SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Sunday, March 31, 2013

Čestitka za Uskrs




Čestitka od Radmile Karlaš koja je stigla jutros:

Svim vjernicima katoličke vjeroispovjesti želim sretan USKRS.
Radmila

Saturday, March 30, 2013

Mašnica


Ne bih da dosadim sa facebook-om ali moram ga opet spomenuti. Kemo Bajagilović neki dan šerira sliku koju je naslikala naša Banjalučanka Amila a ja je ukrah za blog. Nakon toga, opet preko facebook-a, Amila i ja uspostavismo kontakt. Profile slika na facebook-u mi se činila poznatom ali nisam bio sto posto siguran. Bio sam siguran da je Amila radila u Profesionali ali nisam znao u kojem OOUR-u. “Misteriju” riješi Amila: reče da je radila u Službni instrumenata sa Ziskom i tada mi mozak proradi. Eto ponovo sam se uvjerio da je naš mozak k’o kompjuter: ponekad se zaglavi pa ga moraš resetovati. Inače, badava pritišćeš tipke, muviraš miša, gasiš i pališ monitor...

Odmah nakon uspostavljenog kontakta, Amila se javi sa par priloga za blog. Vjerujem da će fotografije koje je Amila poslala biti veoma zanimljive jer nas vraćaju u ona lijepa vremena kojih se svi rado sjećamo.

Evo prvog:



sjecam se još uvijek kad smo se slikali... sve su se curice otimale koja će do učiteljice sjesti... a, ja sam samo na moje nove sandale mislila .. i izvlacila nogu da se dobro vide nove sandale hehe... nije šala... samo za rodjendan sam cipele ili sandale dobivala.. bio je to dogadjaj... nas šestero djece , a plata jedna.... tek mašnica... ee ... morala je da stoji cakum pakum... bar da se do školskog ulaza dodje i stane u red .... a, u redu cijeli moj razred... u klupi sjediš i samo o tome misliš... kako mašnica stoji... tada su nam davali listiće u boji kao prolazne ocjene... nije knjižica bilo.... znam da sam dobila bijeli listić... a to je najgora ocjena.. jedinica... hehee...

Amila

03-31-2013 - Amila, umjesto komentara


Labels: ,

Thursday, March 28, 2013

Posjeta Belme i Eda


Belmu, kćerku moje radne kolegice iz Čajaveca Sene Demirović smo upoznali na ovim stranicama još veoma davno, prije nešto više od sedam godina. Prošle nedelje sam imao priliku da je upoznam lično. Stigla nam je Belma u posjetu, istina samo na sat-dva ali i to mi je bilo dovoljno da se po ne znam koji put uvjerim da su naša banjalučka djeca posebna i da za njih u životu nema prepreka. Belma je, nakon što je jedno vrijeme „lutala“ svijetom kao predstavnica UN-a, završila pravni fakultet, udala se i skrasila u Los Angeles-u.

Facebook nam je pomogao da saznamo da Belma preko vikenda stiže poslovno u Pittsburgh sa suprugom Edom pa je pao dogovor da se vidimo. Nera je odlučila da ih pozove na ručak. Belma nam se trebala javiti telefonom kada bude znala detalje posjete ali poziva nije bilo. Stigla je i subota a od Belme ni traga ni glasa. Konačno negdje u podne odlučih da je nazovem. Belma se javi, bila je na sastanku. Reče da će nazvati čim uhvati malo vremena. Petnaestak minuta kasnije Belma se javi. Nera uze telefon da se dogovore o detaljima. U jednom trenutku primijetih da se Nera iznenadi. Čujem da nešto spominje ručak, šta spremiti, hoće li biti problema s našom kuhinjom i tako to. Kada se telefonski razgovor završi Nera mi reče da je Belmin suprug Kinez. Mi smo očekivali Amerikanca a s njima nema problema kada je u pitanju naša hrana. Ovako, Nera se malo zabrinu iako joj je Belma objasnila da Ed jede sve i da se o tome ne brine.


