Posebne djevojke

Studirale smo elektrotehniku ​​na Univerzitetu u Sarajevu, generacija 1971 do 1975.

Bilo je samo nekoliko djevojaka, uz veliki broj momaka.

Sve djevojke su bile iz Sarajeva, osim nas dvije iz obližnjih gradova.

Bilo je to intenzivno učenje, petogodišnji program je strpan u 4 godine. Proveli smo mnogo sati u učionicama i laboratorijama.

Ponekad, kad smo  smo imali pauzu pricale smo viceve. Cijeli sat je bion ispunjen smijehom i radošću. Bila su to vremena bez briga uz podrsku roditelja I besplatnu skolarinu. Učili smo puno i bile nestrpljive u zelji da pocnemo raditi, da postanemo ozbiljne. Nakon diplomiranja, viđale smo se ponekad, u Sarajevu, prilikom posjete porodici ili za vrijeme sluzbenog puta.

U godinama devedesetim, našli smo se paklu gradjanskog rata. Izgubile smo sve veze.

Sada, u 21 vijeku, kako tehnologija napreduje, šanse da se neko pronadje u ovom velikom svijetu su mnogo bolje.

Mi smo tu! Pronašle smo se! Preživjele smo rat!

Sad smo majke i bake. Ima nas  po cijelom svijetu. Razgovarala sam sa tri cure, kao da ne postoji vremenski razmak od 30 godina i vise.

Razmijenili smo nase crno-bijele fotografije, koje je u ono  vrijeme napravio jedan momak iz naše grupe. To je bila njegova vjezba za usavrasavanje fotoamaterskih vještina.

Ostalo nam je da nadjemo još jednu djevojku. Znamo da je u Bosni, u svom rodnom gradu. Ona je povezana sa prvom slikom. Zamolila nas je da uzmemo cigaretu i poziramo s njom. Tako da može reći svom tati da samo ima cigaretu u ruci, a nas druge dvije smo pušači. U to vrijeme njezin otac nije znao da puši, a slika pokazuje istinu.

Ovih dana cesto razmišljam i sanjam da bismo se mozda  mogli negdje okupiti i ponovo razmijeniti naše viceve, smijati se dugo…. .

Dubravka Kusmic, 27 January 2021

Vremeplov - nastavak

Ova fotografija i tekst su nastali 10. januara 1979 god. Bila je utakmica izmedju spanskog Reala i sarajevske Bosne za prvenstvo Evrope u košarci. “Bosna” je postala prvak Jugoslavije. Članak je bio u sarajevskom “ Oslobedjenju”. To je moj Vice , sa sinovima Zlatkom i Franom. Volio je Bosnu i Sarajevo do kraja života.

Ja ovo najprije saljem da svi  ovi mladi shvate da su  nasljednici svojih roditelja svih naroda i narodnosti koji su ih  lažima uvjeravali u šovinizam i vjerovanje o ugroženosti njihovi naroda i narodnosti. Tada je to “Oslobodjenje “ bilo štampano pola na ćirilici a pola na latinici. Većina odluka se donosila po tzv. ”ključu“. To je ustvari bila na djelu ravnopravnost sva tri konstitutivna naroda. Danas Hrvati blokiraju sve institucije u državi zbog ugroženosti Hrvata. A gosp Čović bio direktor najveće vojne firme “Soko” a sigurno najveći komunista medju komunistima jer na to mjesto nije moga ni prismrditi bez tog uslova. Bogataš kao da mu je otac bio svjetski kapitalista. O političarima iz RS ne treba ni govorit, sve se zna. A Hrvati se traže svijećom u Bosni.

Košarkaški klub “Bosna “je bila nešto što pokazuje da je ovolika posjećenost bila odraz ljubavi prema ovoj našoj lijepoj i bogatoj državi koja se sve vise rasprodaje bjelosvjetskim i domaćim tajkunima, kriminalcima i ko zna kome sve.

Pozdrav Saima 

Vremeplov

Prođoše razni praznici i rođendana. Ostade ponovo vremena da se nastavi s pregledom porodične dokumentacije.

Iz očevog šefa se nađoše članci iz Čajevačkih novina dva mjeseca poslije mog početka rada u toj tada priznatoj fabrici na prostoru bivše domovine.

Moj otac je to izrezao iz novina i ostavio u svoj sef. To je bilo u oktobru 1967. godine, znači nešto što je staro 51 godinu.

Nedugo nakon toga sjećam se da su došla dva “dva druga” da mi kažu da su došli da me poslije ovog članka prime u Partiju. Obzirom da je moj otac bio ilegalac u Partiji od 1942. godine (to se krilo, ali je glava uvijek u torbi, naročito za vrijeme NDH), bilo je normalno da ja to prihvatim. 1969. godine mog Vicu je doveo zemljotres u Banjaluku. Polovinom februara 1971. g odine selim se u Sarajevo sa sinom Zlatkom i Vicom.

Nakon mjesec dana sam otišla u Glavnu postu u Sarajevu u kadrovsku službu i pitala da li trebaju tehničara slabe struje, tako se narodski zvao naš odsjek. Rekli su, kao hljeba, i ja sam se sutradan javila u OOUR Telegraf i telefon 10 minuta od našeg podstanarskoj stana.

Kad sam počela raditi imala sam pravo raditi 4 sata. Rekla sam to pred šeficom i zamolila da li me može pustiti do kuće jer sam dojila Zlatka a čuvala ga je komšinica. Ona je odmah otišla u Kadrovsku.službu i rekla da nastavim koristiti to pravo i dalje.

Dobila sam rješenje za LD  bodove. Kad sam dobila platu šokirala sam se jer je za 4 sata rada bila duplo i malo veća od Čajevačke plate. Ja sam o tome već jednom nešto pisala na ovom blogu. Sada to ponavljam jer je u tom sistemu mnogo toga bilo dobro uređeno, ali je bilo i nepravde.

Ovo pišem najviše zbog toga što je danas sve uništeno ili privatizirano od strane bivših komunista, koji su se kleli u Tita i partiju a danas oni i njihova djeca najvećim dijelom gospodare radničkim životima. Siromaštvo i bijeda s jedne strane a pokvarenjaštvo i pohlepa s druge. I ludi narod to im dopušta, ispiranjem mozgova od nepoštenih hodža i popova i ostali lopova.

Saima