim. S njima sam plovila 7 dana po Kornatima i uživala u njihovom društvu, moru i ribi koju su lovili. Sin im je trebao studirati medicinu u Banja Luci ali nije položio prijemni pa je ipak završio u Zagrebu. Sada se javlja na T.V. povodom pojave svinjske gripe kod šibenskih maturanata koji su bili u Španiji.

Boravak u Murteru bio je nezaboravan. Velika kuća okružena oleanderima, borovima, maslinama, smokvama i drugim voćem uz sve što pruža visoki standard omogućila je da se lijepo odmaramo "bez ikakve hiće"(BiH). Nije nam bilo važno sunčane i kupanje pa smo na plažu išli tek oko pola šest. Tako je brzo prošlo 10 dana i ja sam morala natrag u svakidašnjicu gdje su me čekale obaveze domačice mužu i sinu.

U Zagreb sam se vraćala busom. Put je vodio kroz kraj gdje nisam bila od djetinjstva. Vozeći se u smjeru Biograda na moru naišli smo pored Pakoštana. Tu sam ljetovala sa Društvom prijatelja djece možda prije 50 godina. Bili smo smješteni u školi i sjećam se dežurstva u kuhinji. Svaki dan dežuralo je nekoliko učenika. Gulili smo krompir, servirali tanjure i pribor za jelo, posluživali i na kraju čistili. Drugih detalja se ne sječam osim da se u more ulazilo i izlazilo na zvižduk pištaljke. Išli smo na izlet na Vransko jezero, koje je bilo plitko i puno mulja, pa sam se bojala zagaziti jer voda je bila mutna.

Ovo je najveće prirodno jezero u Hrvatskoj - Nacionalni park poznat kao orintološki rezervat velikog broja ptičijih vrsta a također ima i riba (jegulje). Tamo je i veliki kamp za turiste a posebno ribiće, gdje su znali odlaziti i banjalučki ribići. Pakoštane su me potsjetile na našu blogericu Nadu, koja tamo ima kuću i dolazi ljetovati dugi niz godina. Za Pakoštane me veže sjećanje na internacionalni klub Mediteran koji se otvorio u doba mog dječijeg ljetovanja i za nas je bio mistična atrakcija. Naime članovi kampa su stranci koji tamo hodaju nagi a umjesto novca koriste bobke raznih boja. Mi djeca ispredali smo razne priče o tom kampu koji je bio zatvorenog tipa pa je radila mašta.

Bili su to davno prošli bezbrižni dani djetinjstva kojih se sa nostalgijom sjećam u ova teška vremena.

Srdacno vas pozdravlja Niskana