Kada slijedeći dan Belma i Ed stigoše do nas, umjesto Kineza upoznasmo zapravo Bosanca. Zaboravili smo da je Ed oženjen za Banjalučanku i da su time svi problemi riješeni. Ed nas je oduševio svojom jednostavnošću. Činilo nam se da ga godinama poznajemo. Ručak je protekao u ugodnom razgovoru u kojem se ni u jednom trenutku nismo osjetili nelagodno. Upoznali smo dvoje veoma uspješnih mladih ljudi koji zrače optimizmom. Ed je doktorirao u oblasti biomedicine i bavi se jednim od onih poslova koji kod nas u naše doba nisu postojali a koji su za mene još uvijek zagonetka. U Pittsburgh je stigao na intervju i najvjerojatnije ćemo ga ubuduće češće viđati. I Belma je u Pittsburgh-u imala sastanak s klijentom ali u ono kratko vremena koje smo proveli zajedno nisam saznao o čemu se radi. Proveli smo dva sata u društvu mladih ljudi koji znaju šta hoće i za koje je Amerika obećana zemlja. Belma je još jedan živi primjer naše banjalučke mladosti koja se u najrazvijenijoj zemlji svijeta osjeća kao riba u vodi. 

Čitajući prije dan-dva o presudama za Župljanina i Stanišića ponekad pomislim da je za takve kao što su njih dvojica najveća kazna upravo uspjeh ove naše mladosti koja je, i pored prekinutog djetinjstva, uspjela da stane na noge i svima nama osvjetla obraze.
Belma i Ed su se vratili svojoj kući u Kaliforniju a mi se potajno nadamo da će pregovori o Edovom poslu uspješno završiti i da će prihvatiti ponuđeni posao. Bio bi to dobitak za Pittsburgh jer bi posato bogatiji za dva divna stvorenja a i mi bismo imali priluku da se češće družimo s dragim ljudima.

A možda nam i Sena jednog dana stigne na kavicu, ko zna.

Labels: , , ,

Wednesday, March 27, 2013

Neka facebooka...



…ali za druge, ne i za mene. Meni su ga djeca bila namjestila, pa sam dnevno primala po dvadesetak zahtjeva za prijateljstvo. Sve mladji muški svijet iz zemalja Saudije, Bahreina , Omana, Egipta. Mora da ih je zavarala slika ili im ime zvuči "ugodno uhu", i ja sam to ukinula i nemam nikakve potrebe da se priključim. A sve je skoro pisano na engleskom jeziku.
Zato sam rekla alahimanet Rabija, za sva vremena.
Ali drago mi je da mnogo ljudi to voli i pronalaze se. Meni kad neko zatreba potražim ime i prezime.

Tako sam pronašla novinara J. Brasea, koji je u Sarajevu snimao reportažu o nama za DW, i javila se. Baš je bio prijatno iznenadjen. Sad je u Keniji. Bio je mlad novinar, sad ima malu porodicu i komuniciramo mailom. Ova vrsta bloga zbog toga meni najviše odgovara.

Sad mi je Co pomogao da napišem i ovaj prilog.
Pošto mi o našoj istoriji jako malo imamo pisanih dokumenata tako ne znamo puno o našim pretcima. Naša generacija ima najčešće podatke o imenima  nana i djedova. Moja snaha Engleskinja ima  pisanih tragova 5 generacija, a i djelove namještaja u kući od neke pra-pra bake Francuskinje koji se s generacije na generaciju prenosi i čuva.

Zahvaljujući Co-u i Kemi saznala sam za Amilu Bajrić.

Prije nekoliko godina sam izvadila iz Gruntovnice u Banjaluci, arhivski pregled o mojoj kući.
To nikad za života mog oca nije bilo izvadjeno niti sam to ikad vidjela.
Prvi put sam saznala da mi se pradjed zvao Ibrahim Bajric, a prabaka Advija djevojacki Kokan.
Imali su 8 kcerki i jednog sina. Kazu kad pise nepoznato mjesto boravka za musku djecu, da je to vjerovatno odveden u tursku vojsku pa ili je poginuo ili ostao u Turskoj pod novim imenima.
Ovde saljem orginal iz gruntovnice zahvaljujuci Ipodu i Emiri. Ako neko od Bajrica zna ime svoje nane a nalazi se na ovom spisku onda smo rod.
Moj se djed Husedjinovic udao za moju nanu, zvala se Hava i bila najmladja kci Ibrahima, a djed Alija.

Imam 8 velikh listova u kojima je navedeno kad je koja kcerka uzimala miraz i prenosile vlasnistvo kuce na majku.
Zadnji upisani vlasnik svog dijela kuce je Asim Husedjinovic zvani Brka sa studenca a zivi u Englaskoj. 

Prva stranica gruntovnicke knjige sa imenom pradjeda i imenom pra-pradjeda Abdulah.
Zanimanje muftija iz Banja Luke (pljackali narod u ime Alaha)
Sadasnja ulica Slavka Rodica Zvala se mahala Dandije

Ovde prilazem kopiju na cirilici. Nemam nista protiv cirilice ali imam na svrakopis nepismene osobe. Razlika je drasticna od austrougarskog, ali je ta osoba sigurno zaposlena po "steli". U RS se bore da ukinu Gruntovnicu i ostave samo katastar. Hoce da nam izbrisu porodicne korijene sa lica zemlje.

Ime prababe i prve cetiri kceri
Imena ostale cetiri kceri i sina

Moji roditelji slikani 1939 god.

Zadnjnji upis za gornji sprat koji je pripadao mom stricu, a sad je vlasnistvo Husedjinovic Asima zvanog Brka koji zivi u Londonu. Ovo je napravljeno u boljem i kulturnijem djelu BIH.

Pozdrav Saima

Saturday, March 23, 2013

"Slavlje" u Banjaluci

'Slavlje' u Banjaluci

“Evropska” Banjaluka je još jednom pala na ispitu. I moralnom, i kulturnom. O domoljubnom da ne govorim. Pitam se koji su to ljudi koji organiziraju javni prenos utakmice između druge dvije države a ne prenose utakmicu države u kojoj žive. Vjerujem da je to jedinstven primjer ljudske gluposti u svijetu i svaki dan se uvjeravam da bi manji bosanski blentitet, čija je prestonica naš grad, ako bi se održavalo svjetsko takmičenje u toj disciplini, osvojio ubjedljivo prvo mjesto.

Navijače ne krivim, omladina je to koja se truje nacionalizmom od rođenja pa kroz cijelo školovanje, hranjena lažnim mitovima umjesto ljudskim vrijednostima pa njihovo divljanje mogu razumjeti ali ne razumijem koji su motivi administratitvne službe grada da zbog utakmice Hrvatske i Srbije zabrani saobraćaj centrom grada. Kako se u manjem blentitetu ne može otići ni u zahod bez odobrenja velikog vožda, predpostavljam da su obe ideje njegove: i javni prenos, i zabrana saobraćaja. Lijepo je on to smislio jedino nije računao da će njegovi na kraju izgubiti. A kako je i Bosna pobijedila, čujem da je u Banjaluci proglašen dan žalosti.

Pitam se šta bi se u Banjaluci događalo da je kojim slučajem ždrijeb odlučio da se u istoj grupi nađu reprezentacije Bosne i Srbije. Da li bi tada bilo javnog prenosa? I to će se desiti jednog dana pa ćemo imati priliku da vidimo koliko naša Banjaluka još može nisko padati.

A glasovi razumnih se ne čuju, kao i obično. Imaju oni važnijih poslova od jedne utakmice, kao što su bili zauzeti devedesetih. Na to smo već navikli.


Thursday, March 21, 2013

In memoriam - Ešref Hozić

Poštovani prijatelji,

Još jedan čajevčanin ode na polja na kojima nema bola i gdje sunce vječno sija. Ešref Hozić, mašinski inžinjer, dugogodišnji radnik Rudi Čajaveca, brat Fikreta našeg kolege koji nastrada u toku devedesetih godina, sestre Ešrefe i Ferida poznatog banjalučkog arhitekte, nakon duže bolesti ispusti dušu u jutarnjim satima 21. marta. Zadnji dani su mu bili ispunjeni radošću jer je tada vidio svojega unuka, sina njegove kćerke Dženane koja sa mužem živi u Londonu u Engleskoj.

Krenuo je za zetom Muhidinom Sulejmanpašićem - Pašom, koji nas nedavno napusti,  da zajedno na nebeskim rijekama uživaju u bljesku pastrmki koje su zajedno lovili na našim Unama, Vrbasima, Vrbanjama i inim rijekama koje okruživahu naš grad i postojaše u Bosanskoj Krajini. Djelimo bol sa suprugom Senaidom, kćerkom Dženanom i njenim mužem, sestrom, bratom, snahama Adicom i  Nadžijom i njihovom djecom.

Aljoša Mujagić

Labels:

Tuesday, March 19, 2013

Za duše ranjene

Facebook je vražja stvar. Ako se upecaš, ode vrijeme. Iako nastojim da ne postanem ovisnik priznajem da volim pogledati šta ima novoga pa makar neke druge stvari gurnem u stranu. Dok je zime, nije problem, ali šta da se radi kada ugrije sunce. Mora da i za ovu boljku ima lijeka, samo ga treba pronaći.

Mnogo je raje banjalučke na facebook-u. A kako i ne bi bili kada su nas rasuli po svijetu pa se sada tu okupljamo. Prako facebook-a upoznajem mjesta gdje živimo, saznajem za prinove u familijama, prisustvujem vjenčanjima, rođendanima, druženjima, promocijama na fakultetima, koncertima naše talentirane mlađe generacije, pratim uspjehe naših mladih sportista, putujem po svijetu sa prijateljima, poznanicima i bivšim sugrađanima, divim se umjetničkim radovima slikara, pisaca...

Danas mi za oko zapade slika Amile Bajrić, naše sugrađanke o kojoj ne znam ništa. Ili možda znam ali me pamet ne služi. Promakla bi mi da je moj komšo Kemo s druge strane Ohio rivera nije šerirao. Ukrah je za one koji od facebook-a bježe ko od vraga. Nadam se da se Amila neće naljutiti jer bi bila šteta da ostane skrivena od očiju onih kojima je duša ranjena i nikako da zacijeli.


Šta reći. Ništa. Sve je tu, na jednom mjestu. Slika govori sve. Riječi nisu potrebne.

Labels:

Friday, March 15, 2013

Zavodske veze



Dok sam izlazila iz auta orosi me nekoliko kapi kiše. Nikad nije svrsishodnije i kraće padala. Pomislih, suze za gospođu Veru.
"Naredila sam Risti da Vas dovede", rekla mi je s vrata robusnim, otresitim glasom tog zadnjeg mjeseca 1992. godine kad sam je prvi put srela. Vera je bila takva, naredi vam da se u njenom društvu osjećate toplo, voljeno, zaštićeno bez ostatka, i vi se predate.
"Sve o Vama znam već godinama, pričajte o Banjoj Luci, šta to oni rade?"
"Prokleti bili". Samo to je izustila na kraju.
"Risto kađe da si ti jaka”, brzo je presla na ti, “iako si k' pticica."
Nasmijala sam se, jer gospođa Vera je bila tek nešto viša i tek nešto teža od mene, a ispunjavala je sobu svojom snagom. Po godinama mi je mogla biti mama.
Svega nekoliko puta  za svih ovih godina sam bila kod njih, ali sam stalno obećavala da ću doći u Malinsku gdje su provodili proljeće, ljeto i jesen
"Dodji Nado, udebljačemo te. Risto će se brinuti za tebe. Znaš kako je on dobar. Ne znam šta bih ja bez njega".  Obećavala jesam, ali nikad otisla nisam. Sad mi zao.
Često smo razgovarale telefonom. Ja bih obično zvala zbog nekog poslovnog dogovora. Čim bi čula moj glas viknula bi : "Risto, Nada..." Gospodin Risto Atanasov nije žurio jer je znao da se prvo nas dvije moramo ispričati, bar pola sata.

Danas pognute glave, krijuci suze, slušam njenog zagrebačkog prijatelja kako iza odra priša o njenom zaista impresivnom zivotnom putu.
Osječka Židovka po rođenju, sa dvanaest godina je doselila u Zagreb. U ratu je zajedno sa obitelji završila u nekom logoru u Zagrebu. Uspjeli su se izvući podmićivanjem i odseliti u Sarajevo na sigurno, mislili su. Opet su završili u logoru. Spasili su se bijegom. Sa sedamnaest godina je otišla u partizane i nakon rata se vratila u svoj voljeni Zagreb.
" Ali " rekao je njen zagrebaški prijatelj", najljepše godine Vera je sa svojim Ristom provela u Banjoj Luci. Govorila je da je to dvanaest najsretnijih godina u njenom životu". Podigla sam pogled prema Hozi sva važna sto sam i ja otamo.


Sunce nas je dočekalo po izlasku iz Krematorija. Počinjalo je drugo poluvrijeme tog dana. Ljepše, veselije, ali isto tako obilježeno Banjom Lukom.
Hozić Ferid, Hoza, moj drug iz Zavoda banjolučki je arhitekt. Projektirao je banjolučki PIO, sportsku dvoranu Mejdan, hotel Vilina vlas u Višegradu (onaj po zlu čuven) i još puno toga. I ako sam ja imala druge planove, nije htio da se tek tako rastanemo. U toplom i ugodnom kutku picerije Leonardo, ja uz quattro formaggi, on uz lignje i merlot odlične kvalitete (ili sam ja bila raspoložena za vino) pretresali smo Zavod od vrha do dna. Mlada firma osnovana iza zemljotresa s tek nekoliko starih vukova neiscrpan je izvor priče. Iz zvučnika ugodno glasno poteče Tonight, Bowie i Tina.
"Nisam već dvadeset godina" kazem ja.
"Ni ja" kaže on.
Uvijek sam ga preko radnog tjedna kritizirala zbog nonšalantnog izgleda.
"Arhitekt si, ne prilići ti", govorila sam mu.
"Gora si od Adice", odgovarao je on. (Adica mu je žena).
Na feštama se pojavljivao savršeno dotjeran i elegantan. Bio je jedan od nekoliko briljantnih zavodskih plesača. Moj Miro je komentirao slike s fešti; "Hoza je uvijek blizu tebe "  Srećom vole se, pa nema problema.
"Pozdravi mi Sacu", .
"Mogu samo preko Cajinog bloga" doviknuh ja izlazeći iz auta.

Nada
Zagreb, 13.03.2013.

Tuesday, March 12, 2013

63, pune



...meni pune, 63...,

,gdje ću? Ku´ću? Na koju ću stranu...?

Ćuna pala...
Mindja, presušila...
Grof

Labels:

Monday, March 11, 2013

Svak svoje zna



Prvi pravi proljetni dan u Pittsburgh-u, sunce grije od samog jutra, nebo plavo, gotovo bez oblačka. Ova zima je potpuno drugačija od one prošle kada sam cijelo vrijeme bio vani. Od prvog februara, mog prvog dana u penziji, radio sam u dvorištu, povrtnjaku. Gotovo se ne sjećam dana kada nisam mogao provesti barem par sati napolju. A ove godine, vrijeme je promjenjivo , temperature su često padale ispod nule, snijeg je paduckao svaki treći-četvrti dan, nije se moglo ništa raditi. Za mene, koji se u zatvorenom prostoru osjeća kao ptica u kavezu, bio je to izazov. Na sreću, izgleda da je mojim “patnjama” došao kraj.

Jučer, sunce se pojavi iza brda, temperatura prijatna. Osjeća se proljeće u zraku. Poslije doručka i Post-Gazette (još uvijek radije prelistam lokalne novine da saznam šta se događa nego da skočim na Internet ili upalim TV), izlazim napolje. Gledam okolo da vidim šta mi je raditi. Imam toga dosta u glavi: živica na brdu bi se trebala podrezati prije nego što počne listati, povrtnjak na terasi nije sav preštijan, moglo bi se farbati… Odlučujem se za luk. Prošle godine sam ga posadio znatno ranije i već sa prvim toplijim danima smo ga imali na našoj trpezi u izobilju. Ove godine sve kasni a zelene salate uopšte nema: uništili je česti jaki mrazevi i mora se ponovo saditi.

Odlučih da luk posadim u mali povrtnjak koji sam prije nekoliko godina napravio uz kuću. Jednostavno sam dio travnjaka preštijao i posadio povrće. Tu je tokom cijelog dana sunčano i šta god se posadi odlično uspijeva. A i zemlja u tom dijelu nije smrtznuta jer se sunčeve zrake odbijaju od zida kuće i zagrijavaju okolno  tlo.


Zadnjih godina, dok radim u i oko kuće, obavezno nekoliko puta tokom dana virnem na facebook da vidim ima li šta novo. Naša raja rasuta diljem svijeta je prigrlila nove tehnologije i koristi ih da međusobno ragovara. Facebook je premostio ogromne razdaljine i uz njegovu pomoć smo postali opet sugradjani kao što smo to nekada bili iako živimo hiljadama kilometara udaljeni jedni od drugih. Ostavih tako luk pa uključih laptop. Kad tamo, moj prijatelje Sejo "uploudirao" Amilino pečenje. Da prste poližeš. I još jednu sliku sa jednog od mnogobrojnih druženja u njegovoj kući u Norveškoj. Raja zasjela za prepunu trpezu, cuga je tu, čini mi se da se čuje i pjesma. Nisam siguran da je slika najnovija, ali nema veze. Slike s druženja, uz dobru klopu i piće su Sejina specijalnost. Ne javlja mi se više ni na blog jer izgleda nema vremena. Ne stiže na sve.  Razumijem. Nije lako ostaviti mezetluke s finom rajom. A i do Banjaluke se svrati nekoliko puta godišnje uz sličan program.


Gledam tako Sejine slike i nešto razmišljam. Kako to da dok ja prevrćem zemlju, moj prijatelje Sejo teferiči? U čemu je kvaka? Gdje sam ja to pogriješio?

I onda mi upali sijalica. Mene je život bacio u zamlju gdje kapitalizam melje, gdje radiš dva posla da preživiš a o godišnjem odmoru možeš samo sanjati, dok je Sejo završio u društvu za koje je naš socijalizam mala maca. Tako nam, izgleda, pale karte. Ili je i tu bog umiješao svoje prste, ko će ga znati.


Kasnije, poslije podne, dok su Nera i dida Dane kavendisali u backyard-u (doktor mi zabranio kavu, kaže, šteti mi stomaku), a ja nastavio sa radovima u povrtnjaku na brdu, shvatih da nekima ni u Americi nije loše. Ipak je do mene. Ko mi je kriv.


Dok se spremam da pošaljem ovaj prilog u eter i istovremeno gledam snimak utakmice Manchester United – Chelsea (koju sam jučer snimao opet zbog luka) na vani se sprema kiša. Narednih dana kažu opet ćemo imati snijega, tek toliko da ne zaboravimo da proljeće još nije stiglo. A onda, kada se vrijeme opet proljepša, ja ću u povrtnjak. A moj prijatelj Sejo, zna se. 

Saturday, March 09, 2013

Pismo prijatelja



Pitaju me ovdje mnogi kako mi je u penziji, da li mi je dosadno, u šta ubijam vrijeme, ima li dosade. Odgovaram im da ni sada nemam dovoljno vremena za sve ono što bih htio uraditi i da mi nije jasno kako sam stizao na sve onda kada sam svako jutro morao na posao. Kada bih imao još 24 sata, bilo bi mi malo. I dobro je da je tako jer sam čuo da je prva penzionerska godina najopasnija i da je za mnoge kobna. Valjda ima ljudi kojima je posao bio sva zanimacija u životu pa u trenutku kada ne moraju ustati ujutro zbog posla dožive šok od koga se teško oporavljaju. Hvala bogu da nisam jedan od tih i da sam kroz sve bure života prošao relativno lako, bez nekih težih stresova, iako ponekad to nije bilo lako. Preživjelo sve svašta pa mi uplivavanje u penzionerske vode nije bio problem iako nisam vješt u plivanju kao neki kojih se sjećam.

Zadnjih dana svrstavam pisma od familije i prijatelja, čitam ih i zapisujem pojedine dijelove koji mi se čine interesntnim za knjigu koju pišem. Uzbudljivo je danas nakon toliko vremena ponovo pročitati riječi napisane u vremenu kada smo svi živjeli u nekakvom polusnu ili bolje rečeno, bunilu, pa nam je stvarnost isticala kroz prste a da to nismo primjećivali. Priznajem da se mnogih pisama ne sjećam i da za mene danas ona predstavljaju pravo otkrovenje. U doba kada su slana život je bio drugačiji. Dugo nam je trebalo da se vratimo u neke mirnije vode pa je mnogo toga napisanog ostalo nezapaženo, previđeno, prelazilo se preko riječi olako, ne shvaćajući njihovo pravo značenje.

Danas sam ponovo pročitao pismo od prijatelja koji je svo vrijeme ostao u Banjaluci. Proveli smo zajedno mnogo lijepih trenutaka sve do momenta kad smo mi „morali na put“. Jedan je od rijektih koji se nije slagao sa tadašnjom politikom, odnosom vlasti prema nama okuženim s kojima se nije bilo dobro družiti, bio nam od pomoći kad god je to trebalo. Nije to bilo popularno u to doba a nisam siguran da je i danas. Ostao je uz nas do zadnjeg dana a i danas je jedan od rijetkih zbog kojeg se ponekad vraćam u Banjaluku.

Evo šta nam je naš prijatelj davne devedesetsedme pisao:

Banjaluka, 8.6.97

Dragi naši Komljenovići.

Znamo da je prošlo isuviše vremena od kada se nismo javili ali to nikako ne znači da smo prestali misliti na vas. Naprotiv, spominjemo vas vrlo često a da ne govorim o svakodnevnom uzdahu pri prolasku pored vašeg balkona. S prvim proljetnim danima taj mali balkončić dobija na značaju mnogo više nego što je i sam svjestan. Podsjeća nas na prva sunčanja i kafice koje smo zajedno pili i šacovanje trebica sa Coove i moje strane. Da stvar bude još dirljivij,a sad se vašem priključio i balkon Vujinića pa sad dvostruko uzdišemo. Eto toliko o uzdisanju a sad malo o izdisanju koje je po intenzitetu s kojim to radimo na ovim prostorima još prisutnije.

Šta u par rečenica reći o ovom prostoru koji nas okružuje i spodobama koje bi po zakonu evolucije trebale biti civilizovana ljudska bića na pragu trećeg milenijuma. Taj prag kod nas zbog retrogradnih procesa stoji zakopan negdje duboko u podrumu, odakle se polako i velo stidljivo promalja glava čovjeka željna svega onoga što želi normalan civilizirani čovjek. Neke stvari se polako pomjeraju na bolje ali sve je to tako sporo bar za nas koji smo polovinu života ostavili za sobom a onu što je pred nama prije 5-6 godina zamišljali smo ljepšom i sadržajnijom. Zbog toga smo i rezgnirani s nekim groznim osjećanjem da nam nešto promiče i mili kroz prste a vrijeme neumitno prolazi...“

Moram biti iskren, pismo sam davno zaboravio i sada mi je neizmjerno drago što ga je Nera sačuvala. Podsjeti me ono da je i našim iskrenim prijateljima koji nisu morali otići bilo teško što nas više ne sreću, što nas dijele gotovo nepremostive daljine i što sa nama ne mogu podijeliti neke sitnice koje su nam pričinjavale zadovoljstvo. Davno sam shvatio da su gubitnici svi pošteni ljudi i da nikome nije bilo lako. Svako je za sebe nosio to teško breme koje su nam na leđa navaljali drugi i svima nam je trebalo dosta snage da pod njim ne pokleknemo. Srećom, izdržali smo i sada i jedni i drugi stojimo uspravni, mada sa osjećajem gorčine da je sve moglo biti drugačije da nas je bilo više.

Nema više kafica na malom balkonu, ovdje u mom kraju nema ni mladosti za kojm bi se čovjek mogao okrenuti (a i sramota bi bilo u ovim godinama), ali je ostalo prijateljstvo koje neljudi nisu uspjeli uništiti.

I to je naše najveće blago, ma gdje se nalazili.

Labels:

Friday, March 08, 2013

Od Saime iz Rakova sela



Svim pripadnicama ljepšeg pola koje pišu za ovaj blog i koje ga čitaju baš danas želim "da nas štite kao ljuska badema svoj plod, da smo lijepe kao bademov cvijet i da imamo snagu i dugovječnost kao maslina u lijevom uglu".

Pozdrav iz vrta u Rakovom selu u kojem trava zeleni a kukurjek najavljuje da je došlo proljeće.

Saima


...i od Grofa uz Rajnu

Od Dubravke, za 8. mart



Danas lijepe vijesti na blogu, stari prijatelji će biti zajedno,  Niskana čestita 8 mart. Evo ja se pridružujem.

Sretan 8. mart svima nama koji želimo da budemo ambasdori  ljubavi  i poštovanja za cijeli svijet.

Žena ima privilegiju prirodom danu, a ta je da nesebično dijeli ljubav i nježnost.

Mi na poslu imamo jednu Mađaricu,  mojih godina, koja je kao dijete dosla u Kanadu.
Nikad  ne zaboravi  karanfile. Čak i u ovim kriznim danima kad se štedi na svemu uspjela je nagovoriti direktora i jutros su njih dvoje podijelili karanfile damama u preduzeću.

Prava bečka škola.

Šaljem vam sliku karanfila koje smo dobile moja keloginica i ja.

Zanimljiva je izreka Margaret Thatcher okačena na cvijet: “If you want something said ask man; if you want something done, ask woman” 



Puno toplih pozdrava od Dubravke 

Sretan 8. mart ženama cijelog svijeta


Enisa Pletilić

Wednesday, March 06, 2013

Žiške dolaze

U nedelju se čuli sa Aidom. Kaže, dolaze. Avionske karte kupljene. Konačno. Stižu u Ameriku da nas posjete. Zadnji put se vidjeli u Dablinu prije dvije godine. Mi išli kod sina a oni skoknuli na par dana maksuz zbog nas. Hodali Dablinom i Kilkenijem, cugali Ginis, sjećali se mladosti i banjalučkih druženja. Bilo lijepo, ali kratko. Sada kod nas ostaju dvije nedelje pa će biti vremena da se ispričamo. Nije to isto kao ono nekada, u starom kraju, ali dobro je. A kada se stigne do penzije valjda ćemo se viđati češće. Ovako, teško je uskladiti godišnje odmore. Ja, istina, nemam taj problem ali ovim 'mlađima' još fali par godina do penzije pa se moraju snalaziti. Proći će i to, kao što je prošlo mnogo toga u ovih zadnjih dvadesetak godina od kako smo morali ostaviti rodni kraj, ne shvaćajući da ništa više neće biti kao što je nekad bilo. A bilo je lijepo.

Nera i Aida - Potok, ko zna koje godine

Prikupljajući materijal za knjigu koja polako raste, prisjećam se mnogih detalja iz dana pred odlazak iz Banjaluke i izbjegličkog života u Hrvatskoj u kojoj smo Žiške i mi našli privremeno utočište. O borbi da se preživi u Švedskoj i Norveškoj gdje je sudbina Žiške odvela kasnije pisala nam je Aida a Nera pisma sačuvala pa mi se pred očima otvaraju naše sudbine kao nekakve nestvarne slikovnice u kojima smo mi glavni junaci.

Vjenčanje Aide i Ferida - kuma, zna se, Nera

Kada je Aida sa djecom napustila Banjaluku u ljeto devedestedruge odlazeći u Poreč na ljetovanje, misleći da iz grada odlazi privremeno, dok se situacija ne smiri, nismo znali da će naš slijedeći susret biti u Zagrebu, da će to biti susret izbjeglica koje će završiti na različitim stranama svijeta i da će nam nakon toga trebati godine da se ponovo sretnemo. Nismo tada bili svjesni šta nam se sprema. Ni kada je Feridu u stan upao Aidin radni kolega u uniformi, naoružan, i rekao mu da je to sada njegov stan, još uvijek nismo vjerovali da je Banjaluka oteta i da za nas u njoj nema mjesta. Čak i onaj dan na autobuskom kolodvoru u Zagrebu devedesettreće kad smo Aidu i Ferida ispratili za Švedsku, još uvijek nismo bili svjesni da je nekadašnji život zauvijek umro. Znali smo da ćemo se i mi zaputiti u svijet ali smo još uvijek živjeli u ubjeđenju da je sve to privremeno, da ćemo jednog dana život nastaviti tamo gdje nam je surovom silom prekinut.

Zajedničko ljetovanej - Korčula

I evo, dvadeset godina kasnije konačno nam je jasno da od snova nema ništa, da su naši neprijatelji uspjeli u svojoj namjeri: istjerali su nas iz našeg grada zauvijek. Ali nisu uništili naše prijateljstvo niti su nas zauvijek razdvojili. Mi se još uvijek družimo, možda ne tako često kao nekad, i nije nam teško da za susret preletimo pola svijeta. A ‘fala bogu, može se. Pošten svijet je svugdje dobro došao i vrata su mu otvorena gdje god se pojavi. Samo ne u rodnom gradu. Tamo se ološ stalno smjenjuje na vlasti a onima što su ostali i onima što su u njega šljegli dobro pa jedva dišu, kao što to lijepo reče Petar Kočić. Znao je Pero šta govori, samo nije znao na koga se to odnosi. Ja na to uvijek kažem da je svako dobio prema zaslugama.

Prvi susret nakon izlaska iz Banjaluke - Norveška, 2003.

Dok se zima još uvijek neda pa ne mogu u dvorište da se razbacim (treba podrezati živu ogradu i ukrasno šiblje, pokupiti ono lišća što je vjetar nanio od komšija, prefarbati hladnjak na brdu, potkresati drveće...), planiram gdje i kuda kada kumovi stignu. Nijagara je blizu, negdje tu je i Aidin komšija Nermin kojeg bi mogli posjetiti, a tu su i mnogobrojni vodopadi koje mi je komšo Kemo otkrio a kojima se moram pohvaliti. Mogao bi pasti i dobar mjuzikl u Benedumu a treba se i odmoriti u hladovini ispod jasmina u čošku dvorišta. I hladnjak na brdu će biti spreman a sanduci za jastuke su napravljeni još prošle godine pa treba samo pružiti ruku da se dohvate. Divota. A moram narezati i dobre muzike na DVD da ne moram svaki čas ulaziti u kuću da mijenjam CD-ove. Ako se Aidi i Feridu pridruže Jasna i Eso iz Čikaga, doživljaj će biti potpun.

Zadnji susret - Kilkeni, Irska

Gledam kroz prozor, snijeg stao. Sutra, kažu, biće sunca. I bit će toplije. Graundhog prognozirao rano proljeće. Valjda će tako biti, nadam se da su on i onaj gore u vezi i da znaju šta rade. Ne bi bilo fer da me slažu zbog gostiju. Jer ne dolazi se u Ameriku svaki dan.